Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4919/17 (D. J., E. A., Z. M., J. Ć. i V. H.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4919/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4919/17, rješavajući apelaciju Dike Jašarević i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dika Jašarević, Elmedina Ademović, Zumra Mekić, Jasmina Ćesko i Vasvija Hožbo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 262561 13 Rsž od 28. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dika Jašarević, Elmedina Ademović, Zumra Mekić, Jasmina Ćesko i Vasvija Hožbo (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 262561 13 Rsž od 28. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se obaveže tužena (JU O.Š. „Edhem Mulabdić“ Sarajevo) da apelanticama isplati određene novčane iznose, na ime potraživanja iz radnog odnosa (po osnovu usklađivanja bruto satnice zbog povećanja troškova života, po osnovu razlike za ishranu i regres, te uplatu doprinosa za PIO osiguranje, sve za određene vremenske periode).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je izmijenjenom odredbom člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora F BiH (iz 2008. godine) propisano da Vlada F BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Takođe, da je odredbom stava 2. tog člana predviđeno da se u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, povećanje bruto satnice vrši svaka tri mjeseca, a odredbom stava 3. tog člana da se povećanje najniže bruto satnice po osnovu troškova života odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Kantonalni sud je istakao da prema citiranoj odredbi usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, vrši Vlada F BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Nadalje, da među parničnim strankama nije sporno da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, niti da je Vlada F BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, te da tokom prvostepenog postupka nije utvrđeno niti da je takvo usklađivanje vršila Vlada Kantona Sarajevo, u skladu s odredbom člana
32. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Stoga, da ne postoje parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantica trebala biti povećana. Kantonalni sud je ukazao da imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, da sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Takođe, da je nepravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbene zahtjeve za isplatu razlike toplog obroka i regresa, za utužene periode, na osnovu članova 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organe uprave i sudske vlasti u F BiH, kao najpovoljnijeg prava za apelantice (član 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora F BiH), zaključujući da topli obrok i regres, u konkretnom slučaju, nemaju karakter ličnih primanja za koje naknade je članom 13. stav 3. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da ne mogu biti manje od tih naknada utvrđenih za zaposlenike organa uprave. Naime, da je članom 37. GKU izričito propisano da zaposlenik ima pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok) u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u F BiH po zadnjim objavljenim statističkim podacima. Nadalje, da je članom 36. GKU propisano da zaposlenik u osnovnoj školi ima pravo na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plaće isplaćene u F BiH, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. Kantonalni sud je istakao da se regres isplaćuje jednako kao i za sve budžetske korisnike, te kada se pored toga uzme u obzir da su topli obrok i regres primanja koja imaju karakter zarade, da onda proizlazi da te naknade ne spadaju u naknade koje nemaju karakter ličnih primanja, a na koje se odnosi član 13. stav 3. GKU, kako to pogrešno tumači prvostepeni sud. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u Kantonalni sud u odluci koju su osporile pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu kao i određeni kolektivni ugovori koji regulišu konkretnu pravnu stvar.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvale apelantice u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2303/17 od 15. novembra 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3936/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman