Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5427/15 (A. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5427/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine u predmetu broj AP-5427/15, rješavajući apelaciju Aljoše Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aljoše Mujagića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 065521 14 Gž 3 od 24. marta 2015. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 065521 14 P 2 od 26. septembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aljoša Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, sa boravištem u Kanadi, kojeg zastupa Marjana Kulenović advokat iz Banja Luke, podnio je 4. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 065521 15 Rev 2 od 14. oktobra 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 065521 14 Gž 3 od 24. marta 2015. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065521 14 P 2 od 26. septembra 2014. godine.
Uvodne napomene
2. Prethodno je, Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 2088/15 od 17. juna 2015. godine, dostupna na internet adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanta podnesena protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 065521 14 Gž 3 od 24. marta 2015. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-2088/15, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 71 0 P 065521 15 Rev 2 od 14. oktobra 2015. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporene presude
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 065521 14 P2 od 26. septembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda osim u dijelu odluke o troškovima postupka, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina, u naravi stan u Banja Luci u ulici Skendera Kulenovića 48, površine 66,95 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je u svojstvu prodavca zaključio sa kupcima Vojom i Gordanom Kozomara (u daljnjem tekstu: tuženi) 1. oktobra 1993. godine, potpisao i ovjerio, kojim su tuženi predmetni stan stekli u vlasništvo. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i apelant obavezan da tuženim izmiri troškove postupka.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud odlučujući u prethodnom postupku donio presudu broj P-69/03 kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojen i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koja je nakon žalbenog i revizijskog postupka ukinuta rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000256 i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku je nakon izvođenja dokaza parničnih stranaka, njihove analize i ocjene, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan iz sljedećih razloga. Osnovni sud je prije svega u obrazloženju presude naglasio da je predmet konkretne parnice utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana. S tim u vezi je navedeno da su parnične stranke u toku postupka učinile nespornim sljedeće činjenice: da je apelant bio prijavljen na dvije adrese; da je bio vlasnik predmetnog stana temeljem ugovora o otkupu nepokretnosti zaključenog sa SSNO 28. februara 1992. godine; da je sa tuženim 1. oktobra 1993. godine u kancelariji advokata Irene Mojović zaključio ugovor o kupoprodaji kojim je u svojstvu prodavca tuženim kao kupcima prodao predmetni stan; da su pred postupajućim sudijom G.V. Osnovnog suda parnične stranke i advokat u čijoj je kancelariji ugovor sačinjen izjavili da je pravni posao kupoprodaje u potpunosti ostvaren i da je stan predat tuženim (kupcima); da su tuženi apelantu predali novčani iznos na ime cijene stana o čemu je sačinjena pismena priznanica te da su saglasni u pogledu pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, nakon čega je pravna valjanost utvrđena rješenjem Osnovnog suda broj R- 422/93 od 11. novembra 1993. godine. Nesporno je nadalje utvrđeno da je apelant s porodicom mjesec dana nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji napustio Banja Luku, da je podnio zahtjev za povrat stana i nije tvrdio da su tuženi prema njemu koristili silu i prinudu. U obrazloženju je dalje navedeno da su naprijed navedene činjenice nesporne i da ih je sud primjenom odredbe člana 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio dokazanim, zbog čega u pogledu utvrđenja tih činjenica u presudi nisu posebno obrazlagani dokazi na nesporne okolnosti.
6. Osnovni sud je zatim u obrazloženju naveo da je među parničnim strankama u postupku bilo sporno da li je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen na dobrovoljan način, te je s tim u vezi bilo neophodno utvrditi da li je ugovor, iako zaključen u toku rata, rezultat prinude ili ne, odnosno rezultat slobodne volje parničnih stranaka. Ratne okolnosti, kako je dalje obrazloženo, ne mogu same za sebe biti razlog utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora s aspekta nedostatka volje. S tim u vezi je napomenuto da ugovori zaključeni u ratnom periodu nisu po sili zakona apsolutno ništavi već se svaki slučaj mora pojedinačno ispitati s aspekta postojanja prinude u subjektivnom smislu, dakle njenog postojanja ili nepostojanja i to između parničnih stranaka. Zatim je naveden sadržaj relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisana načela prilikom zasnivanja obligacionopravnih odnosa kao i formalnopravni uvjeti za njihov nastanak. Iz svih pojedinačno navedenih i analiziranih dokaza, između ostalog saslušanjem parničnih stranaka i velikog broja saslušanih svjedoka, Osnovni sud je, u smislu osnovnog uslova iz čl. 26. i 28. ZOO (bitni sastojci ugovora, izjava volje učinjena slobodno i ozbiljno) i pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji u smislu člana 454. ZOO, zaključio da apelant nije dokazao da predmetnom ugovoru o kupoprodaji nedostaje element dobrovoljnosti odnosno nije dokazao ispunjenje zakonskih uslova iz odredbe člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti. U tom smislu je u obrazloženju presude veoma opširno obrazloženo na temelju kojih dokaza i izjava saslušanih svjedoka je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje konkretne prijetnje i „pritisaka“ prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji i da nije dokazao da su tuženi na bilo kakav način uticali na njegovu volju za zaključenje ugovora. U vezi s tim, iz izvedenih dokaza je utvrđeno da je inicijator za zaključenje ugovora bio upravo apelant koji je lično i putem poznanika predmetni stan prodao tek kada je pronašao kupce (tužene) koji su platili cijenu prihvatljivu za apelanta; da je odluku o zaključenju ugovora donio po slobodnoj volji, promišljeno i u dogovoru s porodicom odnosno da je ugovor zaključen na zakonit i dobrovoljan način, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora i u skladu s odredbama ZOO te da apelant od iseljenja iz Banja Luke 1993. godine i dalje živi u Kanadi. S obzirom da u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazano da je predmetnom ugovoru nedostajao element dobrovoljnosti a postojanje ratne situacije bez dokazivanja pojedinačnih okolnosti koje su uticale na volju za zaključenje ugovora koje apelant nije dokazao, tužbeni zahtjev je odbijen kao nedokazan a stoga i neosnovan.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 065521 14 Gž 3 od 24. marta 2015. godine žalba apelanta je odbijena u pogledu odluke o glavnom zahtjevu (stav I izreke prvostepene presude) dok je u pogledu odluke o troškovima postupka žalba uvažena i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud proveo dokaze predložene od strane parničnih stranaka i cijenio ih u smislu člana 8. ZPP-a nakon čega je utvrdio činjenično stanje na način što je prije svega u obrazloženju presude naveo nesporne činjenice a u pogledu spornih činjenica koje su se ticale ne/postojanja elementa dobrovoljnosti prilikom zaključenja predmetnog ugovora izveo dokaze koji su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj ukupnosti a zatim izvedeni zaključci iz kojih proizilazi neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanta. S tim u vezi, suprotno navodima žalbe, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u konkretnoj parnici činjenično stanje utvrdio pravilno i potpuno a zatim pravilno primijenio materijalno pravo, budući da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizilazi da je apelant predmetni ugovor zaključio pod prinudom i prisilom već suprotno tome dobrovoljno, u smislu člana 10. ZOO odnosno člana 28. ZOO slobodno i ozbiljno, što isključuje primjenu odredbe člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti ugovora.
8. Vrhovni sud je rješenjem broj 71 0 P 065521 15 Rev 2 od 14. oktobra 2015. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbacio, cijeneći da revizija u okolnostima konkretnog slučaja nije dozvoljena obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke o tužbenom zahtjevu ne prelazi iznos od 30.000,00 KM.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropski konvenciju. U obrazloženju tih navoda, apelant je ukazao da redovni sudovi u osporenim presudama nisu cijenili sve provedene dokaze na odgovarajući način i nisu naveli zadovoljavajuće razloge na kojima su zasnovane presude. Dalje navodi da su sudovi potpuno zanemarili okolnost da je kao lice nesrpske nacionalnosti i pri tom potpukovnik JNA bio primoran na zaključenje ugovora i da su konkretne ratne okolnosti uticale na zaključenje ugovora a zatim i napuštanje Banja Luke i preseljenje u Kanadu. Smatra da su sudovi vrlo uopšteno ocijenili da je prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja postupljeno u smislu člana 8. ZPP-a ali da u obrazloženjima presuda, u pogledu ocjene dokaza nedostaje valjano obrazloženje u smislu neispunjenja uslova za utvrđenje ništavosti ugovora. S tim u vezi je napomenuo da je identično kao i prvostepeni sud, drugostepeni sud izveo pogrešan zaključak, naročito u pogledu njegovog prava na dom uz zaključak da je apelantov dom u Kanadi iako mu je dom u Banja Luci oduzet usljed neslobodno formirane volje za prodaju. Po apelantovom mišljenju, u osporenim presudama nedostaju valjani i potpuni razlozi o ključnim okolnostima koji se tiču predmeta spora u cjelini, konkretno ratnih okolnosti u kojima je bio primoran zaključiti ugovor čije utvrđenje ništavosti je zatražio, jer je u vrijeme otpočinjanja ratnih sukoba bio izložen ozbiljnim prijetnjama koje su uticale na njegovu volju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te da je u vezi s tim jasno istakao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, uz obrazloženje da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoje tvrdnje o nedostatku slobodne volje za zaključenje spornog ugovora, kao razloga koji bi taj ugovor činili ništavim u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud jasno obrazložili zašto i na osnovu kojih dokaza je zaključeno da apelant nije bio izložen bilo kakvom pritisku za zaključenje spornog ugovora (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35. i AP-438/17 od 7. septembra 2017. godine, tačka 7; obje dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji nije iznio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o eventualnoj povredi prava na pravično suđenje niti argumente koji bi doveli u pitanje navedene stavove sudova. Naprotiv, svi navodi apelanta koje je iznosio tokom postupka i koje je ponovio u apelaciji, razmotreni su i pred Osnovnim sudom i pred Okružnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima u pogledu okolnosti (subjektivnih i objektivnih) prilikom zaključenja ugovora data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa su stoga navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu navoda koje je apelant istakao u vezi prava na dom i imovinu, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava također dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant ni u ovom dijelu apelacionih navoda nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede navedenih prava, osim što je nezadovoljan osporenim presudama.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav. 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman