Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4397/17 (B.M.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4397/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4397/17, rješavajući apelaciju B.M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B.M.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 125150 16 Rev od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Vanja Lakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 125150 16 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je, između ostalog, da je prednik tužitelja (M.K. i Z.K.) umrli G.K., po osnovu sticanja u braku i vanbračnoj zajednici sa apelanticom, suvlasnik sa po 1/2 dijela na trosobnom stanu i jednosobnom stanu (bliže označeno u izreci prvostepene presude), te da suvlasnički dio od ½ na navedenim nekretninama čini ostavinsku masu umrlog, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se prednik tužitelja G.K. uknjiži u Knjizi uloženih ugovora kao suvlasnik sa ½ na navedenim nekretninama.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su prednik tužitelja i apelantica stupili u vanbračnu zajednicu i da su živjeli u jednosobnom stanu koga je prednik tužitelja dobio u zakup od firme. Dalje, da su prednik tužitelja i apelantica zaključili brak i da je taj brak trajao do smrti prednika tužitelja. Takođe je navedeno, da su prednik tužitelja i apelantica kupili trosoban stan, a da je u kupoprodajnom ugovoru kao kupac označena samo apelantica, slijedom čega se ona u javnoj evidenciji upisala kao vlasnik tog stana sa 1/1 dijela. Zatim, da je prednik tužitelja (2007. godine) podnio zahtjev za otkup jednosobnog stana, da mu je odobren otkup tog stana, te da je on zaključio i ugovor o otkupu istoga, ali da taj ugovor nije ovjeren niti proveden u javnim knjigama. S tim u vezi, dalje je navedeno da je apelantica nakon smrti supruga podnijela novi zahtjev za otkup jednosobnog stana i da je zaključila ugovor o otkupu istoga te se upisala kao vlasnik tog stana sa 1/1 dijela. Vrhovni sud je ukazao da su kod ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi zaključili da su predmetni stanovi zajednička imovina prednika tužitelja i apelantice, stečena u vanbračnoj zajednici i braku, te da je prednik tužitelja suvlasnik istih sa po 1/2 dijela, a takve odluke nižestepenih sudova su pravilne. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili i kada nisu uvećali suvlasnički dio apelantice zbog činjenice da je ona nakon smrti supruga otplatila njegov dug po osnovu ugovora o kreditu. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da su irelevantni revizioni navodi apelantice da je ona posudila dio novca za kupovinu stana i da je taj dug vratila nakon smrti supruga jer dugovanje nastalo radi povećanja ili održavanja zajedničke imovine ne utiče na povećanje udjela bračnog supružnika koji se zadužio već taj bračni supružnik ima pravo na naknadu dijela duga koji je sam isplatio nakon prestanka zajednice života. Vrhovni sud je naveo da je suprug apelantice u vanbračnu, a potom u bračnu zajednicu, unio jednosoban stan koji je držao po osnovu ugovora o zakupu, sa pravom otkupa istoga. Naime, Vrhovni sud je naveo da je njemu u toku 2007. godine odobren otkup toga stana i on je zaključio i ugovor o otkupu stana, ali se prije smrti nije upisao kao njegov vlasnik. Dakle, Vrhovni sud je naveo da po redovnom toku stvari, da je ostao u životu prednik tužitelja bi se upisao kao vlasnik jednosobnog stana, ali to ne bi značilo da je taj stan njegova posebna imovina već bi isti predstavljao bračnu tekovinu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je irelevantna tvrdnja apelantice da je ništav ugovor o otkupu stana koga je 2007. godine zaključio njen suprug, pa da stoga on na osnovu tog ugovora ne bi mogao steći bilo kakvo pravo na navedenom stanu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se s druge strane, postavlja pitanje valjanosti ugovora o otkupu stana koga je nakon smrti supruga zaključila apelantica, imajući u vidu članove 10. i 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije ispunjavala uslove za otkup stana jer je imala u svojini drugi stan u Banjaluci u kojem je živjela, dok je stan koji je bio predmet otkupa izdavala podstanarima, a nakon otkupa ga je prodala (ona je to priznala tokom postupka). Međutim, Vrhovni sud je naveo da se u ovoj parnici ne može baviti pitanjem valjanosti ugovora o otkupu stana obzirom da je, u smislu odredbe člana 18. Zakona o privatizaciji državnih stanova u vezi sa članom 109. Zakona o obligacionim odnosima, Pravobranilaštvo Republike Srpske organ u čijoj je nadležnosti provjeravanje zakonitosti ugovora o otkupu stana i podnošenje tužbe ukoliko je otkup stana izvršen suprotno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman