Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4871/17 (Ankica rođ. Marić Gagula, Štefica rođ. Marić Živković, M. M. i M. M.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4871/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4871/17, rješavajući apelaciju Ankice rođ. Marić Gagula i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ankica rođ. Marić Gagula, Štefica rođ. Marić Živković, Magda Marić i Martina Marić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029264 17 Rev 2 od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica rođ. Marić Gagula, Štefica rođ. Marić Živković, Magda Marić i Martina Marić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029264 17 Rev 2 od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile, između ostalog, da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen između prednika apelantica (I. M.) i D. G. prednika tuženih G. G., J. M., S. T. i M. P.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da svoje zahtjeve apelantice zasnivaju na tvrdnji da je njihov prednik ugovor o zamjeni nekretnina zaključio u ratnim okolnostima, pa da nije bilo dobrovoljnosti za zaključenje ugovora. Nadalje, da iz stanja spisa proizlazi da su prednik apelantica i prednik tuženih zaključili ugovor o razmjeni nekretnina 13. avgusta 1995. godine, koji je ovjeren kod suda 15. avgusta 1995. godine, a kojim je prednik apelantica mijenjao svoje nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine prednika tuženih u Sisku, Republika Hrvatska. Zatim, da je predmetni ugovor zaključen u formi koju propisuje član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantice nisu dokazale da je njihov prednik zaključio sporni ugovor protivno svojoj pravoj volji, odnosno da njegova volja za zaključenje ovog ugovora nije bila slobodno izražena i da je iz tog razloga ugovor ništav. Naime, da činjenica da je sporni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen nakon izbijanja sukoba na prostorima bivše SR BiH nije dovoljna da bi se takav ugovor smatrao ništavim, čak i kad se uzmu u obzir opšte poznate ratne okolnosti i pripadnost prednika apelantica manjinskoj etničkoj zajednici. Naglašeno je da se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi da li je prenos prava na nepokretnosti izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom. Vrhovni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelantica na iskaze svjedoka M. P. i M. D., jer oni nemaju nikakvih saznanja o spornoj razmjeni, nego su se izjašnjavali o situaciji u kakvoj se nalazilo hrvatsko stanovništvo na području Motika. Zatim, da je M. D., između ostalog, izjavila da je u Mjesnoj zajednici Motike postojala naredba da se popiše hrvatsko stanovništvo, ali da joj nije poznato u kom cilju se to trebalo učiniti, te da ta naredba nikada nije sprovedena u djelo, pa da ta okolnost ne može imati nikakav značaj za utvrđenje postojanja slobodno izražene volje za zaključenje predmetnog ugovora. Takođe, da je navedena svjedokinja, po vlastitom priznanju, cijeli rat radila kao sekretar navedene Mjesne zajednice, a iako je hrvatske nacionalnosti, što znači da nisu sva lica te nacionalnosti bila ugrožena. Naglašeno je da prednika apelantica niko nije istjerao iz njegove kuće već je on odlučio da se odseli, prethodno mijenjajući svoju imovinu za imovinu u Hrvatskoj, gdje je već živio njegov sin, koji je takođe mijenjao svoju imovinu u Banjoj Luci za nekretnine u Zadru. Zatim, da činjenica da rođeni brat prednika apelantica nije mijenjao svoju imovinu i da je cijeli rat ostao u mjestu svog prebivališta upućuje na zaključak da su neistiniti i proizvoljni navodi apelantica da su svi Hrvati morali otići iz Banje Luke. Vrhovni sud je istakao da ni okolnost što je u toku ratnih dešavanja bilo nekoliko slučajeva ubistava lica hrvatske nacionalnosti nema uticaja na odluku u konkretnom sporu jer se radi o opštim ratnim okolnostima, a u porodici apelantica niko nije ubijen niti ima dokaza da je njihovom pravnom predniku bilo ko prijetio ili mu ugrožavao život. Nadalje, da svjedok M. P. nije bio dosljedan u svojim izjavama, te da je priznao da je bio u zavadi sa prednikom tuženih (npr., on je prvo izjavio da je prednik tuženih naoružan ulazio u kuću prednika apelantica i da je pucao (što je suprotno iskazima ostalih saslušanih svjedoka), da bi kasnije izjavio da isti nije bio naoružan). S druge strane, da iz iskaza svjedoka (M. Š., Đ. S. i D. C.) kojima su poznate okolnosti u vezi zaključenja ugovora o razmjeni, proizlazi da je prednik apelantica dobrovoljno zaključio taj ugovor, da je prethodno preko sina provjerio stanje nekretnina prednika tuženih, te da je odbio neke druge ponude za razmjenu nekretnina, što znači da je imao mogućnost izbora. Vrhovni sud je ocijenio, da bi predmetni ugovor bio ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), osim opšte situacije u kakvoj se nalazilo stanovništvo hrvatske nacionalnosti, da su morale postojati i posebne, subjektivne okolnosti koje bi eventualno uticale na izražavanje slobodne volje prednika apelantica, a da apelantice nisu dokazale postojanje tih posebnih okolnosti. Nadalje, da za ocjenu valjanosti spornog ugovora nema značaja činjenica, da se prednik apelantica nije uselio u nekretnine koje je dobio razmjenom i da se nije uknjiži kao njihov vlasnik. Naime, da je bitno da nije bilo zapreka da isti uđe u posjed razmijenjenih nekretnina i da podnese zahtjev za uknjižbu, ali da on to svojom voljom nije učinio. S tim u vezi, da je neutemeljen navod apelantica da se njihov prednik nije uselio u predmetne nekretnine u Hrvatskoj jer su iste bile devastirane. Naime, da iz izjave supruge prednika apelantica proizlazi da je ona tek dvije godine nakon zaključenja ugovora prvi put došla da vidi nekretnine dobijene razmjenom i da je tek tada saznala da su iste devastirane, što znači da apelantice nisu dokazale da su te nekretnine bile u neuseljivom stanju i u vrijeme zaključenja ugovora. Takođe da ni potvrda Opštine Sunja, nije dokaz da su na dan zaključenja ugovora nekretnine prednika tuženih bile devastirane, jer je ta potvrda sačinjena 2003. godine (osam godina nakon zaključenja spornog ugovora) na zahtjev supruge prednika apelantica, a njome je potvrđeno da se nikada nisu uselili u navedene nekretnine i da su iste devastirane i neuseljive, a te činjenice među strankama i nisu bile sporne. Vrhovni sud je zaključio da sve da je i tačna tvrdnja apelantica da su nekretnine u Hrvatskoj bile neuseljive na dan zaključenja ugovora i da su postojale zapreke za provođenje ugovora u javnim knjigama (one to u konkretnom postupku nisu ni tvrdile), da to nisu zakonski razlozi da se ugovor utvrdi ništavim, već bi u toj situaciji postojao osnov da se zahtijeva raskid ugovora zbog neizvršenja obaveza druge ugovorne strane (predaja u posjed nekretnina datih u zamjenu i prenošenje prava svojine na istima). Međutim, da apelantice u konkretnom sporu nisu tražile raskid ugovora, već utvrđenje da je ugovor ništav, što su dva potpuno različita pravna instituta, a sudovi su u postupku vezani za postavljeni tužbeni zahtjev i ne mogu da odlučuju mimo tog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem: ZPP).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantice navode hronologiju cijelog postupka, te ističu da su sudovi proizvoljno i tedenciozno tumačili predočene činjenice i dokaze, tako i zakone u njihovom slučaju, da nisu na jednak način tretirali izjave prednika apelanata i tuženih, kao ni njihove svjedoke, te da su relativizirali ratne okolnosti na opšte ratne okolnosti. Osim toga, apelantice se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantice (kao tužiteljice) u toku postupka nisu dokazale svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivale postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega su odbili predmetni tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4871/17 (Ankica rođ. Marić Gagula, Štefica… | Sudska praksa | Aktio