Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5556/15 (G.S, G.S, A.H, E.T, J.F, I.K, A.M.S, G.M, L.F, N.S, M.D.Č, R.Š, S.N, I.J, S.I, E.N, M.P, M.K.B, A.S.K, J.Ć, A.D, G.K, R.A, S.H, S.K, J.A, B.Š, E.J,)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uporedive situacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Porez
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5556/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5556/15 rješavajući apelaciju G. S. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija G. S., G. S., A. H., E. T., J.
F., I. K., A. M. S., G. M., L. F., N. S., M. D. Č., R. Š., S. N., I. J., S.
I., E. N., M. P., M. K. B., A. S. K., J. Ć., A. D., G. K., R. A., S. H., S. K., J. A., B. Š. i E. J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 035844 14 Rsž od 9. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. G. S., G. S., A. H., E. T., J. F., I. K., A. M. S., G. M., L. F., N. S., M. D. Č., R. Š., S. N., I. J., S. I., E. N., M. P., M. K. B., A. S. K., J. Ć., A. D., G. K., R. A., S. H., S. K., J. A., B. Š. i E. J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 035844 14 Rev od 6. novembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 035844 14 Rsž od 9. maja 2014. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije sadržavala punomoć za zastupanje), od apelanata je zatraženo 6. januara 2016. godine da dopune apelaciju. Apelanti su 14. januara 2016. godine dostavili traženu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2610/12 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanata, evidentirana kao AP 3370/14, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 035844 14 Rsž od 9. maja 2014. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo kao zakonskog zastupnika tuženog Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 25. oktobra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Rs 035844 12 Rs od 29. novembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi obavezan da svakom od apelanata pojedinačno na ime razlike između isplaćenih i zagarantiranih neto plaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine isplati iznose (navedeni u izreci presude za svakog od apelanata pojedinačno) uz zakonsku zateznu kamatu kako je precizirano u presudi te da im naknadi troškove postupka. Presudom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se naloži tuženom da obračun plaće vrši nakon odbitka poreza na dohodak iz bruto iznosa u poreznim evidencijama, tako da im se isplaćuju plaće utvrđene u čl. 2. i 5. Zakona o plaćama i ostalim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nakon odbitka poreza na dohodak.
7. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti tužbu protiv tuženog utemeljili na potraživanjima iz radnog odnosa ukazujući da su u skladu s odredbama člana 17. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH za obavljanje funkcija sudija u Općinskom sudu u Sarajevu imenovani odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV), da je osnovna neto plaća sudija u Federaciji BiH određena odredbama čl. od 2. do 5. Zakona o plaćama i da taj iznos predstavlja zagarantiranu plaću u fiksnom iznosu. Osim toga, u tužbi su istakli da im se prema odredbama člana 2. st. 1. i 3. Zakona o porezu na dohodak obračunava porez na dohodak u iznosu od 10% koju vrši Ministarstvo finansija tuženog, što je u suprotnosti sa odredbama Ustava FBiH i Zakona o plaćama. Smatraju da je tuženi pogrešno utvrdio osnovicu za obračun poreza na dohodak i da je takav obračun za posljedicu imao kontinuiranu isplatu plaća u manjem iznosu od onog koji im je zagarantiran naprijed navedenim propisima u periodu od stupanja na snagu Zakona o porezu na dohodak 1. januara 2009. godine pa nadalje, zbog čega su zatražili isplatu razlike između utvrđenog i isplaćenog iznosa.
8. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ističući da u konkretnim okolnostima nema pravnog osnova za drugačiji obračun i da je tuženi dužan postupati po zakonu jer u protivnom podliježe krivičnim odredbama. Konkretno, stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak, prihodi (plaće) sudija nisu izuzeti od primjene navedenog zakona, pa je, kako tuženi smatra, mjesečno odbijanje akontacije za porez na dohodak izvršeno zakonito, te je stoga tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
9. Općinski sud je u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju za svakog od apelanata pojedinačno na okolnosti koje se tiču tvrdnji iz tužbe i činjenica iz službene evidencije Općinskog suda u Sarajevu, u kojem su obavljali funkciju sudija, pismenu dokumentaciju na okolnosti tvrdnji iz odgovora na tužbu i vještačenjem vještaka finansijske struke, nakon čega je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev u jednom dijelu osnovan a u drugom dijelu nedopušten.
10. S tim u vezi je ocijenjeno da su potraživanja apelanata za isplatu razlike plaća u relevantnom periodu osnovana jer je odredbom Amandmana LX na Ustav FBiH kao najvišeg pravnog akta u FBiH s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni u FBiH, pa i Zakon o porezu na dohodak, izmijenjen član 1V.C.7. Ustava FBiH, kojim je propisano da se plaće i druge naknade sudijama ne mogu umanjivati za vrijeme vršenja sudijske funkcije osim kao posljedice disciplinskog postupka, te da u konkretnom slučaju Zakon o porezu na dohodak nije usaglašen sa navedenim amandmanima. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je članom 2. stav 1. tačka l.a) Zakona o plaćama propisana fiksna neto plaća, da navedenim zakonom nije predviđena mogućnost ugovaranja nekog drugog iznosa neto fiksne plaće, niti je predviđena pravna tehnika za sklapanje posebnog ugovora sa nekim poslodavcem o ugovorenom iznosu neto plaće, niti je zakon ovlastio bilo koga ko bi kao poslodavac sklapao te ugovore. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva ocijenjeno je da zahtjev nema karakter građanskopravnog spora pa je odbačen primjenom odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj 41 0 Rs 035844 14 Rsž od 9. maja 2014. godine kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena u prvom stavu na način da se apelantima odbija zahtjev za isplatu razlike između zagarantiranih neto plaća i isplaćenih plaća za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2012. godine. Preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka na način da je apelantima odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Osim toga, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u drugom stavu izreke prvostepene presude kojim je odbačen tužbeni zahtjev apelanata da se tuženom naloži da im obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaće u bruto iznosu.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepenu presudu ispitao u smislu odredbe člana 221. ZPP pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje i nakon toga zaključio da je žalba tuženog osnovana a žalba apelanata neosnovana. U pogledu osnovanosti žalbe tuženog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike između zagarantiranih neto plaća i isplaćenih plaća za utuženi period pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je naglašeno da predmet spora predstavlja razliku između zagarantiranih neto plaća i isplaćenih plaća za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine, ali da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelanti podnesenom tužbom ustvari zahtijevali isplatu razlike između isplaćenih plaća i plaća bez umanjenja za iznos poreza na dohodak, pozivajući se na Zakon o plaćama kojim je propisana minimalna osnovna plaća sudija i tužilaca i na Amandman CVI na Ustav FBiH kojim je propisano da se plaće i druge naknade sudijama i tužiocima ne mogu umanjivati na osnovu propisa koji su doneseni nakon 10. januara 2006. godine. Iz obrazloženja presude, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, proizlazi da je prvostepeni sud odlučujući o primjeni prava na konkretna potraživanja apelanata utvrdio da su ta potraživanja osnovana zasnivajući prvostepenu presudu na stanovištu da je odredba Amandmana LX na Ustav FBiH kao najvišeg pravnog akta u FBiH, s kojim moraju biti usklađeni svi zakoni u FBiH, pa i Zakon o porezu na dohodak, izmijenjen član 1V.C.7. Ustava FBiH, kojim je propisano da se plaće i druge naknade sudijama ne mogu umanjivati za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedice disciplinskog postupka, te da u konkretnom slučaju Zakon o porezu na dohodak nije usaglašen sa navedenim amandmanima. Za razliku od navedenog, Kantonalni sud smatra da se stav prvostepenog suda da se porez na dohodak apelanata „može“ obračunavati i primjenom odredbe člana 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, zasnivajući ovo stanovište isključivo na članu IV.C.7. Ustava FBiH, ne može prihvatiti kao pravilan jer nije zasnovan na Zakonu o porezu na dohodak kojim je propisan način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u FBiH.
13. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo sljedeće: da je članom 2. Zakona o porezu na dohodak propisano ko je porezni obveznik, članom 7. osnovica poreza na dohodak, članom 8. porezni period, članom 9. stopa poreza na dohodak; članom 27. stav 1. da se akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava i obustavlja pri svakoj isplati plaće i/ili oporezive naknade prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, a uplaćuje se istog dana ili prvog dana po izvršenoj isplati plaće ili oporezive naknade; da je u stavu 2. istog člana (27) propisano da obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti vrši poslodavac ili sam obveznik poreza; da je obveznik poreza na dohodak zaposlenik; da Zakon o porezu na dohodak nije predvidio mogućnost isključivanja bilo koje kategorije zaposlenih iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, pa tako niti obaveze da ga ne plaćaju sudije, između ostalog i sudije općinskih sudova, niti je propisana bilo kakva drugačija procedura naplate ovog poreza od navedene kategorije zaposlenih; da je odredbom člana 51. Zakona o porezu na dohodak propisano da se u slučaju kolizije ovog zakona i drugih zakona iz ove oblasti, osim Zakona o Poreznoj upravi, primjenjuju odredbe ovog zakona.
14. Iz navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da se prvostepeni sud u osporenoj odluci nije bavio primjenom materijalnog prava, već se ustvari bavio ocjenom usaglašenosti relevantnih propisa Zakona o plaćama, Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika sa odredbama Ustava FBiH, te se bavio ocjenom pravilnosti obračuna poreza na dohodak za utuženi period, iako takva ocjena ne spada u njegovu stvarnu nadležnost. Takav stav, po mišljenju Kantonalnog suda, potvrđuje obrazloženje osporavane presude iz kojeg proizlazi da je prvostepeni sud rješavajući konkretni sporni odnos uzeo u obzir sve materijalne propise, naprijed citirane odredbe Ustava FBiH i Zakona o porezu na dohodak, te Zakona o plaćama, pogrešno izvodeći zaključak da odredbe Zakona o porezu na dohodak zbog neusaglašenosti navedenih propisa ne mogu imati utjecaj na visinu plaće apelanata koja je određena kao fiksna u pogledu najmanjeg iznosa plaće. Prvostepeni sud je, kako je zaključio Kantonalni sud, proizvoljnom primjenom odredbe člana 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa pogrešno ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata za povrat obračunatog i uplaćenog poreza na dohodak za utuženi period, rješavajući neusaglašenost relevantnih propisa, pri tome zanemarujući da to ne spada u njegovu stvarnu nadležnost.
15. Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda i izvedenih dokaza, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da apelanti podnesenom tužbom stvarno zahtijevaju isplatu razlike između isplaćenih plaća i plaća bez umanjenja za iznos poreza na dohodak, tražeći povrat obračunatog i plaćenog poreza na dohodak iskazanog u godišnjoj prijavi za period od četiri godine, i to retroaktivno za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine. S tog aspekta je ukazano na odredbu člana 27. stav 2. Zakona o porezu na dohodak kojom je propisano da obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti vrši poslodavac ili sam obveznik poreza, a obveznik poreza na dohodak je zaposlenik, dok je članom 35. stav 7. istog zakona propisan postupak povrata više uplaćenog iznosa poreza na dohodak. Stoga je zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao osnov za donošenje osporavane odluke u stavu prvom izreke prvostepene presude, zbog čega je žalba tužene u tom dijelu uvažena i prvostepena presuda primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
16. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri donošenju odluke kojom je tužbeni zahtjev odbačen, Kantonalni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu pravilan. S tim u vezi je ponovljen sadržaj ovog dijela zahtjeva kojim su apelanti tražili da se tuženom naloži da im obračunava i u poreznim evidencijama iskazuje plaću u bruto iznosima i da im se plaća isplaćuje u smislu čl. 2. i 5. Zakona o plaćama, nakon odbitka poreza na dohodak. Navedeni zahtjev, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, nema karakter građanskopravnog spora i stoga ne spada u sudsku nadležnost, pa je raspravljanje o tome odbačeno primjenom člana 16. ZPP, te stoga žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 Rs 035844 14 Rev od 6. novembra 2015. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. stav 2. ZPP, ocjenjujući da revizija nije dopuštena jer apelanti nisu formalni suparničari i njihovi zahtjevi se ne zbrajaju, već je svaki od pojedinačno navedenih zahtjeva manji od propisanog cenzusa od 10.000,00 KM.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava ukazujući prije svega na neprimjenjivost Zakona o porezu na dohodak koji apelante – sudije ne definira kao porezne obveznike poreza na dohodak. U tom smislu napominju da su na funkcije sudija imenovani relevantnim odlukama VSTV-a, da ne vrše bilo kakvu nesamostalnu djelatnost onako kako je definirana spomenutim zakonom i da stoga tuženi nije njihov poslodavac, već ima dužnost da vrši pravilan obračun i isplatu plaća u skladu s odredbama Zakona o plaćama. Ukazuju da se u smislu odredaba Zakona o porezu na dohodak ne mogu smatrati zaposlenicima jer su nosioci sudijske funkcije i da im je tuženi nezakonito umanjivao plaće prilikom isplate.
19. Osim toga apelanti ukazuju da ukoliko bi se prihvatilo stanovište da je navedeni zakon primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja onda bi se primjenom odredbe člana 20. Pravilnika o načinu obračuna i uplate doprinosa mogle ispoštovati odredbe navedenog zakona na način da porez na dohodak plaća institucija iz čijeg se budžeta finansiraju plaće apelanata, a to znači da tuženi prilikom obračuna uzme u obzir neto iznos koji apelantima prema Zakonu o plaćama pripada i da umjesto apelanata preuzme obavezu uplate poreza na dohodak.
20. Apelanti također ukazuju da ih način na koji je vršen obračun i isplata plaća diskriminira u odnosu na sudije Suda Bosne i Hercegovine i sudije u Republici Srpskoj, jer se prema mjestu zaposlenja (FBiH) umanjuje plaća koja je zagarantirana Zakonom o plaćama, što istodobno krši njihovo pravo na imovinu. Nepoštovanjem odredbi Zakona o plaćama te s tim u vezi pogrešnom primjenom Zakona o porezu na dohodak i neprimjenjivanjem odgovarajućih odredbi podzakonskih akata, tuženi je doveo apelante kao sudije u FBiH u nepovoljan položaj u odnosu na sudije u drugom entitetu.
21. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine te predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja odluke pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su apelacijom ukazali.
23. Kantonalni sud smatra, suprotno stanovištu apelanata, da pri donošenju presude koja je osporena apelacijom nisu povrijeđena prava apelanata, niti je u drugostepenoj presudi primjena prava bila proizvoljna. Kantonalni sud je ostao pri razlozima datim u obrazloženju presude i kao učesnik postupka predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Tuženi je osporio navode iz apelacije i ukazao na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U- 26/14 od 18. marta 2015. godine kojom je utvrđeno da odredbe čl. 4. i 9, zatim člana 10. stav 1. i člana 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti s Ustavom FBiH, te da se matematički efekti koji nastaju u pogledu visine plaća sudija primjenom navedenih odredaba ne mogu smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije u cjelini.
V. Relevantni propisi
25. U Ustavu FBiH relevantne odredbe glase:
C. SUDSKA VLAST FEDERACIJE
3. Ustavni sud Član 11.
Kad Vrhovni sud ili kantonalni sud, u toku postupka koji se vodi pred sudom, smatraju da odgovarajući zakon nije u skladu sa ovim ustavom, obustavit će postupak i predočiti predmet Ustavnom sudu u skladu sa članom IV. C. 10.(3).
Član 12.
Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezujuće, posebno kada:
a) Sud rješava spor u skladu sa članom IV. C. 10. (1). Sve strane u sporu moraju poštovati tu odluku i pridržavati se naredbi Suda izdatih u toku ili na kraju postupka;
b) Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmjeni na način koji propise Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
c) Sud odluči o ustavnom pitanju koje mu je predočeno u skladu sa članom IV. C. 10. (3). Odluka Ustavnog suda bit će obavezujuća za sud koji je predočio pitanje u odnosu na postupak tokom kojeg je pitanje pokrenuto i imat će djejstvo utvrđeno pod (b).
26. Amandman CVI na Ustav FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05) glasi:
Iza člana IX.11.e, dodaje se novi član IX.11.f, koji glasi:
"član 11.f (1) Kao izuzetak od načela iz stava 1. člana IV.C.7, stava 3. člana V.4.11 i stava 4. člana VI.7 ovog Ustava, plaća i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine.
(2) Umanjenje iz stava 1. ovog člana može se izvršiti samo jednom.
(3) Stavovi 1. i 2. ovog člana ne mogu se tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće i/ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7, stavom 3. člana V.4.11 i stavom 4. člana VI.7 ovog Ustava."
27. U Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1. tačke a) i f) Osnovna mjesečna plata sudija 1. Osnovna mjesečna plata sudija iznosi:
a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.
f) Za sudije kantonalnih sudova: 3.000 KM.
Član 5.
Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužitelja iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.
28. U Zakonu o porezu na dohodak u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje poreski obveznik ostvari od:
1) nesamostalne djelatnosti;
Član 9.
Porez na dohodak plaća se po stopi od 10%.
Član 10. stav 1.
(1) Prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra se: bruto plata koju zaposleniku isplaćuje poslodavac po osnovu ugovora o radu, odnosno radnog odnosa ili daje u stvarima, koristima, protivuslugama i/ili u vidu premija i drugih prihoda, za rad obavljen po njegovim uputama, osim prihoda iz čl. 5. i 6. ovog Zakona.
Član 11.
Rashodima koji se oduzimaju od prihoda prilikom utvrđivanja dohotka od nesamostalne djelatnosti smatraju se uplaćeni obavezni doprinosi iz plate, i to: 1) doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO);
2) doprinos za zdravstveno osiguranje;
3) doprinos za osiguranje od nezaposlenosti.
Član 27.
(1) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se i obustavlja pri svakoj isplati plate i/ili oporezive naknade, prema propisima koji se primjenjuju na dan isplate, a uplaćuje se istog dana ili prvog narednog dana po izvršenoj isplati plate i/ili oporezive naknade.
(2) Obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnost vrši poslodavac ili sam obveznik poreza. Obveznik poreza na dohodak je zaposlenik.
(3) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem je zaposlenik dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona i za iznose mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) i (2) ovog Zakona, primjenom stopa iz člana 9. ovog Zakona.
(4) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem zaposlenik nije dostavio svoju poresku karticu, obračunava se mjesečno od poreske osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona, primjenom stope od 10%.
Član 48.
Ministar će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti slijedeće podzakonske akte:
1) Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak, kojim će se detaljnije propisati način utvrđivanja porezne osnovice, oblik i način izdavanja porezne kartice, oblik, sadržaj i način vođenja poslovnih knjiga i evidencija, način vršenja godišnjeg obračuna poreza na dohodak te sačinjavanja i podnošenja godišnje prijave;
2) Propis o obračunu ubrzane amortizacije i 3) Propis o utvrđivanju kriterija za plaćanje poreza na dohodak u godišnjem paušalnom iznosu.
Član 49.
U cilju omogućavanja pravilne primjene člana 1o. stav 1. i člana 27. ovog zakona, svi poslodavci su dužni do dana stupanja na snagu odnosno najkasnije do početka primjene ovog zakona, mjesečne plaće svojim zaposlenicima obračunavati i u poreznim evidencijama i izvještajima iskazivati u bruto iznosima. Poslodavci koji do početka primjene Zakona o porezu na dohodak ne pređu na utvrđivanje plaća svojih zaposlenika u bruto iznosu, dužni su obračun doprinosa i poreza na plaću vršiti na osnovu bruto iznosa plaće koji bi se utvrdio preračunavanjem postojeće ugovorene neto plaće u bruto plaću po slijedećoj formuli:
neto plaća zaposlenika x ( ---------- ) Bruto = ------------------------------------------------------- 100 – zbirna stopa doprinosa iz plaće --------------------------------------------------
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom slučaju u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 035844 14 Rev od 6. novembra 2015. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 035844 14 Rsž od 9. maja 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP 3370/14, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
32. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3370/14 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 2610/12 od 17. septembra 2014. godine. Navedenu presudu apelanti su putem ovlaštenog punomoćnika primili 4. juna 2014. godine i protiv nje su 21. jula 2014. godine, dakle blagovremeno u roku od 60 dana, podnijeli apelaciju evidentiranu pod brojem AP 3370/14, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačka 2. ove odluke). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete propisane članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelanti osporavaju navedenu presudu Kantonalnog suda ukazujući da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav
1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava i obaveza apelanata koji proizlaze iz Zakona o plaćama i Zakona o porezu na dohodak, što upućuje na zaključak da se predmetni postupak ticao građanskih prava apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Apelanti suštinski ukazuju da im je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je raspravljajući o apelaciji Kantona Sarajevo (ovdje tuženog) protiv presuda redovnih sudova u kojima su tužioci također bili sudije redovnih sudova sa gotovo identičnim tužbenim zahtjevima kao i u konkretnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2840/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju Kantona Sarajevo, ukinuo osporene presude Kantonalnog suda i predmete vratio tom sudu na ponovni hitan postupak jer je utvrdio da u tim slučajevima postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da su se redovni sudovi u osporenim odlukama, suprotno svojim zakonskim ovlaštenjima, bavili ocjenom saglasnosti odredbi Zakona o porezu na dohodak sa predmetnim amandmanom na Ustav FBiH.
41. Nadalje, Ustavni sud napominje da je Kantonalni sud, postupajući prema uputama iz navedene odluke Ustavnog suda broj AP 2840/13, podnio zahtjev Ustavnom sudu FBiH kojim je od njega zatražio da izvrši ocjenu saglasnosti odredbi Zakona o porezu na dohodak sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Kantonalni sud je pri tom prekinuo predmetni postupak (vođen po tužbama redovnih sudija) do donošenja presude Ustavnog suda FBiH po navedenom zahtjevu – ustavnom pitanju Kantonalnog suda. Nakon donošenja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 od 18. marta 2015. godine o navedenom pitanju, Kantonalni sud je nastavio predmetni postupak i donio presudu kojom je preinačio presudu Općinskog suda na način što su u cjelini odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata, pozivajući se pri tom na obrazloženje Presude Ustavnog suda FBiH broj U- 26/14.
42. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u Presudi broj U-26/14 nakon analize sadržaja spornih odredbi utvrdio da su sporne odredbe Zakona o porezu na dohodak u skladu sa Amandmanom CVI na Ustav FBiH, te da sudije ni na koji način nisu isključene iz obaveze plaćanja poreza na dohodak, već da tu obavezu imaju kao i svi rezidenti (i nerezidenti) FBiH koji u FBiH ostvaruju dohodak. Ustavni sud napominje da je u navedenoj presudi, između ostalog, istaknuto da se primjenom navedenih odredbi Zakona o porezu na dohodak i na kategorije sudija ne vrši umanjenje njihovih plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH, što je eksplicitnije navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, ali i da postoji obaveza resornog ministra za donošenje podzakonskih akata koji su potrebni za provođenje tog zakona, kao i obaveza poslodavaca koja se sastoji u usklađivanju načina obračuna mjesečne plaće uposlenicima i njeno iskazivanje u poreznim evidencijama i izvještajima sa Zakonom o porezu na dohodak, sve shodno odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak.
43. Dovodeći u kontekst apelacione navode i stav iz osporene presude Kantonalnog suda, imajući pri tome u vidu Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-26/14, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu razlika između zagarantiranih neto plaća i isplaćenih plaća u relevantnom periodu proizvoljno primijenio materijalno pravo. Pri tom je Kantonalni sud imao u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak (2, 7, 8, 9, 10. i 27) koje nisu predvidjele mogućnost isključivanja bilo koje kategorije zaposlenih, pa tako ni apelanata, iz obaveze plaćanja poreza na dohodak. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na naprijed navedenu odluku Ustavnog suda FBiH broj U-26/14 kojom je, kako je već rečeno, utvrđeno da obavezivanje apelanata na plaćanje poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće apelanata kakvo je isključeno Amandmanom CVI na Ustav FBiH. Zbog toga, te okolnost da su presude Ustavnog suda FBiH konačne i obavezujuće, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
44. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženje osporene i konačne presude Kantonalnog suda u kojoj su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu osnovanosti žalbenih navoda tuženog, a tiču se pogrešne primjene i tumačenja relevantnih odredbi Zakona o plaćama i Zakona o porezu na dohodak, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava.
45. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
46. Apelanti ukazuju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Zabrana diskriminacije
47. Apelanti ukazuju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđen i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 14. Evropske konvencije jer su u odnosu na sudije u Republici Srpskoj i sudije Suda BiH diskriminirani u pogledu obračuna plaća.
48. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je zabrana diskriminacije akcesorno pravo, a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo, već se, prema ovom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je razmatrajući navode apelanata u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu zaključio da u okviru Kantonalnog suda nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava. U vezi sa zabranom diskriminacije, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne ukazuju da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani u poređenju sa drugim sudijama u Federaciji BiH koji su u istom položaju kao i apelanti, i na koje se, u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. U odnosu na navode apelanata o njihovom različitom tretmanu u odnosu na sudije u Republici Srpskoj, Ustavni sud napominje da se sudijama u Republici Srpskoj porez na dohodak obračunava u skladu s propisom tog entiteta, te su stoga navodi apelacije o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije također neosnovani.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak, pri čemu je naveo jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim ili pogrešnim.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
52. Nema ni kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu dokazali drugačiji tretman u predmetnom postupku u poređenju sa drugim sudijama u Federaciji BiH koji su u istom položaju kao i oni i na koje se u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman