Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4449/17 (N. D. i K. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vanbračna zajednica
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4449/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4449/17, rješavajući apelaciju Nevenke Dobrijević i Koje Dobrijevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nevenka Dobrijević i Kojo Dobrijević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001217 17 Rev 2 od 10. jula 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevenka Dobrijević i Kojo Dobrijević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001217 17 Rev 2 od 10. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da prednik apelanata R. D. ima pravo suvlasništva u dijelu sa ½, po osnovu zajednički stečene imovine za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa tuženom (Lj. M.), i to na određenim nekretninama i pokretnim stvarima (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke). Tekođe, je odbijen i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici suvlasnik u dijelu ½ na određenim nekretninama i pokretnim stvarima (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je između tužene i prednika apelanata postojala ljubavna veza dužeg trajanja od upoznavanja 1996. ili 1997. godine, pa do neutvrđenog datuma, budući da je takva zajednica nesporno više puta prekidana zbog nesuglasica. Međutim, da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi činjenica da je između prednika apelanata i tužene postojala zajednica života, niti bilo koji drugi odnos koji bi se mogao identifikovati sa tom zajednicom, kao ni namjera da se ta zajednica formira. Vrhovni sud je istakao da tužena u svom iskazu nije negirala postojanje ljubavne veze između nje i pok. R. D., često zajedničko pojavljivanje u javnosti i uzajamnu pažnju, ali da je bila kategorična u tvrdnji da između njih nije postojala zajednica života, niti je postojala namjera formiranja takve zajednice. Nadalje, da potpuno ista činjenica proizlazi i iz iskaza većine saslušanih svjedoka, osim svjedoka N. D. koji je tvrdio da je između prednika apelanata i tužene postojala trajna zajednica života i namjera zajedničkog sticanja imovine. Međutim, da je pravilno drugostepeni sud primjenom odredbe člana

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio iskaz tog svjedoka kao nevjerodostojan, obzirom na njegovu zainteresovanost za ishod parnice, kao sin I apelantice (u pogledu postavljenog protivtužbenog zahtjeva). Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja za ishod parnice tvrdnja apelanata da je tužena priznala postojanje vanbračne zajednice postavljanjem protivtužbenog zahtjeva. Naime, da je takav protivtužbeni zahtjev prema izričitoj izjavi tužene, postavljen kao eventualni tužbeni zahtjev, odnosno postavljen je za slučaj da sud utvrdi postojanje vanbračne zajednice, što podrazumijeva da bi tužena imala udjela po tom osnovu u imovini prednika apelanata. Nadalje, da u prilog utvrđenja da ljubavna veza između prednika apelanata i tužene nije imala kvalitet vanbračne zajednice ide i izvještaj Policijske stanice Kotor Varoš, prema kom prednik apelanata nije imao prijavljeno prebivalište na području opštine Kotor Varoš (gdje je živjela tužena), niti je navedena policijska stanica na terenu došla do saznanja da je privremeno boravio na tom području. Zatim, da je pravilno drugostepeni sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanje svjedoka R. Đ.. Naime, da je saslušanje tog svjedoka blagovremeno predlagano i u prvostepenom postupku, da je prvostepeni sud više puta pozivao predloženog svjedoka, koji se zbog opravdanih razloga (bolest) nije odazivao pozivima suda. Međutim, da prema odredbi člana 217. ZPP drugostepeni sud može otvoriti raspravu radi izvođenja dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom ili izvođenjem novog dokaza, ako za izvođenje tog dokaza postoje uslovi iz odredbe člana 207. stav 1. ZPP. Vrhovni sud je ukazao da apelanti u žalbi nisu predlagali saslušanje svjedoka R. Đ. kao novi dokaz, nego su opravdano propuštanje saslušanja tog svjedoka od strane prvostepenog suda isticali kao povredu postupka. Takođe, da pored svih izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, iskaz svjedoka R. Đ., obzirom na lični odnos koji je imao prema predniku apelanata i tuženoj, bez obzira na sadržaj takvog iskaza, ne bi bitno mogao uticati na rezultat konkretne parnice. Vrhovni sud je ocijenio da zbog navedenog, a pri nedvojbenom utvrđenju da između prednika apelanata i tužene nije postojala vanbračna zajednica u smislu odredbi člana 12. i člana 284. stav 1. Porodičnog zakona, da su potpuno irelevantni navodi koji se odnose na vrijeme sticanja imovine tužene kao i eventualni doprinos prednika apelanata sticanju te imovine. Naglašeno je, da ukoliko je i bilo doprinosa prednika apelanata uvećanju imovine tužene, da apelanti svoje potraživanje mogu ostvarivati obligaciono - pravnim zahtjevom temeljem sticanja bez osnova, ali ne po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici, kako su to uradili u konkretnoj parnici.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da su sudovi paušalnom i arbitrarnom ocjenom dokaza donijeli zaključak da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali postojanje vanbračne zajednice, da je pogrešno cijenjena činjenica da tužena postojanje vanbračne zajednice nije priznala u svom protivtužbenom zahtjevu, te da im nije bilo dozvoljeno da saslušaju svjedoka R. Đ. pred drugostepenim sudom.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti (kao tužitelji) u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljeni tužbeni zahtjev, te da su u obrazloženjima svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4449/17 (N. D. i K. D.) | Sudska praksa | Aktio