Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5584/15 (Z. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5584/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5584/15, rješavajući apelaciju Zlatka Stankovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Stankovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038385 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 038385 07 P od 28. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 038385 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 038385 07 P od 28. februara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Općine Tuzla, koju zastupa Gradsko pravobranilaštvo Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je 19. oktobra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 18. oktobra 2017. godine, a tužena 19. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 038385 07 P od 28. februara 2011. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je „do 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na stanu, koji se nalazi u Tuzli [bliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan)], što je tužena, kao nosilac prava raspolaganja, dužna apelantu priznati sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana“.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je apelant 29. oktobra 2007. godine podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Navedeno je da je apelant istakao da je bio član porodičnog domaćinstva svog djeda Branka Stankovića (u daljnjem tekstu: apelantov djed), koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da je, nakon privatizacije, tužena postala nosilac prava raspolaganja na tom stanu. Navedeno je da je apelant u tužbi istakao da je njegov djed umro 15. januara 1993. godine, a baka 1. jula 1993. godine, te da je on s njima živio od 1988. godine, kao i da je nakon smrti djeda i bake nastavio da živi u spornom stanu. Dalje je u tužbi naveo da se obraćao tuženoj za prenos stanarskog prava, ali da je njegov zahtjev zaključkom od 10. oktobra 2007. godine odbačen „zbog nenadležnosti za postupanje“. Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla, između ostalog, i prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući da nije vlasnik predmetnog stana, nego je to JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, koje je privatizirano i da se nakon privatizacije preduzeće ponovno preregistriralo kao javno preduzeće, te da to preduzeće raspolaže spornim stanom, a da tužena samo u okviru svojih nadležnosti provodi postupak i vrši prodaju stanova privatiziranih preduzeća, kako je to regulirano članom 8. Zakona o privatizaciji preduzeća kojim je propisano da nosilac stanarskog prava podnosi zahtjev nadležnoj službi općine za prodaju stana.
7. Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom kontekstu Općinski sud je ukazao na odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, navodeći da je tim odredbama propisano da se nosiocem stanarskog prava smatraju i „unučad bez roditelja“ i istakao da apelant nije dokazao da je unuče bez roditelja i da je eventualno lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti da je eventualno s nosiocima stanarskog prava živio u istom stanu u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina. U prilog tome, Općinski sud je istakao da je i apelant prilikom saslušanja u statusu parnične stranke naveo da je s bakom i djedom počeo da živi 1988. godine, a pošto su oni umrli 1993. godine, time je njihova ekonomska zajednica faktički prekinuta, te u vrijeme njihove smrti nije ispunio rok od 10 godina ekonomske zajednice s nosiocem stanarskog prava, pa je po tom osnovu apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
8. Dalje, Općinski sud je istakao da je, i u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer se stanarsko pravo moglo stjecati samo do 6. decembra 2000. godine, a apelant je tužbu podnio 29. oktobra 2007. godine, pa je stoga neblagovremena, ali, također, i do krajnjeg roka mogućnosti podnošenja tužbe za utvrđivanje postojanja stanarskog prava apelant nije imao ekonomsku zajednicu s djedom i bakom, zbog čega je, kako je zaključio Općinski sud, njegov tužbeni zahtjev, i u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, neosnovan.
9. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je članom 7. ZPP propisana dužnost stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da je članom 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a pošto je apelant u ovom sporu pasivno legitimirao tuženu (Općinu Tuzla), to je bio dužan i dokazati njenu pasivnu legitimaciju. Međutim, kako je u vezi s tim istakao Općinski sud, apelant nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo eventualno vlasništvo tužene na predmetnom stanu, pa je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je sud prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena smatrao osnovanim. Stoga, kako je istakao Općinski sud, ostale dokaze nije posebno obrazlagao, pogotovo izjave saslušanih svjedoka, jer ne bi doveli do drugačije odluke suda, a ti dokazi nisu bili u suprotnosti ni sa apelantovim navodima da je u vrijeme smrti djeda i bake imao 11 godina s obzirom na to da je rođen 1982. godine, te ostalih navoda koji se odnose na činjenice da su apelantovi roditelji posjedovali drugi stan, da su se često okupljali u spornom stanu, te da su u sporni stan najčešće navraćali stric Risto Stanković i ostala „familija Stankovića“ iako je i sam Risto Stanković imao drugi stan na drugoj adresi, a apelantovi roditelji su, također, imali stan na drugoj adresi koji su i otkupili.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud se u pretežnom dijelu pozvao na razloge iz prvostepene presude Općinskog suda.
11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene prvostepene presude, donio Presudu broj 32 0 P 038385 11 Gž od 26. decembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, a ova presuda je Odlukom Ustavnog suda broj AP 712/12 od 21. jula 2005. godine ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obrazloženjem da su ove odredbe povrijeđene na štetu apelantovog prava na pravično suđenje time što nije na jasan i nedvosmislen način dato obrazloženje pravnog stava u vezi s primjenom materijalnog prava u konkretnom slučaju, na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja.
12. Relevantni dijelovi iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda broj AP 712/12 od 21. jula 2005. godine su:
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te da mu je tužena, „kao nosilac prava raspolaganja“, dužna priznati „sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana“. Pri tome, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, što je potvrdio i Kantonalni sud, te da su pri tome oba suda ukazala na više osnova zbog kojih je tužbeni zahtjev neosnovan, a koji proizlaze iz Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svojoj odluci najprije ukazao ko se prema odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima smatra nosiocem stanarskog prava, te je te odredbe (na način kako ih je citirao) doveo u vezu s apelantovim slučajem i zaključio da apelant nije dokazao da je unuče bez roditelja i da je eventualno lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti da je eventualno s nosiocima stanarskog prava živio u istom stanu u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina. U prilog tome, Općinski sud je pojasnio da je i apelant prilikom saslušanja naveo da je s bakom i djedom počeo da živi 1988. godine, a pošto su oni umrli 1993. godine, time se njihova ekonomska zajednica faktički prekinula jer je apelant nije mogao imati sa umrlim licima, te u vrijeme njihove smrti nije ispunio rok od 10 godina ekonomske zajednice s nosiocem stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 21. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da članovima porodičnog domaćinstva, poslije smrti nositelja stanarskog prava, pripada pravo da trajno i nesmetano nastave koristiti taj stan pod zakonom propisanim uvjetima. Za konkretni slučaj je relevantno da se, prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva, između ostalih, mogu smatrati i unučad. Ustavni sud ukazuje da pri tome, suprotno stavu redovnih sudova koji su očito zanemarili stvarni sadržaj odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nije relevantno da li se radi o unučadi čiji su roditelji živi, s obzirom na odluku Ustavnog suda Jugoslavije iz 1989. godine kojom je određeno da je, počev od 31. jula 1989. godine, prestao da važi dio odredbe iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi „bez roditelja“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije uopće uzeo u obzir citiranu odluku, te da samim tim proizlazi da je potpuno irelevantno da li je apelant dokazao da je „unuče bez roditelja“ budući da, dakle, nakon 31. jula 1989. godine, uz ispunjenje drugih uvjeta, unuče koje ima žive roditelje može biti član porodičnog domaćinstva svog djeda i bake, a slijedom toga, dakle, nije relevantno ni da li je apelant bio lice koje je nosilac stanarskog prava bio dužan da izdržava, niti je relevantno da je s njima živio u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina s obzirom na činjenicu da je, kao unuče, počev od 31. jula 1989. godine (uz ispunjenje drugih uvjeta) imao zakonsku mogućnost da bude član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud istakao i da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je tužbu podnio 29. oktobra 2007. godine, te da je ona neblagovremena u smislu Zakona o kupoprodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Međutim, i u vezi s ovim stavom Ustavni sud uočava da iz obrazloženja ne može razlučiti po kojem osnovu je tužba neblagovremena s obzirom na to da je nesporno da apelant i poslije smrti djeda i bake koji su imali status nosioca stanarskog prava (dakle, i poslije 1993. godine) živi u spornom stanu bez bilo kakvog ometanja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano da: „Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti (stav 1)“, te da se: „Članom užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju lica u smislu Zakona o stambenim odnosima (stav 2).“ Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava. Međutim, apelant je tražio da se utvrdi da je on prije 6. decembra 2000. godine postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da mu se „priznaju sva prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana“, te je u osporenim odlukama izostalo jasno i razumljivo pojašnjenje iz kojih odredaba pozitivnopravnih propisa je proizašao zaključak o neblagovremenosti tužbe.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud prihvatio kao osnovan i prigovor tužene da nije pasivno legitimirana u predmetnom sporu, budući da je u svom odgovoru na tužbu istakla da je davalac spornog stana na korištenje Javno preduzeće Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, a da se tuženoj u tom kontekstu, u okviru njenih nadležnosti, samo podnosi zahtjev za prodaju stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te da je, dakle, ona nadležna za prodaju stanova na kojim postoji stanarsko pravo, ali ne i za prenos stanarskog prava ili utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da ZPP ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku (kako aktivnoj tako i pasivnoj) jer to nije procesno, nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tužilac je aktivno legitimiran ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašten da zahtjev za ostvarenje tog prava istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom, a tuženi je pasivno legitimiran ako na njemu leži obaveza koja proizlazi iz prava tužioca. Dalje, Ustavni sud ističe da iz navedenog slijedi da redovni sud u svakom konkretnom slučaju, kada se pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (kako aktivne tako i pasivne), mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora, te, u skladu s tim, donijeti odgovarajuću odluku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je i u tom dijelu presude izostalo jasno i razumljivo obrazloženje iz kojih dokaza, te kojih odredaba pozitivnopravnih propisa je proizašao zaključak da tužena nije pasivno legitimirana, te u konačnici, i zašto je redovni sud uopće navodio bilo kakve druge razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva ako tužena „nije nosilac obaveza“ koje proizlaze iz eventualnog apelantovog prava povodom kojeg je pokrenuo predmetni sudski postupak.
34. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio odluku Općinskog suda, te da je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije u stepenu srodstva, kao unuk, shodno odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake s obzirom na to da ima žive roditelje, te da nije uspostavljena ekonomska zajednica u istom stanu između njih. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan i „iz razloga što Zakon o stambenim odnosima ni u jednoj zakonskoj odredbi ne poznaje utvrđenje stjecanja stanarskog prava prije dospijeća činidbe, odnosno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana“, da apelant nema pravni interes za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te da se sporni odnos posmatra s aspekta primjene odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima jer se apelant nije mogao smatrati bespravnim korisnikom spornog stana prije smrti djeda i bake.
35. Dakle, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda faktički odbila apelantov tužbeni zahtjev iz više osnova, a pri tome ni za jedan od njih nisu dali jasno i logično obrazloženje, pa je, u konačnici, ostalo nejasno iz kojih razloga je, zapravo, odbijen apelantov tužbeni zahtjev, da li zato što apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda i bake u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i, dosljedno tome, da li je, s obzirom na stepen srodstva, bitna samo zajednica života, ili se traži ekonomska zajednica od 10 godina, ili zato što apelant nema pravni interes za utvrđenje, ili zato što nije bespravni korisnik predmetnog stana u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima ili zato što tužena nije pasivno legitimirana.
36. Iz navedenog proizlazi da ni Općinski, a zatim ni Kantonalni sud u žalbenom postupku nisu izvršili svoju obavezu da navedu jasne razloge na kojima su zasnovali odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da osporene odluke ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li su u osporenim odlukama redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud neće supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi trebali protumačiti odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo i ZPP budući da je to u nadležnosti redovnih sudova, a ne Ustavnog suda.
13. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda, ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je donio novu Presudu broj 32 0 P 038385 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine, koja se osporava ovom apelacijom, u kojoj je zaključio da je odluka prvostepenog suda da u ovoj spornoj stvari odbije tužbeni zahtjev pravilna, ali ne iz razloga datih u obrazloženju prvostepene presude, već iz razloga na koje Kantonalni sud upućuje.
14. Naime, za pravilnu odluku o navedenom tužbenom zahtjevu nužno je imati u vidu da su se sva prava koja su nosioci stanarskog prava imali na stanu u društvenom (državnom) vlasništvu, donošenjem Zakona o prodaji stanova i Zakona o izdavanju stanova u zakup koji je stupio na snagu 18. juna 2004. godine („Službene novine TK“ broj 7/04 - u daljnjem tekstu: ZOSZ) svela na pravo na otkup tog stana i pravo na zakup stana koji nije otkupljen u propisanom roku. To znači da se i apelantov tužbeni zahtjev svodi na ostvarenje jednog od ovih prava. Za ostvarenje ovih prava zakoni su propisali rokove prekluzivnog karaktera. Tako, prema odredbama člana 46. Zakona o prodaji stanova, stanarska prava prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a to znači najkasnije 6. decembra 2000. godine (st. 1. i 2), izuzev slučajeva kod ugovora o korištenju stanova koji su proglašavani napuštenim i ugovora o korištenju stanova koji su devastirani (st. 3. i 4). Odredbom člana 7. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova je propisano da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana u pisanom obliku nosiocu prava raspolaganja stana u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji. Iz ovih odredaba proizlazi da se poslije 6. decembra 2000. godine nije mogao podnositi zahtjev za kupovinu stana, niti pokretati sudski postupak radi ostvarivanja prava na tu kupovinu. Prema tome, apelant ne može tužbom podnesenom 29. oktobra 2007. godine ostvariti pravo na kupovinu spornog stana ni pod uvjetom da je do 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na njemu, a to znači da se u takvim okolnostima stanarsko pravo izgubilo kao pravni osnov za priznanje prava na kupovinu stana.
15. Pod uvjetom da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu do 6. decembra 2000. godine, apelant na njemu ne bi mogao ostvariti ni pravo na zakup nakon 6. decembra 2004. godine. Ovo zato jer je odredbom člana 3. ZOSZ propisano da su predmet zakupa po ovom zakonu stanovi koji nisu otkupljeni u propisanom roku, a članom 37. st. 1. i 2. istog zakona je propisano da se zahtjev za zaključenje ugovora o zakupu stana podnosi zakupodavcu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno od pravomoćnosti odluke kojom je odlučeno o pravu tog lica na korištenje stana (podrazumijeva se da odluka treba da je donesena po zahtjevu podnesenom prije 6. decembra 2000. godine, do kada su važila stanarska prava na stanu), a da se propuštanjem ovog roka gubi pravo na zaključenje ugovora o zakupu.
16. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju apelantu ne mogu priznati prava koja proizlaze iz ugovora o korištenju stana ni pod uvjetom postojanja njegovog stanarskog prava na spornom stanu. Iz navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne bi imao osnovanosti ni kad bi se zapostavio dio zahtjeva koji se odnosi na činidbu, pa sudilo po utvrđujućoj tužbi iz člana 54. stav 1. ZPP sa zahtjevom da se utvrdi da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu prije 6. decembra 2000. godine. Tada apelant ne bi imao pravnog interesa koji se traži kod tužbe za utvrđenje pošto je to pravo po zakonu prestalo upravo 6. decembra 2000. godine, bez davanja mogućnosti za ostvarenje ikakvih prava tužbom podnesenom u 2007. godini. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant smatra da je sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Prema apelantovoj ocjeni, za utvrđenje svojstva, koje se traži, nije od utjecaja njegova starosna dob, kod nesporne činjenice da je apelant živio u predmetnom stanu dok su tu bili i nosioci stanarskog prava, a i iza njih, kao što nije od utjecaja ni uspostavljanje ekonomske zajednice budući da je on bio unuk nosilaca stanarskog prava, sve u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Navodi da je o tome odavno zauzet stav Ustavnog suda SFRJ odlukom br. U-409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine, kojom je utvrđeno da navedena odredba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima u dijelu kojim je utvrđeno da svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju unučad bez roditelja nije saglasna sa Ustavom SFRJ. Kako Skupština SRBiH nije u produženom roku do 31. jula 1989. godine uskladila navedeni zakon sa Ustavom SFRJ, to je Ustavni sud SFRJ donio odluku da se utvrđuje da je 31. jula 1989. godine prestao važiti dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi „bez roditelja”.
19. Isto tako, nepravilan je stav Kantonalnog suda u dijelu u kojem se govori o tome da je apelant tek od 1. jula 1993. godine mogao imati svojstvo bespravnog korisnika i da mu se tek od tada, po smrti nosilaca stanarskog prava, može računati da stan bespravno koristi. Takav stav suda je u suprotnosti sa zaključkom suda u prethodnom dijelu obrazloženja pobijane presude da, u konkretnom slučaju, nije relevantan, imajući u vidu okolnost da je apelant tražio samo utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu sa 6. decembrom 2000. godine, a suprotan je i stavu prvostepenog suda da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake. Jer, ako nije bitno za postavljeni tužbeni zahtjev, nije jasno zbog čega se kasnije nesporna okolnost stanovanja različito tretira. Isto tako, nije osnovan ni stav Kantonalnog suda da je apelant zakasnio sa zahtjevom za otkup stana, niti da postupak dalje ima svrhu, jer, izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava apelantu nikada nije utvrđeno, niti bilo kakvom odlukom priznato, pa ni pred stambenim organom. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
20. Iz navedenih, kao i navoda žalbe, apelant smatra da su odluke nižestepenih sudova neosnovane, te da su njima povrijeđena navedena apelantova ustavna prava.
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud je zaključio da apelant nije u stepenu srodstva, kao unuk, shodno odredbi člana
6. Zakona o stambenim odnosima, niti je bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake s obzirom na to da je imao žive roditelje, te time nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava. Općinski sud zaključuje da presude nadležnih pravosudnih institucija nisu ni u kojem slučaju dovele u pitanje pravično suđenje niti pravnu sigurnost apelanta, te je djelovano u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom, kao i njenim protokolima. Uzimajući u obzir sve navedeno, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Odgovarajući na apelaciju, Kantonalni sud u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi od 29. oktobra 2015. godine nalazeći da tom presudom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da je apelacija neosnovana.
23. Tužena navodi da su navodi koje je istakao apelant u cijelosti neosnovani, a sve zato što je Kantonalni sud u svojoj presudi za svoju odluku dao valjano i na zakonu zasnovano obrazloženje. Naime, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva pokojnih djeda i babe i po osnovu da nije ispunio zakonski rok u trajanju od 8 (osam) godina da bi mu se eventualno priznalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, apelantovo pozivanje da mu tužena osporava svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava s obzirom na odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim poslovima gdje je unučadima to svojstvo priznato ex lege treba uzeti kao zakonsku pretpostavku koja je podložna provjeri, odnosno mogućnosti da se ista obori pred nadležnim organom. Međutim, da bi član porodičnog domaćinstva poslije smrti nosioca stanarskog prava zaključio ugovor o korištenju stana potrebno je da on to svojstvo dokaže u upravnom postupku, odnosno nakon 6. decembra 2000. godine pred redovnim sudom i to utvrđujućom presudom da je član porodičnog domaćinstva. U vezi sa svim naprijed navedenim predlažemo da se apelantova apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH” br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ii su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdavanju nosioca stanarskog prava.
25. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ od 28. novembra 1997. godine br. 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09, ispravka) relevantne odredbe glase:
Član 7. [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 9. st. 1. i 2.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Član 46.
Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
Član 51.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
26. U Zakonu o izdavanju stanova u zakup („Službene novine Federacije TK“ broj 7/04), relevantne odredbe glase:
Član 3.
Predmet zakupa po ovom zakonu su stanovi koji otkupljeni u propisanom roku.
Član 37 st. 1 i 2.
Lica iz člana 34 ovog zakona zahtjev za zaključenje ugovora o zakupu stana dužna su podnijeti zakupodavcu u roku od 6 mjeseci od dana stupanja ovog zakona, odnosno od pravosnažnosti odluke kojim je odlučeno o pravu tog lica na korištenje stana.
Propuštanje roka iz prethodnog stava, lice iz člana 34 ovog zakona gubi pravo na zaključivanje ugovora o zakupu, o kojem slučaju zakupodavac može tražiti njegovo iseljenje. (…) VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 038385 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava i prava koja iz toga proizlaze, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Kako proizlazi iz osporene odluke Kantonalnog suda, u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP 712/12 od 21. jula 2015. godine, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda da u ovoj pravnoj stvari odbije tužbeni zahtjev pravilna, ali ne iz razloga datih u obrazloženju prvostepene presude, već iz razloga na koje Kantonalni sud upućuje u novoj Presudi broj 32 0 P 038385 15 Gž 2 od 29. oktobra 2015. godine.
38. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova i Zakona o izdavanju stanova u zakup, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava u toku postupka.
39. Suština ranije odluke Ustavnog suda broj AP 712/12 je da nije jasno po kom osnovu je apelant odbijen s postavljenim tužbenim zahtjevom s obzirom na to da je u obrazloženjima odluka navedeno više osnova po kojima se apelant odbija s tužbenim zahtjevom. U novoj odluci, obrazloženje presude Kantonalnog suda je fokusirano na blagovremenost tužbe. Naime, Kantonalni sud je naglasio da prema odredbama člana 46. Zakona o kupoprodaji stanova stanarska prava prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a to znači najkasnije 6. decembra 2000. godine (st. 1. i 2). Pošto je apelant tražio da se utvrdi da je on prije 6. decembra 2000. godine postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, osporenom odlukom Kantonalnog suda je jasno obrazloženo da iz relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova proizlazi zaključak o neblagovremenosti tužbe s obzirom na to da je apelant podnio tužbu tek 29. oktobra 2007. godine.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi koje je ponudio Kantonalni sud u isto vrijeme predstavljaju izvršenje Odluke Ustavnog suda broj AP 712/12 od 21. jula 2015. godine i da odgovaraju standardima prava na pravično suđenje.
41. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije i da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman