Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5719/15 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5719/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-5719/15, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 065453 13 Gž od 6.
marta 2014. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 065453 12 P od 29. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Josipa Krešića i Bojana Krešića iz Čapljine, podnio je 28. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bose i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 065453 14 Rev od 8. oktobra 2015. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 065453 13 Gž od 6. marta 2014. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 065453 12 P od 29. maja 2013. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1397/14 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na internet adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanta podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 51 0 P 065453 13 Gž od 6. marta 2014. godine i presude Općinskog suda 51 0 P 065453 12 P od 29. maja 2013. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-1397/14, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 51 0 P 065453 14 Rev od 8. oktobra 2015. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Osporene presude
4. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Općinskog suda broj 51 0 P 065453 12 P od 29. maja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi M.A da apelantu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos i naknadi mu troškove parničnog postupka, također u određenom novčanom iznosu. Preko dosuđenog iznosa troškova, zahtjev apelanta je odbijen. U obrazloženju presude, Općinski sud je odlučujući o troškovima parničnog postupka imao u vidu odredbu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći pojedinačno novčanu vrijednost poduzetih pravnih radnji koji su u izreci presude iskazani u ukupnom iznosu i koji su u okolnostima konkretnog slučaja ocijenjeni kao nužni i potrebni. S druge strane, ostali troškovi apelanta, konkretno oni koje je imao njegov punomoćnik (advokat) zbog odsustva iz advokatske kancelarije i troškovi prevoza punomoćnika, nisu prihvaćeni uz obrazloženje da se odbija zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa koji je naveden u izreci presude, jer ti troškovi u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a nisu bili neophodni i nužni za vođenje parnice. S tim u vezi je navedeno da je pri donošenju takve odluke uzeta u obzir činjenica da prema odredbama Advokatske tarife, advokatu pripadaju troškovi odsustva iz kancelarije i troškovi prevoza, ali je u okolnostima konkretnog slučaja ocijenjeno da isti nisu bili neophodni za vođenje parnice i da takve troškove advokatu podmiruje parnična stranka koja ga je angažirala za pružanje usluge, a ne protivna strana u postupku.
5. Kantonalni sud je presudom broj 51 0 P 065453 13 Gž od 6. marta 2014. godine prvostepenu presudu potvrdio i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi na ime sastava odgovora na žalbu isplati određeni novčani iznos. Cijeneći pravilnost prvostepene presude u pogledu dosuđenih troškova postupka, Kantonalni sud je istakao da je u prvostepenoj presudi jasno obrazloženo koji su troškovi bili nužni i neophodni te stoga u izreci presude priznati, a koji ne u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a, te da angažovanje punomoćnika (advokata) van sjedišta suda (Čapljina) predstavlja lični izbor parnične stranke koja je angažirala advokata van sjedišta suda. S tim u vezi je napomenuto da je apelant imao mogućnost angažovanja advokata u sjedištu suda, što nije učinio, čime bi izbjegao troškove prevoza punomoćnika van sjedišta suda te da troškove prouzrokovane na takav način nije u obavezi snositi tuženi koji je izgubio parnicu, imajući pri tom u vidu da navedeni troškovi nisu bili nužni u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a. Pri tom se Kantonalni sud pozvao na stav zauzet u odluci Ustavnog suda broj AP-2757/06 od 14. oktobra 2008. godine.
6. Apelant ukazuje da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom odredaba ZPP-a s aspekta ostvarenja njegovog prava kao tužitelja na naknadu svih troškova parničnog postupka od tuženog, uključujući i troškove advokata angažovanog izvan sjedišta suda, u sudskom postupku koji je rezultirao osporenim presudama, smatrajući da mu je na takav način povrijeđeno i pravo na izbor advokata. S tim u vezi, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presudu Kantonalnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. jula 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Razmatrajući navode apelanta kojima osporava zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, u smislu člana 387. stav 1. ZPP-a prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, odbili apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškove odsustva iz advokatske kancelarije. Naime, Ustavni sud primjećuje da je suprotno navodima apelacije, prvostepeni sud u obrazloženju presude u smislu odredbe člana 386. ZPP-a precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da naprijed navedeni troškovi nisu bili potrebni i nužni za vođenje parnice, obzirom da je izbor advokata u takvim postupcima pred sudom lični izbor stranke, i da te troškove u parnici nije dužna da snosi odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu.
11. Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika iz mjesta sjedišta suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) smatra da se obrazloženje iz konačne presude Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, redovni sudovi su „tumači“ relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci zašto je zahtjev apelanta za naknadu troškova samo djelimično osnovan, a data obrazloženja su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da isti zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenje parnice. Također se u takvim okolnostim pokazuju neosnovanim navodi apelanta da mu je na taj način povrijeđeno i pravo na izbor advokata, budući da je apelanta, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, upravo zastupao advokat kojeg je sam izabrao.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman