Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4593/17 (N. V.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Nacionalizacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4593/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4593/17, rješavajući apelaciju Nenada Vasiljevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Vasiljević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Mal 047499 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Mal 047499 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, naloženo je apelantu da tužiteljici (Općina Visoko) isplati dug po osnovu zakupnine u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je istakao, između ostalog, da je vezan pravosnažnom presudom (broj 41 0 P 045284 14 P od 25. maja 2015. godine), kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zakupu (sa tvrdnjom da je nekretnina koja je predmet zakupa nacionalizovana), te da u konkretnom postupku nije moguće ponovo ispitivati ništavost ugovora o zakupu kao prethodno pitanje, kako je predlagao apelant.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su tužiteljica i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija, ugovorili visinu zakupnine, te da je ugovor raskinut 19. marta 2012.godine. Zatim, da je apelant u utuženom periodu (od 1. januara 2014. godine do 30. aprila 2014. godine) bio u posjedu spornog prostora, da je isti tek u izvršnom postupku 14. jula 2015. godine predao u posjed tužiteljici, te da je nadležni organ tužiteljice ispostavio račune za januar-april 2014. godine apelantu, a da računi nisu plaćeni. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 219. Zakone o obligacionim odnosima, propisano da kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, da imalac može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. Stoga, da kod nesporno utvrđenog stanja da je apelant predmetni poslovni prostor držao u posjedu i sa istim se koristio, nakon prestanka ugovora o zakupu, a što apelant tokom postupka nije niti sporio, te kako isti poslovni prostor nije predao tužiteljici u slobodan posjed i raspolaganje, da tužiteljici pripada pravo da od apelanta potražuje naknadu za korištenje poslovnog prostora, bez valjanog pravnog osnova, u utuženom periodu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant uglavnom ističe da se radi o poslovnom prostoru koji mu je nezakonito oduzet, te navodi druge parnične postupke vezano za predmetni poslovni prostor. Apelant, između ostalog, navodi da mu se osporenom odlukom nalaže isplata najamnine za korištenje prostora koji se nalazi u njegovoj porodičnoj kući, koja je bila vlasništvo apelantovog oca do 30. maja 2005. godine, kada je izvršena parcelizacija od strane organa uprave BiH, te je jedan dio oduzet, što je u određenom sudskom sporu „presuđeno kao nacionalizacija“. Nadalje, da su određeni dokumenti nezakonito prepravljeni, a koji su korišteni prilikom promjene vlasništva 20. maja 2005. godine. Zatim, da je dosuđivanje o isplati najamnine za prostor koji je prisvojen od strane organa uprave BiH protivan zakonskim zabranama i to članu 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, kojim se propisuje da se zabranjuje izdavanje nacionalizovane imovine, uspostavljanje tereta na njoj i izdavanja u zakup, te da član 364. i 365. Zakona o stvarnim pravima potvrđuje zakone koji zabranjuju izdavanje nacionalizovane imovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima ističe razne nepravilnosti koje su se navodno dešavala u drugim postupcima. Međutim, predmetnom apelacijom je osporena odluka Kantonalnog suda broj 41 0 Mal 047499 17 Gž od 16. oktobra 2017. godine, tako da će Ustavni sud ispitati apelantove navode u odnosu na tu osporenu odluku. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman