Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3384/17 (JKP ŠĆONA DOO FOJNICA)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Javna vlast
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3384/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3384/17, rješavajući apelaciju JKP ŠĆONA DOO FOJNICA , na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JKP ŠĆONA DOO FOJNICA protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Ip 005762 17 Pž 2 od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JKP ŠĆONA DOO FOJNICA (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Alagić advokat iz Visokog, podnio je 8. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Ip 005762 17 Pž 2 od 9. juna 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba (kao tražitelja izvršenja) protiv rješenja o namirenju prvostepenog suda od 14. novembra 2016. godine u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za namirenje troškova izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tražitelj izvršenja "Ex-Line Group" d.o.o. Istočno Novo Sarajevo založni odnosno hipotekarni povjerilac koji ima zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini koju je kupio u izvršnom postupku i koja nekretnina mu je dosuđena rješenjem o dosudi. Nadalje, apelant kao drugi tražitelj izvršenja je pristupio ovom izvršnom postupku i nema svojstvo hipotekarnog povjerioca jer je izvršenje na predmetnoj nekretnini rješenjem o izvršenju određeno na temelju pravosnažne sudske presude kao izvršnog naslova. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem o namirenju od 14. novembra 2016. godine određeno da se prodajom predmetne nekretnine koja je vlasništvo izvršenika "SPORTtex" d.o.o. Fojnica iz utvrđene kupoprodajne cijene tražitelj izvršenja "Ex-Line Group" d.o.o. Istočno Sarajevo namiruje u dijelu obračunate zatezne kamate, dok se isti tražitelj izvršenja smatra nenamirenim za preostala potraživanja u pobliže navedenim iznosima. Istim rješenjem odbijen je zahtjev apelanta kao drugog tražitelja izvršenja za namirenje troškova izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu. Naime, u toku postupka pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tražitelj izvršenja "Ex-Line Group" d.o.o. Istočno Sarajevo založni odnosno hipotekarni povjerilac koji primjenom člana 142. Zakona o stvarnim pravima ima prednost pri namirivanju iz vrijednosti zaloga u odnosu na sva potraživanjima koja nisu osigurana založnim pravima na tom zalogu. Dakle, za razliku od apelanta kao drugog tražitelja izvršenja koji nema takvo svojstvo u predmetnom izvršnom postupku. Budući, dakle, da sredstva za namirenje nisu dovoljna ni za namirenje založnog povjerioca, prvostepeni sud je odbio apelantov zahtjev za namirenje troškova izvršnog postupka. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je preinačio rješenje o namirenju na način da se tražitelj izvršenja "Ex-Line Group" d.o.o. Istočno Novo Sarajevo smatra u cjelosti namirenim sa svojim potraživanjima, budući da je postao vlasnik predmetne nekretnine, te da se kao takav namiruje iz "vrijednosti stvari", a ne iz "prodajne cijene" (pri tom se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine). Naime, Kantonalni sud je naveo da bi samo u situaciji da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, potraživanja tražitelja izvršenja bila namirena iz iznosa za koji je to treće lice kupilo nekretninu, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da se pokazuju kao neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima osporava prvostepeno rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za namirenje troškova izvršnog postupka. Naime, da u situaciji kada je tražitelj izvršenja "Ex-Line Group" d.o.o. Istočno Novo Sarajevo kao hipotekarni povjerilac sa svojim potraživanjima u cjelosti namiren iz vrijednosti predmetne nekretnine koju je kupio u izvršnom postupku, a koji, u skladu sa odredbama člana 92. stav 8. Zakona o izvršnom postupku, nije bio u obvezi da kod suda položi kupoprodajnu cijenu, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano inzistira da se njegovi troškovi izvršnog postupka namire iz kupoprodajne cijene. Apelacioni navodi
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra de je došlo do pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa i naveo da troškovi izvršnog postupka imaju prioritet kod redoslijeda namirenja prema odredbama ZIP-a.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravičan postupak i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman