Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/17 (D. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3383/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3383/17, rješavajući apelaciju Damira Pančića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Pančić protiv Presude Apelacionog sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 098930 17 Kž od 9. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Pančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnio je 4. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 098930 17 Kž od 9. maja 2017. godine. Osporenom presudom djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako što je apelantu umjesto bezuslovne kazne zatvora od 30 dana, koja mu je izrečena prvostepenom presudom zbog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u obavljanju službene radnje iz člana 352. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), izrečena uslovna osuda, tako što je taj sud prihvatio utvrđenom kaznu zatvora od 30 dana, te odredio da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo.
2. U toku postupka prvostepeni sud je proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, među kojima i apelanta i oštećenog, vještaka medicinske struke, te da je izvršio uvid u pismenu dokumentaciju u spisu. Prvostepeni sud je ocjenjujući navedene dokaze utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, prvostepeni sud je na osnovu iskaza oštećenog S. A., kojem je poklonio vjeru, utvrdio da je kritične prilike apelant došao u službene prostorije Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Sektor carina ispostava Brčko (u daljnjem tekstu: Uprava), jer je bio nezadovoljan što oštećeni kao službeno lice (viši saradnik -carinik) hoće da izvrši pregled utovarene robe na kontenjeru firme "FD company" d.o.o. Brčko, a koju je zastupala apelantova špedicija "Panšped" d.o.o. Brčko. Nadalje je navedeno da iz iskaza oštećenog proizilazi da je apelant od oštećenog tražio da izvrši carinjenje robe bez pregleda robe u cjelini i da ga je apelant verbalno napao upućujući mu psovke, prijetnje i pogrdne riječi, te da ga je pogodio u predjelu glave i vrata plastičnom kutijom za papir. Prvostepeni sud je naveo da je iskaz oštećenog u ovom dijelu djelimično potvrđen iskazima zaposlenika Uprave i to D. S., I. Č., A. Š., A. A. i B. M. koji su čuli lupanje plastične kutije, te vidjeli dijelove razbijene kutije u neposrednoj blizini stolice gdje je sjedio oštećeni. Prvostepeni sud je ukazao da to da je oštećeni kao viši saradnik –carinik imao pravo da pregleda robu u cjelini ili djelimično, te da traži od špeditera da mu omogući pregled robe, proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i apelantovog iskaza, te Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizacoji Uprave. Prvostepeni sud je naveo da dio odbrane apelanta koja se odnosi na okolnost da nije prijetio oštećenom niti upućivao mu psovke, te da ga nije pogodio plastičnom kutijom za papir predjelu glave, sud nije prihvatio kao istinitu i nije joj poklonio vjeru, jer je ona u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima (iskazom oštećenog, nalazom i mišljenjem primarijus dr. Dragana Ninkovića i JZU "Sveti Vračevi" i izvještajem sa fotodokumentacijom). Pri tome, prvostepeni sud je istakao da, imajući u vidu obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, to za ostvarenje ovog krivičnog djela nije bitno da li je preduzimanjem radnje u sprečavanju službenog lica da je kod njega nastupila i laka tjelesna povreda. Prvostepeni sud je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su se radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela sprečavanje službenog lica u obavljanju službene radnje iz člana 352. stav 1. KZ-a.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepena presuda u izreci i u obrazloženju potpuno jasna i razumljiva, tako da donošenjem iste presude prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je ukazao da je obim vjerodostojnosti iskaza oštećenog sud pravilno ocijenio u sklopu ostalih izvedenih dokaza (saslušanih svjedoka, materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka - specijaliste za sudsku medicinu koji se izjasnio o vrsti, težini i mehanizmu povrijeđivanja oštećenog). Osim toga, Apelacioni sud je ukazao da su neosnovani i žalbeni prigovori da je činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica u ovoj krivičnopravnoj stvari pogrešno utvrđeno i da je to imalo za rezultat donošenje nezakonite i nepravilne presude u pogledu odluke suda o krivici optuženog, odnosno pogrešnu primjenu krivičnog zakona. Apelacioni sud je ocijenio da je činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari od strane prvostepenog suda potpuno i pravilno utvrđeno na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza. Stoga je, po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjenično pravilno zaključio da su se u radnjama optuženog stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i pravilno ga je za navedeno krivično djelo oglasio krivim. Apelacioni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na štetu apelanta te je dao sasvim jasne, ubjedljive i prihvatljive razloge za utvrđeno činjenično stanje i primjenu krivičnog zakona koje razloge u cjelosti prihvata i taj sud.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je došlo do povrede KZ koje se ogleda u tome što iz činjenica koje se apelantu stavljaju na teret i koje su sadržane u izreci presude odnosno radnjama koje je apelant preduzeo nije ostvareno biće krivičnog djela, te da te činjenice nisu dokazane provedenim dokazima. Apelant je naveo da je u žalbenom postupku protiv prvostepene presude na navedeno ukazao Apelacionom sudu, koji je odlučujući po njegovoj žalbi potpuno zanemario istaknute navode kojima je ukazao na očiglednu povredu KZ. Osim toga, apelant je naveo da su redovni sudovi u cjelosti poklonili vjeru iskazu oštećenog koji je doveden u pitanje nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke odnosno bez jasnog obrazloženja u čemu se ogleda sila koju je apelant preduzeo prema oštećenom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravne propise (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je, kao i prvostepeni sud, prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreće ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman