Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4606/17 (D. J.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ispitivanje svjedoka
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4606/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4606/17, rješavajući apelaciju Dejana Jokića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dejan Jokić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 026400 17 Kž 2 od 16. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 026400 17 Kž 2 od 16. avgusta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje krivično djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
2. U toku krivičnog postupka, utvrđeno je da je apelant 11. avgusta 2014. godine, oko 13 sati i 15 minuta, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi došao do bazne stanice „Klisa“ i nasilno, upotrebom podesnog predmeta, otvorio metalna vrata i ušao u unutrašnjost, te iz metalnog ormara uzeo i za sebe prisvojio 14 baterijskih blokova (preciznije opisano u izreci prvostepene odluke) vlasništvo BH Telekoma, oštetivši vlasnika za novčani iznos od oko 6.500,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je naveo, između ostalog, da je Rješenjem drugostepenog suda od 28. novembra 2016. godine uvažena apelantova žalba, ukinuta presuda Osnovnog suda od 22. avgusta 2016. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje – drugostepeni sud ukazao da prvostepeni sud nije na pravilan način izvršio ocjenu iskaza svjedoka Miroslava Majkića i Sreće Bajagića, iz kog razloga drugostepeni sud ne može prihvatiti kao sigurno utvrđen zaključak o apelantu kao izvršiocu krivičnog djela. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka Miroslava Majkića (zaposlen u SJB Zvornik) i Mehmedalije Hajdarevića (predstavnik oštećenog – BH Telekom), čiji iskazi su u saglasnosti jedan sa drugim i sa materijalnim dokazima. Osnovni sud je naveo da je svjedok Miroslav Majkić, prilikom ponovnog saslušanja ostao kod svog iskaza da je na lokaciji Ćirilovo brdo, prilikom vršenja obilaska mjesta krađe (zajedno sa Srećom Bajagićem) zatekao apelanta kod džipa, čija su vrata prtljažnika bila otvorena, da ga je tom priliko pitao „Jokiću šta to radiš“, a da mu je apelant odgovorio „nemoj k'o brata te molim“, nakon čega je apelant sjeo u vozilo i otišao. Svejdok je izjavio da je tom prilikom pogledao na sat i da je bilo oko 13 sati i 15 minuta, te je istakao da je od ranije poznavao apelanta i Darka Jokića i da ih jasno raspoznaje. Osnovni sud je ukazao da je svjedok Miroslav Majkić prilikom svjedočenja pokazao sigurnost i niti u jednom momentu nije doveo u pitanje identitet izvršioca krivičnog djela, već je jasno ukazao da se radi o apelantu. Osnovni sud je naveo da se svjedok Mehmedalija Hajdarević izjasnio o prijavi izvršenja krivičnog djela, te o okolnostima na terenu kada je došao. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je iskazu svjedoka Miroslava Majkića suprotan iskaz svjedoka Sreće Bajagića koji tvrdi da je krivično djelo učinio Darko Jokić (svjedok se izjasnio da ne poznaje apelanta i Darka Jokića, ali da je apelanta vidio na slici u policiji, pa je na osnovu toga siguran da se ne radi o apelantu). Dalje, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Save Jokića proizilazi da je spornog dana apelant bio sa ovim svjedokom i da vremenski ne postoji mogućnost da je apelant izvršio krivično djelo, ali da iskaz ovog svjedoka nije prihvaćen iz razloga što je Savo Jokić apelantov brat, kao i zbog toga što je ovaj svjedok prilikom davanja iskaza nije pokazao potrebnu uvjerljivost, pa je evidentno da je njegov iskaz usmjeren u cilju poboljšanja apelantovog položaja. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su na licu mjesta bili svjedoci Miroslav Majkić i Srećo Bajagić, kao i lice koje je učinilo krivično djelo. Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka Miroslava Majkića, koji je policijski službenik i koji je prije predmetnog događaja poznavao i apelanta i Darka Jokića, dok je svjedok Srećo Bajagić samo na slici u policijskoj stanici vidio apelanta što ukazuje da ne poznaje dovoljno dobro apelanta da bi u kratkom vremenu mogao da uoči da li je to bio apelant ili Darko Jokić. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza Mehmedalije Hajdarevića utvrđeno da je oštećeni elektronskim putem dobio saznanje o izvršenoj provali 11. avgusta 2014. godine oko 13 sati i 15 minuta.
4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud vodio računa o ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka Miroslava Majkića i Sreće Bajagića u pogledu identiteta lica zatečenog na mjestu izvršenja krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je svjedok Miriosav Majkić tokom cijelog postupka istrajao u tvrdnji da je zaista vidio apelanta kritične prilike, koji mu je od ranije poznat, pa imajući u vidu činjenicu da su tom prilikom bili na bliskoj međusobnoj udaljenosti sa koje je svjedok nesmetano mogao vidjeti izgled lica i sve detalje na osnovu kojih je objektivno mogao prepoznati apelanta, onda nema nikakve dileme da je svjedočenje Miroslava Majkića uvjerljivo. Okružni sud je istakao da svjedočenje Miroslava Majkića nema karakter posrednog dokaza, indicije, kako to tvrdi apelant, već se njegovo svjedočenje može ocijeniti kao neposredan dokaz na osnovu kojeg je utvrđena činjenica vezana za identitet lica koje je u kritično vrijeme bilo kod bazne stanice „Klisa“ na kojoj su konstatovani tragovi obijanja. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se zasnivanje osuđujuće presude i utvrđivanje najbitinije pravno relevantne činjenice isključivo na indiciji ne smije prihvatiti na apelantovu štetu, odnosno na štetu načela in dubio pro reo čija je primjena u konkretnom slučaja potpuno izostala. Takođe, apelant smatra da nije bilo opravdanih razloga da se iskazi svjedoka Sreće Bajagića i Save Jokića ocijene kao neuvjerljivi, već su se detaljnije trebali ispitati njihovi navodi. Apelant ukazuje da je provedenim dokazima tokom ponovljenog postupka još više doveden u pitanje identitet počinioca krivičnog djela. Apelant, u suštini, smatra de je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključaka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi (prvostepeni i Okružni sud) jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovog navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman