Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4641/17 (B. B., P. D., Ž. J., V. K., J. L., P. L., A. P. i J. P.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4641/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4641/17, rješavajući apelaciju Branke Božić rođ. Doknjaš i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Branka Božić rođ. Doknjaš, Pejo Draganović, Željko Janjić, Velimir Kosić, Josip Lucić, Perica Lukačević, Anto Pejić i Josip Pejičić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040097 17 Rsž 2 od 28. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branka Božić rođ. Doknjaš, Pejo Draganović, Željko Janjić, Velimir Kosić, Josip Lucić, Perica Lukačević, Anto Pejić i Josip Pejičić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Satka Redžepović i Christian Oršolić, advokati iz Orašja, podnijeli su 7. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 040097 17 Rsž 2 od 28. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da im tuženi (Posavski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova Posavskog kantona, u daljnjem tekstu: tuženi) na ime razlike neisplaćenih plata ispati određene novčane iznose, dok su odbijeni sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva od dosuđenog pa do traženog iznosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da je apelantima za utuženi period tuženi isplatio platu shodno Zakonu o policijskim službenicima Posavskog kantona i Uredbi o platama, dodacima i naknadama policijskih službenika, te da tuženi nije u obavezi da apelantima obračuna i isplati platu u skladu sa Zakonom o platama i naknadama policijskih službenika u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama i naknadama). Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 31. Zakona o platama i naknadama kojima je propisano da će se visina i način ostvarivanja plata, naknada, dodataka na platu, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova utvrditi kantonalnim propisom koji će sadržavati načela iz člana 4. tog zakona i biti usklađen sa članom 3. stav 2. i čl. 6., 7. i 9. tog zakona. Zatim, da se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 34. Zakona o platama i naknadama kojima je propisano da visinu i način ostvarivanja dodataka na platu i naknade utvrđuje Vlada kantona, te na odredbe člana 35. tog zakona kojima je propisana obaveza kantona da u roku od 90 dana od dana donošenja tog zakona donesu svoje odgovarajuće propise. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud naveo da je članom 6. Zakona o platama i naknadama propisano da osnovna plata policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plate isplaćene u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, pa je nakon toga na osnovu nalaza vještaka finansijske struke visinu potraživanja koja su predmet postavljenog tužbenog zahtjeva utvrdio u iznosima navedenim u prvom stavu izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je ocijenio da apelanti neosnovano prigovaraju prvostepenom sudu što nije u cjelosti usvojio njihove tužbene zahtjeve. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su njihovi tužbeni zahtjevi mogli biti usvojeni u cjelosti samo u slučaju da se na njih primjenjuje Zakonom o platama i naknadama, odnosno parametri (visina osnovice i koeficijenti) propisani tim zakonom. Kantonalni sud je ukazao da odredbu čl. 4. i 31. navedenog federalnog zakona apelanti u žalbi pogrešno tumače smatrajući da se načelo ista plata za isti čin primjenjuje na taj način da policajci u kantonima moraju imati iste plate za isti čin kao policajci u Federaciji, jer je to tumačenje u suprotnosti sa odredbom člana 33. navedenog federalnog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je navedenim članom propisano da će kanton svojim propisom uz suglasnost sindikata propisati koeficijente za radna mjesta, s tim da osnovna plata za ista ili slična radna mjesta u kantonu ne može preći 90% od plate za takva radna mjesta na federalnom nivou, a da se propisom iz stava 1. ako se ne usaglase sa sindikatom u roku od 90 dana ne mogu utvrditi koeficijenti u vrijednosti manjoj od 80% od koeficijenata propisanih propisima na federalnom nivou vlasti. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da je iz citirane odredbe više nego jasno da je tumačenje navedenog člana u žalbi apelanata potpuno pogrešno.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na pristup sudu), ali i te navodi su, u suštini, zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1996/17 od 25. oktobra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanata ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman