Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3043/17 (JU Dom za lica sa invaliditetom Prijedor)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3043/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3043/17, rješavajući apelaciju JU Dom za lica sa invaliditetom Prijedor, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU Dom za lica sa invaliditetom Prijedor protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 095461 17 Pžip od 14. juna 2017.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU Dom za lica sa invaliditetom Prijedor protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 095461 17 Pžip od 14. juna 2017.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Dom za lica sa invaliditetom Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 095461 17 Pžip od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta kao izvršenika podnesena protiv rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 28. aprila 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju broj 57 0 Mals 095461 17 Ip od 29. marta 2017. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika na osnovu izvršne isprave - Presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 095461 15 Mals 2 od 5. maja 2016. godine (koja je donesena u ponovnom postupku i koja je postala pravosnažna 3. juna 2016. godine), radi naplate glavnog duga te troškova parničnog i izvršnog postupka u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud po prijedlogu tražioca izvršenja 29. marta 2017. godine donio rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje zaplijenom novčanih sredstava na računu apelanta i prenosom tih sredstava sa računa apelanta na račun tražioca izvršenja. Također je navedeno da je apelant protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor koji je prvostepeni sud odbio rješenjem od 28. aprila 2017. godine. Naime, prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o izvršenju i provođenju izvršnog postupka i da činjenice koje apelant navodi u prigovoru tiču se parničnog postupka, a ne izvršnog postupka. Prvostepeni sud je ukazao da se izvršni sud ne može da upušta u raspravljanje o istom i da apelant svoju obavezu iz izvršne isprave nije izmirio mirnim putem, pa kako apelant nije naveo ni jedan razlog koji bi mogao spriječiti izvršenje u ovoj izvršnoj stvari prvostepeni sud je odlučio kao u izreci i rješenje o izvršenju u cjelosti je održano na snazi. Viši privredni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da je 13. maja 2016. godine primio Presudu Višeg privrednog suda broj 57 0 Mals 095461 14 Pž od 13. novembra 2014. godine (kojom je apelantova žalba kao tuženog uvažena i prvostepena presuda od 4. jula 2014. godine ukinuta i predmet vraćen sudu na ponovno odlučivanje), a da presudu koja je donesena u ponovnom postupku nikada nije primio, pa time nije nastupila ni pravosnažnost i izvršnost iste. Dalje u apelantovoj žalbi je navedeno da nema podataka u CMS sistemu da je navedena presuda dostavljena apelantovom punomoćniku i da sve da je navedena presuda ovjerena klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti, sud je bio dužan da po službenoj dužnosti ukine klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti, jer za njeno postojanje nisu bili ispunjeni uslovi. Osim toga, apelant je naveo da je sud bio dužan da zakaže ročište nakon što je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen sudu na ponovno odlučivanje. Viši privredni sud je ukazao da je u članu 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da su izvršne isprave izvršna odluka i izvršno sudsko poravnanje. Viši privredni sud je naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Mals 095461 15 Mals 2 od 5. maja 2016. godine, a kojom je obavezan apelant da tužiocu - tražiocu izvršenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove postupka. Stoga je Viši privredni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom relevnatnih zakonskih odredbi donio rješenje o izvršenju i pravilno je odbio prigovor izvršenika. Osim toga, prvostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 25., 47., 48. i 49. ZIP-a.

Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je iznio u žalbenom postupku odnosno da prema odgovoru pisarne suda u CMS sistemu apelantu nije dostavljena presuda od 5. maja 2016. godine, koja je donesena u ponovnom postupku i koje je predmet izvršenja, pa prema tome nije nastupila pravosnažnost i izvršnost iste.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode u koje je isticao ranije u postupku po žalbi protiv prvostepenog rješenja pred Višim privrednim sudom, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3043/17 (JU Dom za lica sa invaliditetom… | Sudska praksa | Aktio