Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4856/17 (A. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4856/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4856/17, rješavajući apelaciju Adisa Muhovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adis Muhović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022014 17 Gž 2 od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adis Muhović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kenan Hadžimuhović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022014 17 Rev od 1. novembra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 022014 17 Gž 2 od 3. aprila 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1358/17 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-2310/17, konstatuje se da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi nezakonitost rješenja prvostepene disciplinske komisije od 8. februara 2016. godine o i rješenja drugostepene disciplinske komisije od 18. aprila 2016. godine, te da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) da apelanta vrati na posao i isplati mu pripadajuće plate.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz prvostepene presude proizlazi da je apelant na osnovu Ugovora o produženju profesionalne vojne službe obavljao poslove i zadatke čuvara-stražara. Nadalje, da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak, te da je rješenjem prvostepene disciplinske komisije apelant oglašen odgovornim i izrečena mu kazna „gubitak profesionalne službe“ što je drugostepeno vojno-disciplinsko vijeće, odlučujući po žalbi apelanta, potvrdilo. Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava izveo pogrešan zaključak da je tužena povrijedila Pravilnik o vojnoj disciplini i disciplinskom postupku tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu u skladu sa članom 40. stav 4. Pravilnika, zbog čega je poništio rješenje tužene kao nezakonito. Naime, Sud BiH je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari protiv apelanta proveden disciplinski postupak zbog teže povrede vojne discipline iz člana 6. stav 1. tačka c) Pravilnika, samovolja u obavljanju službe ili dužnosti i tačke g) povreda propisa o stražarskoj službi, što je 30. septembra 2015. godine u 20:03 samovoljno napustio čuvarsko mjesto za vrijeme vršenja dužnosti čuvara, pa mu je izrečena disciplinska kazna „gubitak profesionalne službe". Nadalje, da iz obrazloženja rješenja prvostepenog vojno-disciplinskog vijeća proizlazi kao nesporna činjenica da je praksa bila da se čuvari smjenjuju kod objekta saniteta odnosno pred stražarom. Zatim, da je uvidom u vojno-disciplinski predmet utvrđeno da je apelant bez odobrenja nadležnog lica, razvodnika straže napustio stražarsko mjesto. Sud BiH je ukazao da je Pravilima službe oružanih snaga BiH propisana dužnost stražara (Poglavlje II stražarska služba 451. Opće dužnosti stražara pod d), da stražar ne napušta stražarsko mjesto dok ne bude smijenjen ili povučen. Zatim da je nesporna činjenica da apelant nije sačekao smjenu straže na stražarskom mjestu na kojem je obavljao dužnost stražara. Sud BiH je istakao da izjave svjedoka u postupku pred sudom šta je bila praksa nije relevantno, s obzirom na činjenicu da takvo ponašanje nije bilo u skladu sa pravilima službe kojih su se morali pridržavati, pa da predaja smjene na uobičajen način licu koje je došlo da ga zamjeni ne može biti olakšavajuća okolnost. Stoga, da se ne može predmetna povreda tretirati kao lakša povreda discipline iz člana 5. Pravilnika tačka b) učestalo kašnjenje na službu ili na dužnost ili raniji odlasci sa službe ili dužnosti, s obzirom na nespornu činjenicu da smjena straže nije izvršena u skladu sa Pravilima službe koji egzaktno propisuje način napuštanja čuvarske službe, na koji način se upravo daje određena dimenzija važnosti čuvanja povjerenih objekata i zaštite vojne imovine. S tim u vezi je ukazao da je tužena imala osnov i za izrečenu disciplinsku kaznu u skladu sa članom 10. stav 1. tačka h) Pravilnika, gubitak profesionalne službe, koja je mogla biti izrečena apelantu kao profesionalnom vojnom licu u skladu sa stavom 6. navedenog člana, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Zatim, da što se tiče prigovora da je apelantu onemogućeno pravo na branioca po službenoj dužnosti, Sud BIH je naveo da je apelantu omogućeno da se izjasni kako će se braniti (što proizlazi iz zapisnika sa javne rasprave pred vojno-disciplinskim vijećem), te da je izjavio da će se sam braniti. S obzirom na to, te imajući u vidu činjenicu koja se odnosi na način predaje dužnosti, odnosno kako je smjena izvršena, što ustvari predstavlja nesporan činjenični osnov koji se tiče povrede vojne discipline (uzimajući u obzir izjavu samog apelanta u disciplinskom postupku), Sud BiH je ukazao da se predmet ne može smatrati složenim predmetom koji bi iziskivao postavljanje branioca po službenoj dužnosti od strane predsjednika komisije u skladu sa odredbom člana 40. tačka 4. Pravilnika. Naime, da činjenica da je za djelo koje se stavlja apelantu na teret, prema odredbi člana 10. stav 1. tačka h) Pravilnika, propisana disciplinska kazna gubitak profesionalne službe, sama po sebi nije dovoljna da bi se ispunio uslov (da se radi o složenom disciplinskom postupku) za postavljanje branioca po službenoj dužnosti, u situaciji kada nije bilo sporno da apelant nije predao smjenu na čuvarskom mjestu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Pravilnika, te da mu je u disciplinskom postupku trebao biti dodijeljen branilac po službenoj dužnosti. Apelant navodi da je svjestan da način na koji se unutar tužene vrši smjena straže nije u skladu sa internim propisima tužene, međutim da je takva praksa duži period ustanovljena od pripadnika Oružanih snaga BiH koji imaju mnogo veće činove od apelanta. S tim u vezi, da je proizvoljno utvrđena samovoljno ponašanje apelanta, što je dovelo i do odluke kojom se apelantu izriče najteža mjera u disciplinskom postupku, gubitak službe. Apelant smatra da osporena odluka nije adekvatno obrazložena budući da sud nije cijenio apelantove navode da je tužena u skladu sa članom 62. Pravilnika imala obavezu da briše ranije izrečenu mjeru ukora apelantu, pa da je u odnosu na apelanta na nezakonit način utvrđena otežavajuća okolnost u smislu ranije disciplinske kažnjivosti. Takođe smatra da je u disciplinskom postupku došlo do diskriminacije, jer je disciplinsko vijeće izreklo dvije različite sankcije i to apelantu (gubitak profesionalne službe) a vojniku E. T. (smanjenje plaće od 33% u trajanju od 12 mjeseci) za identičnu radnju, iako su obojica imala ranije izrečenu jednu disciplinsku sankciju (apelant „smanjenje plaće od 33% u trajanju od 12 mjeseci“ pod uslovom da mu je izbrisan „ukor“ iz disciplinske evidencije, a vojnik E. T. „opomenu“).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH u osporenoj odluci utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi Pravilnika na predmetnu situaciju, pa se ne može zaključiti da je Sud BiH proizvoljno postupao u konkretnom slučaju. U odnosu na apelacione navode da Sud BiH nije cijenio sve navode iz apelantovog odgovora na žalbu, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Sud BiH nije bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava (da su izrečene dvije različite sankcije apelantu i prema vojniku E. T. za identičnu radnju, iako su obojica imala ranije izrečenu jednu disciplinsku sankciju, pod uslovom da mu je izbrisan „ukor“ iz disciplinske evidencije), nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja (iz predočenih dokumenata i apelacionih navoda ne proizlazi da su apelant i vojnik E. T. bili u identičnoj situaciji). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman