Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4984/17 (G.S.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4984/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4984/17, rješavajući apelaciju G. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. S.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 023588 17 Gž od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 023588 17 Gž od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi (Univerzitet „Bijeljina“ Bijeljina, kao pravni slijednik Visoke škole „Koledž zdravstvene njege“ Bijeljina) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neosnovano stečene školarine, te na ime naknade štete radi troškova prevoza.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta da je zaključeni ugovor o studiranju sa prednikom tuženog ništav shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa da mu zbog toga vrati ono što je primio. Naime, da ja apelant slobodnom voljom zaključio predmetni ugovor sa prednikom tuženog i prihvatio sve uslove koje je tuženi u ugovoru ponudio, isplatio ugovorene iznose na ime troškova studija, a da mu je prednik tuženog izdao diplomu 28. juna 2010. godine. Zatim, da je nakon tri godine i devet mjeseci apelant podnio tužbu jer je Odlukom Ustavnog suda RS od 27. decembra 2012. godine utvrđeno da Uredba Vlade RS o korištenju akademskih titula nije u saglasnosti sa Ustavom RS i Zakonom o visokom obrazovanju. Prvostepeni sud je istakao da se apelant po završetku studija želio baviti apotekarskom djelatnosti, a da je u vrijeme dok je studirao kod prednika tuženog, članom 20. Zakona o apotekarskoj djelatnosti, propisano da je apotekarski radnik magistar farmacije i farmaceutski tehničar, odnosno da je apelant u vrijeme studiranja znao da neće završetkom studija dobiti zvanje magistar farmacije nego zvanje diplomirani farmaceut. Zatim, da je izmjenama i dopunama navedenog zakona ("Službeni glasnik RS" broj 1/12) tj. članom 21a tog zakona propisano da diplomirani farmaceut sa 180 ECTS bodova je zdravstveni radnik koji ima visoko obrazovanje i to dipl. farmaceut sa 180 ECTS bodova, sa položenim stručnim ispitom (zvanje koje je apelant stekao završetkom studija kod prednika tuženog). Prvostepeni sud je istakao da nije sporno da je prednik tuženog registrovao djelatnost, bio upisan u registar, donio statut na koji je nadležni organ dao suglasnost, dobio dozvolu za rad i izdao apelantu diplomu u zvanju diplomiranog farmaceuta. Zatim, da je nakon dvije godine od izdavanja diplome apelantu uslijedila odluka Ustavnog suda RS da Uredba Vlade RS o korištenju akademskih titula (i to član 8. Uredbe u zvanju diplomirani farmaceut 1. ciklusa studija 180 ECTS bodova) nije u saglasnosti sa Ustavom RS i Zakonom o visokom obrazovanju. Prvostepeni sud je zaključio da se navedeno ne može staviti na teret predniku tuženog, pogotovo što je apelantu omogućen nastavak drugog ciklusa studija za sticanje odgovarajućeg zvanja (magistar farmacije), te da je u periodu do donošenja Odluke Ustavnog suda RS imao mogućnost da sa stečenim zvanjem obavlja apotekarsku djelatnost.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da spornim ugovorima o studiranju, suprotno apelantovim navodima, nisu navedeni ni studijski programi koji će biti predmet studija (izuzev za treću godinu u kojoj se navodi studijski program farmacija) niti akademsko zvanje koje bi apelant, prema propisima važećim u vrijeme ugovaranja, treba steći. Stoga, da je neosnovan apelantov navod da je navedenim ugovorima sa prednikom tuženog ugovoreno pohađanje studijskog programa farmacija i po okončanju istog sticanje zvanja - diplomirani farmaceut. Okružni sud je istakao da se iz tog razloga saglasnost volja, u smislu člana 26. ZOO, u pogledu ugovorene prestacije prednika tuženog (koja se odnosi na konkretizaciju studija koje će apelant pohađati i sticanje odgovarajućeg zvanja), ne može dokazati spornim ugovorima o studiranju, pa da navedene činjenice i ne mogu biti razlog njegove ništavosti. Zatim, da se Zakoni i podzakonski akti RS, objavljuju u Službenom glasniku RS, te s obzirom da su javni i publikovani da su isti jednako dostupni svim fizičkim i pravnim licima. Stoga, da je i apelantu, a ne samo tuženom, kome je obrazovanje profesionalna djelatnost, u vrijeme zaključivanja ugovora o studiranju moglo biti poznato da Zakonom o visokom obrazovanju, koji je u to vrijeme bio na snazi, nije bila izričito predviđena mogućnost sticanja zvanja diplomirani farmaceut. Naime, da je članom 6. stav 2. tač. a) tog zakona propisano da prvi ciklus studija vodi do dodiplomskog studija (degree of Bachelor) stečenog nakon najmanje tri a najviše četiri godine studija koji se vrednuje sa najmanje 180 a najviše 240 ECTS bodova. Zatim, da shodno tački b) drugi ciklus studija vodi do akademskog zvanja magistra ili ekvivalenta, a podrazumijeva ostvarenih 300 ECTS bodova što je u skladu i sa članom 20. Zakona o apotekarskoj djelatnosti prema kome poslove iz navedene djelatnosti mogu obavljati samo magistar farmacije i farmaceutski tehničar. Okružni sud je ocijenio da je stoga nejasno očekivanje apelanta u toku studija da će sa trogodišnjim studijama i 180 ECTS bodova moći obavljati poslove koje po navedenom zakonu može obavljati samo magistar farmacije sa završenim petogodišnjim studijem, a što je saglasno i zakonskim uslovima koji su postojali i prije zaključivanja ugovora o studiranju. Zatim, da je Uredbom o korištenju akademskih titula, stjecanju stručnih i naučnih zvanja, koja je stupila na snagu 24. decembra 2009. godine, kada je apelant pohađao treću godinu fakulteta, predviđeno - stručno zvanje diplomirani farmaceut 1. ciklusa studija i 180 ECTS. Dakle, da je ta Uredba bila na snazi u vrijeme sticanja i izdavanja diplome apelantu pa je tuženi stečeno zvanje za završen trogodišnji ciklus studija apelantu izdao u skladu sa tom Uredbom odnosno članom 8. iste koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja diplome. Nadalje, da za neustavnost navedene uredbe i izdavanje diplome u skladu sa istom, suprotno navodima apelantove žalbe, nije odgovoran tuženi niti ta okolnost (imajući u vidu predmet ugovaranja te da je u vrijeme njenog stupanja na snagu bio zaključen i posljednji predmetni ugovor o studiranju) može imati uticaja na zakonitost predmetnih ugovora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je tuženi nezakonito izdavao diplomu diplomiranog farmaceuta sa 180 ECTS, te da je to nezakonito postupanje zvanično potvrdio Ustavni sud RS odlukom od 27. decembra 2012. godine. Takođe, da je odredbama člana 103. ZOO propisano da je ništav ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima…, a da je u konkretnom slučaju jasno da su predmetni ugovori suprotni Zakonu o visokom obrazovanju RS, što znači da su isti ništavi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, teko i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman