Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4616/15 (E. N.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 385
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH · čl. 385
Predmeti (1)
AP-4616/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4616/15, rješavajući apelaciju Enesa Nuspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Enesa Nuspahića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 036006 15 Gž 2 od 19. augusta 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u pogledu troškova postupka u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Enes Nuspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Aid Glavović, advokat iz Mostara, podnio je 14. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 036006 15 Gž 2 od 19. augusta 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Petra Petričevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. i 29. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 11. septembra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 036006 14 P2 od 22. decembra 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje, utvrđeno je da je tuženi gradnjom objekta na svojoj parceli, označenoj kao k.č. broj 351 Grad, bliže označena u izreci presude (u naravi voćnjak prve klase, površine 360 m2), izvršenom uz prekrivanje, te natkrivanje dijela parcele označene kao k.č. broj 348 zv. Grad, tom gradnjom zahvatio dijelove apelantove parcele, označene kao k.č. broj 342, bliže opisana u izreci presude (u naravi voćnjak prve klase, površine 100 m2), i to dio parcele označene na skici vještaka geometra od 8. novembra 2011. godine i dopune nalaza izvršenog na ročištu od 18. novembra 2014. godine, i na taj način oduzeo apelantu posjed na navedenom dijelu njegove nekretnine. Tuženi je obavezan da apelantu preda u posjed dio njegove nekretnine označene kao k.č. broj 342 Usile, i to dio koji je vještak geometar odredio na skici od 8. novembra 2011. godine i dopunom nalaza od 18. novembra 2014. godine (bliže opisano u izreci presude) pri čemu je tuženi obavezan da se gradnjom vrati na granicu apelantove nekretnine, na skici vještaka geometra označene tačkama E, D, C, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 8.801,00 KM u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju prvostepene presude u odnosu na troškove postupka je navedeno da se odluka o troškovima temelji na odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se oni sastoje od troškova nagrade za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište od 4. oktobra 2011. godine, pristup na ročište za glavnu raspravu od 25. januara 2012. godine od po 720,00 KM, pristup na uviđaj na licu mjesta od 3. novembra 2011. godine u iznosu od 540,00 KM, te za pristup na nastavke ročišta za glavnu raspravu od 11. aprila 2012. i 30. aprila 2012. godine u iznosima od po 360,00 KM. Apelantu su priznati i troškovi prevoza opunomoćenika na relaciji Mostar-Konjic-Mostar u iznosima od po 117,60 KM za četiri ročišta, kao i troškovi prevoza opunomoćenika na uviđaj u Prozoru u iznosu od 120,35 KM. Nadalje, apelantu su dosuđeni i troškovi za odsustvo advokata iz kancelarije za dva ročišta (pripremno i uviđaj) u iznosima od po 210,60 KM, imajući u vidu da je advokat bio odsutan iz kancelarije po tri sata. Stoga je utvrđeno da troškovi koji se odnose na prethodni postupak iznose 4.221,35 KM plus PDV.
7. Nadalje je navedeno da se u ponovnom postupku apelantovi troškovi sastoje od troškova za pristup na nastavak ročišta za glavnu raspravu od 18. novembra 2014. godine u iznosu od 360,00 KM, te troškova prevoza apelantovog opunomoćenika na ova ročišta od po 117,60 KM, što sa PDV iznosi 595,20 KM plus PDV. Pored ovih troškova, apelantu su priznati i troškovi vještačenja od 400,00 KM, troškovi sudske takse na tužbu i presudu od po 450,00 KM, te troškovi i nagrade za sastavljanje žalbe i odgovora na žalbu od po 840,00 KM plus PDV, pa ukupni parnični troškovi iznose 8.901,00 KM. Istaknuto je da je odbijen preostali dio-zahtjev za naknadu troškova apelanta. Razlog za odbijanje zahtjeva za naknadu troškova za odsustvo iz kancelarije za glavnu raspravu i dva nastavka je taj što je odredbom člana 26. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata u FBiH propisano da ovi troškovi pripadaju advokatu, a na ročištima na koja se zahtjev odnosi apelanta je zastupao advokatski stručni saradnik. Također, apelantu nisu priznati ni troškovi sudske takse na žalbu, jer nije plaćena, a navedeni troškovi nisu bili ni potrebni za vođenje spora.
8. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant (u dijelu odluke o troškovima postupka) i tuženi zbog svih razloga propisanih odredbom člana 208. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Rješavajući povodom žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 56 0 P 036006 15 Gž 2 od 19. augusta 2015. godine apelantovu žalbu odbio dok je žalba tuženog djelimično uvažena, i to u dijelu odluke o parničnim troškovima na način da se tuženi obavezuje da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.440,84 KM, umjesto iznosa od 8.801,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da tuženi u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije imao u vidu vrijednost predmeta spora i razmjeran uspjeh stranaka u postupku. S tim u vezi je ukazano na odredbu člana 386. stav 2. ZPP. Naglašeno je da kod odlučivanja o troškovima postupka u slučaju djelimičnog stranačkog uspjeha u parnici treba, u pravilu, uzimati u obzir kako uspjeh apelanta, tako i uspjeh tuženog i odluku o tome koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila o procesnom prebijanju parničnih troškova. Istaknuto je da je u prethodnom postupku pravomoćno odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da tuženi ukloni građevinski materijal i otpad sa apelantove nekretnine i da ga prestane uznemiravati. Shodno navedenom, apelantov uspjeh u prethodnom postupku je, po mišljenju drugostepenog suda, 80%, dok je u ovom postupku apelant uspio u cijelosti sa zahtjevom. Slijedom navedenog, drugostepeni sud je ukazao da apelantu za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište od 4. oktobra 2011. godine, pristup na ročište za glavnu raspravu od 25. januara 2012. godine pripada naknada u iznosu od po 842,40 KM (sa 17% PDV), za pristup na uviđaj na licu mjesta od 3. novembra 2011. godine u iznosu od 631,80 KM, te za pristup na nastavke ročišta za glavnu raspravu od 11. aprila 2012. i 30. aprila 2012. godine u iznosima od po 421,20 KM, tako da ukupni troškovi za prethodni postupak iznose 4.001,40 KM.
10. Ocjenjujući apelantov uspjeh od 80%, po mišljenju drugostepenog suda, njemu pripada naknada u iznosu od 3.201,12 KM. Istaknuto je da su apelantu, pored navedenih troškova, priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 300,00 KM, troškovi sudske takse na tužbu i presudu od po 450,00 KM, te troškovi nagrade za sastavljanje žalbe u iznosu od 351,00 KM, što ukupno iznosi 4.752,12 KM.
11. Dalje je navedeno da tuženom pripadaju troškovi za sastavljanje odgovora na tužbu, za pristup na pripremno ročište od 4. oktobra 2011. godine, za pristup na ročište za glavnu raspravu od 25. januara 2012. godine u iznosu od po 842,40 KM (sa 17% PDV), za pristup na uviđaj na licu mjesta od 3. novembra 2011. godine u iznosu od 631,80 KM, te za pristup na nastavke ročišta za glavnu raspravu od 11. aprila 2012. i 30. aprila 2012. godine u iznosima od po 421,20 KM, tako da ukupni troškovi za prethodni postupak iznose 4.001,40 KM. Ocjenjujući uspjeh tuženog u sporu od 20%, po mišljenju drugostepenog suda, njemu pripada naknada u iznosu od 800,28 KM, te troškovi nagrade za sastavljanje žalbe u iznosu od 351,00 KM, što ukupno iznosi 1.151,28 KM.
12. Istaknuto je da je u ponovnom postupku apelant u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom tako da mu pripada naknada za pristup na nastavak glavne rasprave održane 6. novembra 2014. godine i 18. novembra 2014. godine u iznosu od po 421,20 KM, što iznosi 842,40 KM, tako da ukupni apelantovi troškovi u ovom postupku iznose 5.592,12 KM. Nakon izvršenog prebijanja troškova apelanta i troškova tuženog, po mišljenju drugostepenog suda, tuženi je obavezan apelantu naknaditi parnične troškove u iznosu od 4.440,84 KM.
13. Ukazano je da drugostepeni sud opunomoćenicima stranaka nije priznao putne troškove, jer se putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Istaknuto je da je izbor advokata u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obavezama pred sudom lični izbor stranke, te ukoliko stranka za zastupanje ovlasti advokata čija je kancelarija van sjedišta suda, ima obavezu da sama snosi troškove koji su njenom opunomoćeniku zbog toga prouzrokovani. Stoga, drugostepeni sud nije priznao naknadu za odsustvo advokata iz kancelarije, jer se odnosi na odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja, pa je odluka prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena.
14. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je Presudom broj 56 0 P 036006 15 Rev od 27. decembra 2016. godine reviziju tuženog odbio kao neosnovanu. (Napomena: Ovu presudu Ustavnom sudu je dostavio Kantonalni sud u prilogu odgovora na predmetnu apelaciju.)
15. Apelant nije izjavljivao reviziju budući da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude u odnosu na apelanta iznosi 4.440,84 KM, koliko mu je dosuđeno na ime troškova parničnog postupka, te da je prvostepena presuda kojom je apelantu bio dosuđen iznos od 8.801,00 KM na ime troškova parničnog postupka preinačena u tom dijelu. Označena vrijednost predmetnog spora je 10.001,00 KM. Međutim, apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude samo u odnosu na troškove parničnog postupka koje mu je dosudio prvostepeni sud u iznosu od 8.801,00 KM. Iz navedenog proizlazi da pobijani dio pravosnažne presude u odnosu na apelanta, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP (u tekstu u kojem je važila u vrijeme vođenja predmetne parnice), ne prelazi 10.000,00 konvertibilnih maraka zbog čega apelant nije izjavio reviziju koja bi se smatrala djelotvornim pravnim lijekom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 386. ZPP i odredaba Advokatske tarife. Smatra da u situaciji kada se advokatima ne bi priznali putni troškovi i troškovi njegovog odsustva za vrijeme putovanja, to bi dovelo do toga da bi strankama bilo onemogućeno pravo na izbor advokata za kojeg smatraju da na najefikasniji način može štititi njihove interese, a time i pravo na pristup sudu. Ukazuje na praksu koju je u ovim slučajevima zauzela Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) u predmetima br. CH/02/12468 i CH/03/15129.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom drugostepenog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Kantonalni sud u prilogu odgovora dostavlja presudu Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 27. decembra 2016. godine kojom je odlučeno o reviziji tuženog podnesenoj protiv drugostepene presude. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio reviziju tuženog kao neosnovanu.
18. Općinski sud je naveo da apelant u apelaciji osporava drugostepenu presudu zbog čega se prvostepeni sud ne može izjasniti na navode apelacije.
19. Tuženi je naveo da je u osporenoj odluci Kantonalni sud dao pravilne i potpune razloge, te predložio da se predmetna apelacija odbaci.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnsnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 386.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.
(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385.
stav 4. ovog zakona, snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
1. Usmena pravna mišljenja i pravni savjeti.
2. Pismeni pravni savjeti i pismena pravna mišljenja i to samo u slučaju ako je to klijent od njega zatražio. Nagrada za pismeni pravni savjet i mišljenje, koje je na zahtjev klijenta sačinjen na stranom jeziku, uvećava se za 50%.
3. Učestvovanje na konferencijama i sastancima.
4. Razmatranje i pregled spisa u svim postupcima ili za uvid u zemljišne knjige, registre i ostale javne knjige.
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
6. Dopisi klijentu, zamjeniku, protivnoj strani i drugim sudionicima u pravnim poslovima klijenta.
7. Za sve druge pravne radnje kada odredbama ove Tarife ili ugovora nije predviđen drugačiji način određivanja nagrade.
Član 31.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Advokat ima pravo na naknadu troškova prevoza u visini cijene avionske karte ili drugog prevoznog sredstva koje koristi.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
Ukoliko visina dnevnice nije posebno ugovorena, advokat ima pravo na dnevnicu u visini dnevnice sudije kantonalnog/ županijskog suda na području gdje se nalazi advokatska kancelarija.
Ako mora ostati na putu izvan sjedišta kancelarije duže od jednog dana ili mora prenoćiti u hotelu, advokat ima pravo na naplatu dnevnice i troškova hotelskog smještaja, osim u hotelu "L" kategorije.
Član 32.
Advokat primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku kada je rad izvršen.
Advokat obračunava nagradu klijentu prema vrijednosti boda važećoj u momentu njene naplate.
Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivaće nagradu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Nagrada se određuje prema odredbama Tarife, bez obzira na eventualno postojanje ugovora kojim je nagrada advokata definisana na drugi način.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 036006 15 Gž 2 od 19. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje troškova parničnog postupka u odnosu na apelantovog opunomoćenika-advokata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoj stav: „Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio 'utvrđivanja građanskih prava i obaveza' (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 189/02 od 30. juna 2004. godine, stav 25, objavljena u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine' broj 40/04).“ Dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelant ukazuje da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, ni Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u svojoj praksi u Odluci broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine bavio identičnim pravnim pitanjem u vezi sa naknadom troškova za apelantovog opunomoćenika (advokata) čije su se kancelarije nalazile izvan sjedišta suda (putni troškovi i dnevnice advokata) (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 29-37). U toj odluci Ustavni sud se osvrnuo na praksu Komisije za ljudska prava usvojenu u Odluci o dopustivosti i meritumu br. CH/02/12468 i CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda prava pristupa sudu iz člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada Općinski sud u Zavidovićima nije priznao u parničnom postupku podnosiocu prijave putne troškove njegovog advokata iz Zenice uz obrazloženje „da u sjedištu Općinskog suda u Zavidovićima postoje dvije, vidno obilježene, registrirane advokatske kancelarije u centru grada“. Naime, Komisija za ljudska prava je zaključila da je takva odluka nadležnog suda direktno u suprotnosti sa odredbama Advokatske tarife i da podnosilac prijave ima zakonom (Advokatska tarifa) [priznato] pravo da mu se isplate putni troškovi advokata. Komisija za ljudska prava je, također, predmetne navode podnosioca prijave sagledala i u svjetlu odredbe člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantira da će na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine postojati sloboda kretanja usluga, dajući predmetnim troškovima karakter usluga, a advokatima status njihovih davalaca. Osim toga, navedeno je da takav stav suda povlači sa sobom i pitanje diskriminacije i dovođenja u povoljniji položaj advokata čija je kancelarija u sjedištu suda, a da takav različit tretman nije predviđen samim zakonom.
33. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 3310/14 naglasio da se prilikom razmatranja predmeta o troškovima postupka rukovodi stavovima i principima usvojenim u navedenoj odluci Komisije za ljudska prava, odnosno da ispituje okolnosti svakog pojedinačnog predmeta u kontekstu zaštite ustavnih prava i opravdanosti zahtjeva apelanata, uzimajući pri tome u obzir suštinu spora i princip ostvarivanja legitimnog cilja, te utvrđuje da li je na apelante stavljen pretjeran teret u ostvarivanju njihovih građanskih i imovinskih prava.
34. Nadalje je u citiranoj odluci Ustavni sud naglasio da je pravo na izbor advokata u kontekstu efikasnog pristupa sudu zagarantirano i u građanskoj parnici kao poseban aspekt u mjeri u kojoj pruža osnovne garancije „prava na pravično suđenje“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je naglasio da i stranke u građanskoj parnici imaju pravo na „izbor advokata“ koje povlači pitanje optimalne zaštite njihovih interesa i prava na pravično suđenje s tim u vezi. Iz toga slijedi kao opće pravilo da lice ne smije biti lišeno, protiv vlastite volje ili bez svog znanja, pomoći advokata koga je samo imenovalo (vidi presudu Goddi protiv Italije, Izvještaj Evropske komisije od 19. aprila 1994. godine, Serija B, broj 61, tačka 25). Istaknuto je da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud usvojio stav da su parnične stranke za zastupanje dužne angažirati samo advokate iz mjesta sjedišta suda, te da se u protivnom neće priznavati putni troškovi advokatima van mjesta sjedišta suda. Ustavni sud je naglasio da je takvim odlukama Kantonalni sud ograničio apelantovo pravo da izabere advokata za kojeg smatra da će najbolje zastupati njegove interese pred sudom, jer mu u slučaju izbora advokata van sjedišta suda određeni troškovi neće biti priznati. Stoga je u citiranoj odluci Ustavni sud zaključio da se Kantonalni sud odlukom da ne prizna putne troškove advokatu van mjesta sjedišta suda umiješao u apelantovo pravo na izbor advokata, pa time i na pravo na pristup sudu. Također, Ustavni sud je naglasio da odluka Kantonalnog suda prema kojoj apelantovom advokatu ne pripada pravo na naknadu putnih troškova zbog toga što ima kancelariju van sjedišta suda nema uporište u pozitivnim propisima i direktno je u suprotnosti sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Pored navedenog, Ustavni sud je ponovno podsjetio na praksu Komisije za ljudska prava usvojenu u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu br. CH/02/12468 i CH/03/15129 u kojem je zaključeno da je došlo do povrede prava na pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada Općinski sud u Zavidovićima nije priznao u parničnom postupku podnosiocu prijave putne troškove njegovog advokata iz Zenice uz obrazloženje „da u sjedištu Općinskog suda u Zavidovićima postoje dvije, vidno obilježene, registrirane advokatske kancelarije u centru grada“. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 3310/14 zaključio da miješanje u apelantovo pravo na izbor advokata, pa time i na pravo na djelotvoran pristup sudu nije bilo u skladu sa zakonom zbog čega je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićen članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
35. Slijedeći navedeno, Ustavni sud zapaža da se i u konkretnom slučaju radi o gotovo identičnom pravnom pitanju, te da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov zahtjev za dosudu putnih troškova za njegovog opunomoćenika budući da se, prema stavu Kantonalnog suda izraženom u osporenoj presudi, putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Također, Kantonalni sud nije priznao naknadu za odsustvo advokata iz kancelarije smatrajući da se ona odnosi za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja. Imajući u vidu navedeno, kao i svoju praksu usvojenu u citiranoj Odluci broj AP 3310/14, Ustavni sud smatra da se navedena praksa u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj budući da je ovakav stav Kantonalnog suda izražen u osporenoj odluci u suprotnosti sa apelantovim pravom na izbor advokata, te, s tim u vezi, i djelotvornim pravom na pristup sudu. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, i u konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda, kojom su apelantovom advokatu priznati samo troškovi koji pripadaju advokatu u sjedištu suda, došlo je do miješanja u apelantovo pravo na izbor advokata koje nema uporište u zakonu, zbog čega je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, umjesto posebnog obrazloženja, može pozvati na praksu usvojenu u predmetu broj AP 3310/14 u kojem se Ustavni sud pozvao i na praksu Komisije za ljudska prava usvojenu u predmetu br. CH/02/12468 i CH/03/15129 na koju ukazuje apelant u predmetnoj apelaciji.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud arbitrarno tumačio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava u pogledu naknade troškova parničnog postupka, čime je povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićeno članom 6. stav
1. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman