Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4975/17 (Z. G.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4975/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4975/17, rješavajući apelaciju Zorana Glavića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Glavić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 097831 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Glavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Željko Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 097831 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (H.H. i A.H.) da mu solidarno na ime naknade nematerijalnu štete isplate određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih suda proizilazi da su tužene sa M.V. zaključile ugovor o razmjeni nekretnina (avgust 1995. godine), da se na osnovu ovoga ugovora M.V. uknjižio kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, te ih 1998. godine prodao apelantu. Dalje je navedeno, da su nakon toga tužene podnijele tužbu protiv apelanta i M.V tražeći da se utvrdi ništavost ugovora o razmjeni nekretnina i kupoprodajnog ugovora te da im se nekretnine vrate u posjed i svojinu. Takođe je navedeno, da su tužene uspjele u tom sporu, slijedom čega je apelant iseljen iz nekretnina koje je kupio od M.V., da se nakon toga apelant liječio na psihijatriji zbog depresije, te da je 2006. godine doživio infarkt. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantu vraćen iznos od 140.000,00 KM, koliko je iznosila kupoprodajna cijena predmetnih nekretnina te da mu je isplaćen iznos od 27.000,00 KM na ime ulaganja u ove nekretnine. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi odbili zahtjev apelanta nalazeći da nema odgovornosti tuženih za naknadu štete jer nije dokazana uzročna veza između njihovih radnji i oboljenja apelanta, te da one nisu ni pasivno legitimisane u ovoj parnici jer nisu bile u ugovornom odnosu sa apelantom već sa M.V., kao i da u njihovim radnjama nema protivpravnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocjenio da nema obaveze tuženih da apelantu naknade štetu koju potražuje u ovom postupku (po osnovu fizičkog bola, straha i duševnog bola zbog umanjenja životne aktivnosti) jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa članom 200. istog zakona. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu; štetna radnja; protivpravnost štetne radnje; uzročna veza između štetne radnje i štete. Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da nema dokaza da je radnja tuženih u uzročnoj vezi sa eventualnom štetom koju je pretrpio apelant. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nalaz i mišljenje vještaka psihijatra nema dokaznu snagu sudskog vještačenja u skladu sa odredbama člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer taj nalaz i mišljenje nije izrađen po nalogu suda već po nalogu apelanta. Naime, Vrhovni sud je naveo da u svakom slučaju iz tog nalaza i mišljenja se samo može zaključiti da je apelant bio zabrinut za ishod sudskog postupka koga su protiv njega i M.V. pokrenule tužene i da je bio u neizvjesnosti šta se biti sa nekretninama koje je kupio od M.V. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da čak i pod pretpostavkom da su tačne tvrdnje apelanta da je stres koji je doživio zbog sudskog postupka kojeg su protiv njega pokrenule tužene, ni tada ne bi postojala odgovornost tuženih za štetu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u radnjama tuženih nema protivpravnosti kao jednog od bitnih uslova odgovornosti za štetu, a ovo stoga što pravo na podnošenje tužbe radi zaštite svojih interesa ima svaki građanin, a ta radnja nije ni pravno ni moralno nedopuštena. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju tužene uspjele u sporu koji su vodile protiv apelanta i M.V., što znači da nisu bez osnova pokrenule parnicu za koju apelant navodi da je uzrok svih njegovih problema.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO- na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvalo, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4975/17 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio