Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-487/18 (Z. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-487/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-487/18, rješavajući apelaciju Zorana Radojevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Ratkovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 K 032549 17 Kž od 14. novembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 K 032549 16 K od 7. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Radojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupaju Esad Muminović i Omer Borovac, advokati iz Goražda, podnio je, 24. januara 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 K 032549 17 Kž od 14. novembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 K 032549 16 K od 7. jula 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Osnovni sud je presudom broj 91 0 K 032549 16 K od 7. jula 2017. godine apelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, kao nastavnik zloupotrebom svog položaja izvršio polnu radnju sa maloljetnim licem koje mu je povjereno radi učenja, čime je počinio krivično djelo obljube zloupotrebom položaja iz člana 196. stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

3. Osnovni sud je istakao da je radnja izvršenja krivičnog djela obljuba zloupotrebom položaja iz člana 196. Stav 2. KZ RS određena alternativno, kao vršenje obljube ili neke druge polne radnje, da se pod nekom drugom polnom radnjom podrazumijeva i svaka druga radnja koja služi zadovoljavanju seksualnog nagona izvršioca, što je u konkretnom slučaju u toku postupka, na osnovu izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene nedvosmisleno utvrđeno. Stoga je neosnovanom ocijenjena tvrdnja da radnje, onako kako su opisane u optužnom aktu, ne čine radnje navedenog krivičnog djela.

4. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je sud posebno cijenio iskaz svjedoka-oštećene maloljetne učenice, koji je doveden u vezu sa materijalnim dokazima - iskazima koje je dala u školi i u MUP, neposredno nakon spornog događaja, kao i sa iskazima saslušanih svjedoka, njenih roditelja, te svjedocima: S.P. vršilac dužnosti direktora škole, pred kojom je oštećena i dala pismenu izjavu, D.R. koja je bila razredni starješina oštećene; te Lj.P. i G.I. također zaposlenim u školi. Nadalje, iskaz oštećene cijenjen je u i u vezi s nalazima i mišljenjima Z.L. specijalista sudske psihijatrije i I.K. stalnog sudskog vještaka psihološke struke, koji su, pored ostalog, potvrdili da je oštećena intelektualno i emocionalno zrela osoba, da je sporni događaj ispričala onako kako joj se desio te da nema indikatora sklonosti laganju, agresivnosti niti drugih fenomena koji bi upućivali na poremećaj ponašanja.

5. Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaze oba vještaka optužbe kako psihijatra tako i psihologa i njihovu elaboraciju na glavnom pretresu, ističući da oni čine osnovu za zaključak ovoga suda da je isključena svaka mogućnost da je oštećena navedenu priču o događaju sama ili uz pomoć drugoga iskonstruisala. Ovo tim prije što se sve dešava vrlo brzo u petnaest do dvadeset minuta, oštećena je bila u kabinetu za fiziku, izašla iz kabineta, a već u 12.20 časova je davala izjavu kod vršioca dužnosti direktora škole, svjedoka S.P., te nije imala mogućnosti da se dogovara sa bilo kim, jer je odmah, nakon što je pozvala roditelje u 12,00 časova otišla na čas vjeronauke sa koga časa je u 12,20 časova pozvao njen otac nakon čega su otišli kod direktora škole gdje je dala usmenu i pismenu izjavu. Osnovni sud je istakao da se navodno slaže sa iskazima svjedoka optužbe, S.P., LJ.P., te D.R., te iskazima oštećene kod psihijatra i psihologa u Kliničkom centru u Foči, iskazom koji je dala u MUP, te konačno kod vještaka psihologa I.K. i psihijatra Z.L. u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac.

6. Osnovni sud nije prihvatio nalaz i elaboraciju vještaka AS. psihologa -vještak medicinske psihologije Univerzitetske bolnice Foča koja je vršila vještačenje zajedno sa prof. dr. S.R.-L vještak psihologije, koji su vršili psihološko vještačenje apelanta za Centar za vještačenje i procjenjivanje ‘‘ZENIT” DOO iz Banja Luke, jer svi provedeni dokazi na glavnom pretresu ukazuju suprotno tj. da je apelant počinio djelo za koje se tereti. S tim u vezi je ukazano i da nalaz vještaka odbrane o duševnom zdravlju apelanta (njegov profil ličnosti, da nema indikatora psihopatološkog odstupanja, da nisu evidentni nikakvi znaci koji bi mogli uticati na intelektualno voljne sposobnosti uopšte), da u kliničkoj praksi nije evidentirano da osobe sa sklopom ličnosti koje posjeduje apelant (samopouzdan, realističan, logičan, itd.) nisu kadre da izvedu krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu, ne upućuje na zaključak niti su se o tome ovi vještaci izjašnjavali da li je i u sudskoj praksi evidentirano da osobe sa ovakvim sklopom ličnosti ne mogu učiniti krivično djelo koje se stavlja na teret apelantu. Također, Osnovni sud je zaključio da ni ostalim provedenim dokazima odbrane - iskazi svjedoka S.Đ., S.L. i J.B. nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje, posebno imajući u vidu da oni nisu imali neposredna saznanja o spornom događaju i da su se njihovi iskazi odnosili samo na svjedočenje ličnosti apelanta i kao takvi nisu bili od značaja za utvrđivanje činjeničnog stanja.

7. Okružni sud je presudom broj 91 0 K 032549 17 Kž od 14. novembra 2017. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), te potvrdio presudu Osnovnog suda.

8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je neosnovanim ocijenjen apelantov žalbeni navod da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Po ocijeni Okružnog suda prvostepeni sud je, u pravilno i zakonito provedenom krivičnom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje, na kome je, pravilno, primijenio odredbe Krivičnog zakona, kako u pogledu elemenata krivičnog djela, za koje je apelant optužen, tako i krivice, a zbog čega se je žalbeni navod o nepravilnoj primjeni materijalnog prava također neosnovan.

9. Okružni sud je istakao da je činjenično utvrđenje prvostepenog suda, da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja iz člana 196 stav 2 KZ RS, zasnovano na dokazima provedenim na glavnom pretresu, koji su pravilno ocjenjeni i pružaju sasvim siguran osnov za činjenični i pravni zaključak. Neosnovanim je ocijenjena tvrdnja apelanta da je za postojanje ovog krivičnog djela bilo neophodno dodirivanje nagog tijela (ispod majice ili ispod helanki), te da dodirivanje, na način kako je to navela oštećena, nisu radnje koje čine obilježje krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da ovakav stav odbrane nema uporišta u zakonskoj definiciji krivičnog djela, jer se polna radnja i po shvatanju ovog suda ostvaruje i konkretno pobrojanim radnjama koje imaju karakter polnih radnji sa maloljetnikom. Nadalje, zaključeno je i da je dokazan van razumne sumnje i utvrđeni odnos nastavnika i učenice, kod apelanta i oštećene, kao bitno obilježje ovog djela, a time je dokazana i zloupotreba položaja povjeravanja na učenje, maloljetnog lica nastavniku.

10. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovara da su vještaci, dr L. i mr. K., izašli iz okvira zadatka vještačenja, i da se na tim dokazima nije mogla zasnovati prvostepena presuda. Po ocijeni Okružnog suda prvostepeni sud je cijenio ove dokaze u skladu sa predmetom vještačenja i zadatkom koji su imali vještaci a koji su se ticali vrste i visine traume kod oštećene, te psihološke strukture ličnosti oštećene.

11. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da oštećena nema nikakve psihičke ili fizičke traume, bilo privremene ili trajne, te da s toga nema djela. S tim u vezi je ukazano da zakon ne predviđa postojanje posljedice u vidu nastanka traume kod maloljetnog lica, kao i da bi ovo krivično djelo postojalo i da je do polne radnje došlo uz pristanak maloljetnog lica, jer je zaštitni objekt ovog djela maloljetno lice.

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Iz opširnih navoda proizilazi da apelant u suštini smatra: da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, prvenstveno jer se, kako navodi, osporene presude zasnivaju i na iskazu oštećene maloljetne učenice, koja je i sama negirala konkretne radnje za koje je oglašen krivim, da je njena verzija događaja iskonstruisana; da su se vještaci optužbe u ocijeni iskaza oštećene neovlašteno i neopravdano upustili u pravno tumačenje, da su otišli mimo datog zadatka i kretali se mimo pravila struke; da u vezi sa iskazom oštećene nisu cijenjeni dokazi odbrane odnosno nisu ponuđena valjana obrazloženja zbog čega nije poklonjena vjera njegovom iskazu kao i iskazu svjedoka, članova kolektiva u kom radi i članova njegove porodice, prema kojim nikad nije ispoljio afinitet prema fizičkom i polnom nasilju. Također, ističe i da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je u povodu istog spornog događaja protiv njega vođen i disciplinski postupak koji je obustavljen i da je oslobođen od odgovornosti jer nije bilo konkretnih dokaza za iznesene činjenice. Apelant tvrdi i da u se u konkretnim radnjama koje su mu stavljene na teret ne stiču obilježja „polne radnje“ u smislu krivičnog djela za koje je oglašen krivim, pa da je zbog toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da uskoro navršava 65 godina života, da u profesionalnoj i životnoj karijeri nema niti jednu mrlju odnosno ponašanje koje bi bacilo sjenu na ono što je radio cijeli život. Nadalje, ističe da je dugotrajni krivični postupak ugrozio njegovo zdravlje, pa da bi izvršenje izrečene kazne dokrajčilo i uništilo njegovu vjeru u život, te profesiju koju godinama obavlja. Također, apelant se pozvao i na apelacione navode u kojim je iznio tvrdnju da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi n temelju brižljive i savjesne ocjene svih dokaza koji su provedeni i koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, iz osporenih presuda proizilazi da se one temelje na više iskaza oštećene koji su cijenjeni u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka, te nalazima i mišljenjima dva vještaka. Nadalje, redovni sudovi su dali razloge i obrazloženja zbog kojih su zaključili da iskazi oštećene nisu iskonstrisani, kako apelant tvrdi, kao i zbog čega se u konkretnim radnjama koje je preduzeo apelant stiču obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Pri tom, Ustavni sud ne može da ne primijeti da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije osporavao preduzimanje pojedinih radnji za koje se tereti ali je tvrdio da je za postojanje krivičnog djela bilo potrebno da su preduzete na konkretni način koji se nije ostvario i koji nije imao učinak na koji ukazuje. Najzad, a suprotno tvrdnjama apelanta, redovni sudovi su ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih su zaključili da dokazi koje je apelant predlagao i provodio nisu bili od uticaja na utvrđivanje odlučnih činjenica. S obzirom na to Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na štetu apelanta.

19. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-487/18 (Z. R.) | Sudska praksa | Aktio