Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4261/15 (A. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4261/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 4261/15, rješavajući apelaciju Aleksandra Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Kneževića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 090862 13 Rev od 4. juna 2015. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 090862 12 Gž od 28. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 12. septembra 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 090862 13 Rev od 4. juna 2015. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 090862 12 Gž od 28. marta 2013. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 090862 10 P od 17. januara 2011. godine obavezan je apelant da Račić Nenadu (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 293.374,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. septembra 2010. godine pa do konačne isplate i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12.814,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana prijema presude pa do isplate.
3. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je radi pravilne ocjene izvedenih dokaza i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja otvorio raspravu saglasno čl. 217. stav 2. i 218. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), te u svojstvu parnične stranke saslušao tužitelja i apelanta i presudom broj 71 0 P 090862 12 Gž od 28. marta 2013. godine žalbu apelanta djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 175.046,78 KM umjesto iznosa od 293.374,50 KM i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.637,35 KM umjesto iznosa od 12.814,35 KM. U preostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.215,68 KM.
4. Okružni sud je utvrdio da su se tužitelj i apelant nalazili u obligaciono pravnom odnosu po osnovu dva pravna posla. Prvi pravni posao se odnosio na zaključenje predugovora o prodaji stana u fazi izgradnje u Igalu u ulici Osječka br. 11. koji se nalazi na I spratu u površini od 22 m2 sa 19,90 m2 terase. Predmetni predugovor je ovjeren kod Osnovnog suda pod broj Ov-9686/07 od 11.07.2007. godine, a kupoprodajna cijena za predmetni stan je iznosila 62.000,00 eura. Okružni sud je dalje utvrdio da je nesporno tužitelj uredno platio 62.000,00 eura i to u dogovoru sa apelantom tako što je 22.000,00 eura platio u gotovini i 40.000,00 eura predajom u posjed džipa ,,Tuareg“. Dalje je utvrđeno da apelant prilikom izgradnje predmetnog stana nije mogao ispoštovati kvadraturu koja se odnosila na terasu od 19,90 m2, te je tužitelj odustao od kupovine i nije ni zaključen ugovor o prodaji predmetnog stana. Također je nesporno da apelant nije tužitelju vratio iznos od 62.000,00 eura koji je primio na ime kupoprodajne cijene stana.
5. Drugi obligaciono pravni odnos, kako dalje navodi Okružni sud, se odnosio na prodaju zemljišta koje se nalazi u Njivicama u Crnoj Gori, predmet kojeg ugovora je bio plac površine 3.368 m2 a kao suvlasnici navedenog zemljišta sa po ½ su bili apelant i Tihomir Trifunović. Također je utvrđeno da je tužilac za predmetne nekretnine uredno platio 250,00 eura po 1 m2, ali da se u zemljišnoj knjizi nije mogao uknjižiti s obzirom da se prema zaključenom ugovoru i površini zemljišta koja je uknjižena u zemljišnoj knjizi pojavila razlika od 220 m2, te da je apelant na ime svoje 1/2 ostao dužan tužitelju vratiti kupoprodajnu cijenu koja se odnosi na razliku od 110 m2.
6. Dakle, kako je zaključio ovaj sud, stranke su u obligaciono pravnom odnosu po osnovu dva pravna posla te su, kako je dalje utvrđeno, radi regulisanja svojih međusobnih prava i obaveza postigli određene sporazume. Svoje potpise na tim sporazumima, koje su nazvali „Dogovor između tužitelja i apelanta“ i „Istorijat dogovora““, tužitelj i apelant su ovjerili 16. marta 2010. godine kod notara Malešević Zorana pod br. OV-211/2010 i OV-212/2010. Predmetni pismeni dogovori su, kako dalje navodi Okružni sud, dokazi tužitelja, koje je prvostepeni sud cijenio temeljem odredbe člana 8. ZPP, te žalbene navode apelanta da navedeni sporazumi nemaju nikakvu dokaznu snagu u ovom postupku bez obzira što su ovjereni od strane notara, smatra neosnovanim.
7. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao Okružni sud, apelant je iznos od 62.000 eura na ime kupoprodajne cijene za stan u Igalu i iznos od 27.500,00 eura koji se odnosi na razliku u kvadraturi za parcelu u Njivicama od 110 m2 po cijeni od 250,00 eura po m2, primio od tužitelja a nije ispunio svoju ugovornu obavezu kako to propisuje odredba člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedene relevantne činjenice, kako je dalje obrazložio Okružni sud, proizilaze iz iskaza tužitelja, kao i potpisanih i ovjerenih sporazuma. Na navedeni način je, kako je zaključio sud, na strani apelanta došlo do neosnovanog obogaćenja za iznos od 89.500,00 eura (62.000 eura +27.500,00 eura) što prema kursu 1 euro=1.95583 KM iznosi ukupno 175.046,78 KM.
8. Obaveza vraćanja stečenog bez osnova u konkretnom slučaju proizilazi iz člana 210. stav 4. ZOO koja propisuje „Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao“. S obzirom da tužitelj i apelant nisu zaključili ugovor o prodaji stana u Igalu kako su to bili regulisani zaključenim predugovorom, niti je apelant predao u posjed tužitelju stan koji je bio predmet zaključenog predugovora, to se kako zaključuje sud, osnov po kom je apelantu isplaćeno 62.000,00 eura nije ostvario. U pogledu kupovine nekretnine u Njivicama, Okružni sud je zaključio da iznos od 27.500,00 eura predstavlja razliku više isplaćene kupoprodajne cijene po zaključenom ugovoru o prodaji zemljišta koji je apelant u obavezi da vrati tužitelju. Žalbene navode apelanta da su „ Dogovor između tužitelja i apelanta“ i „Istorijat dogovora“, ovjereni kod notara Malešević Zorana ništavi, Okružni sud smatra neosnovanim prihvatajući stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju prilikom zaključenja spornih dogovora kod notara nije bilo prijetnje i prisile odnosno da apelant te svoje navode nije dokazao.
9. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 090862 13 Rev od 4. juna 2015. godine, reviziju odbio.
10. Obrazlažući odluku Vrhovni sud je prije svega naglasio da apelant drugostepenu odluku pobija isključivo u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je obavezan da tužitelju isplati iznos od 27.500,00 eura tj. njegovu protuvrijednost u iznosu od 53.785,33 KM a koji se odnosi na kupoprodaju zemljišta u Njivicama.
11. U vezi kupoprodaje predmetnog zemljišta u Njivicama, nesporno je kako navodi Vrhovni sud, da je sa apelantom i Tihomirom Trifunovićem ugovorena cijena od 250,00 eura po 1m2 i da je tužitelj izvedenim dokazima, za razliku od apelanta, dokazao da mu je u naravi predata manja površina od ugovorene i to za ukupno 220m2. Vrhovni sud je dalje naveo da je za razliku površine od 110 m2 tužitelj postigao dogovor sa jednim prodavcem (Tihomirom Trifunovićrm) ali ne i sa apelantom kao drugim prodavcem u vezi njegovih 110m2. Kako je tužitelj dokazao da mu je na ime prodaje svog djela nekretnine u Njivicama apelant predao 110m2 manje zemljišta, odnosno dokazao je da je apelantu isplaćeno više za 27.500,00 eura ili 53.785,33 KM, to je apelant u obavezi da navedeni iznos vrati tužitelju. Na ove okolnosti, kako je dalje istakao Vrhovni sud, izveden je dokaz saslušanjem stranaka i čitanjem posrednih dokaza. Raspravno načelo iz člana 7. stav 1. ZPP podrazumjeva „koliko činjenica toliko prava“ i sve što vrijedi za tužitelja vrijedi i za tuženog. Kako god tužitelj mora dokazivati svoje navode, tako mora i tuženi predlagati i izvoditi dokaze kojim utvrđuje činjenice koje iznosi. Osim iskaza u kojem je apelant priznao činjenicu da je postojao ugovor o prodaji nekretnine u Njivicama i kolika je bila ugovorena cijena po 1m2, apelant tokom postupka nije ponudio dokaz kojim bi osporio dokaze tužitelja oko kupovine zemljišta u Njivicama.
12. Na kraju je taj sud istakao da nisu osnovani revizioni navodi da posredni dokazi „Dogovor tužitelja i apelanta i Istorijat dogovora“ nemaju dokaznu snagu jer nisu sačinjeni u pisanoj formi. Naime, kako pojašnjava sud, odredbom člana 4. stav 2. Zakona o notarima, propisano je da notarsku ispravu čine: notarski obrađene isprave, notarske ovjere i notarske potvrde, da imaju dokaznu snage javne isprave o činjenicama o kojima se u njima svjedoči (stav 5) s tim što se radi o oborivoj pretpostavci (stav 6). U konkretnom slučaju kako je zaključio Vrhovni sud, kada su u pitanju isprave na koje se poziva apelant („Dogovor tužitelja i apelanta“ i „Istorijat dogovora“) u pitanju je radnja ovjere potpisa stranaka od strane notara (član 90. Zakona o notarima) gdje je notar dužan provjeriti pismeno samo u smislu da li po zakonu postoje razlozi za odbijanje vršenja službene radnje (stav 6). Apelant nije dokazao da su postojali razlozi zbog kojih je notar bio obavezan da odbije ovjeru potpisa niti je naveo da je isprave ovjerene kod notara potpisao zbog prijetnji tužitelja ili zbog toga što se nalazio u zabludi pa iz tog razloga nisu osnovani prigovori da ovi dokazi nemaju dokaznu snagu.
13. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da „Dogovor tužitelja i apelanta i „Istorijat dogovora“ nemaju nikakvu dokaznu stranu jer su sačinjeni suprotno Zakonu o notarima. Predmetne notarske isprave koje su cijenili redovni sudovi nisu „urađene u skladu sa odredbom člana 70. Zakona o notarima, nemaju osnovne elemente propisane tim zakonom niti je ispitana prava volja stranaka, stranke nisu poućene o pravnim posljedicama posla te nisu isključene zablude i sumnje u realizaciju istog“. Apelant je dalje istakao da predmetne isprave sa stanovišta Zakona o notarima nemaju dokaznu snagu jer nisu sačinjeni u propisanoj formi te su redovni sudovi počinili bitnu povredu postupka što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Redovni sudovi su ukazali na raspravno načelo propisano odredbom člana 7. ZPP koje podrazumjeva „koliko činjenica toliko prava“ te istakli da apelant tokom postupka nije ponudio dokaze kojima bi osporio dokaze tužitelja u vezi sa ugovorom oko kupovine zemljišta u Njivicama i njegovoj obavezi da tužitelju isplati iznos od 27.500,00 eura na ime razlike više isplaćene kupoprodajne cijene po zaključenom ugovoru o prodaji zemljišta. Redovni sudovi su također obrazložili da su posredni dokazi “Dogovor tužitelja i apelanta“ i „Istorijat dogovora“ ponuđeni kao dokaz od strane tužitelja i cijenjeni u smislu člana 8. ZPP, a da se u konkretnom slučaju radi o ispravama koje su potpisali tužitelj i apelant i ovjerenih u pogledu potpisa od strane notara a kako je to propisano članom 90. Zakona o notarima, gdje je notar u smislu člana 4. stav 6. Zakona o notarima dužan provjeriti pismeno samo u smislu da li po zakonu postoje razlozi za odbijanje vršenja službene radnje. Apelant nije dokazao da su postojali razlozi zbog kojih bi notar bio obavezan da odbije ovjeru potpisa na navedenim ispravama niti je naveo da je isprave potpisao zbog prijetnji tužitelja ili zbog toga što se nalazio u zabludi. Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman