Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5216/15 (M. L. i M. T.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5216/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5216/15, rješavajući apelaciju Milene Letić i Milice Trifković , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Letić i Milice Trifković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 0323395 13 Rev od 22. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Letić i Milica Trifković (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Balatuna i Bijeljine, koje zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijele su 25. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 0323395 13 Rev od 22. septembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Vladimira Mitrovića, Joke Mitrović i Sonje Mitrović (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. februara 2018. godine, Osnovni sud 12. februara 2012. godine i tuženi 19. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 323395 11 P od 18. aprila 2012. godine utvrđeno je da su Ugovorom o poklonu nepokretnosti broj Ov.858/83 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), koji je zaključen između pokojnog oca apelantkinja poimenično navedenog u presudi (u daljnjem tekstu: ostavilac) i njegovog sina-brata apelantkinja poimenično navedenog u presudi koji je u međuvremenu umro (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) 10. februara 1983. godine, povrijeđeni nužni nasljedni dijelovi apelantkinja u ostaviočevoj zaostavštini, pa se smanjuje raspolaganje nepokretnostima prema spornom ugovoru za dijelove od po 1/6 tih nepokretnosti koje pripadaju apelantkinjama na ime njihovih nužnih nasljednih dijelova u ostaviočevoj zaostavštini i utvrđuje da po 1/6 nepokretnosti koje su bile predmet spornog ugovora pripada apelantkinjama na ime njihovih nužnih nasljednih dijelova u ostaviočevoj zaostavštini te se tuženi obavezuju da apelantkinjama naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu uvida u ostavinski predmet iza ostavioca broj O-462/92 ovaj sud utvrdio da je prema podacima u smrtovnici ostavilac umro 7. marta 1992. godine; da je na ročištu od 8. septembra 1992. godine ovaj sud utvrdio da su njegovi zakonski nasljednici apelantkinje i pravni prednik tuženih; da je u prisustvu apelantkinje Milene Letić pravni prednik tuženih izjavio da je između njega i ostavioca zaključen sporni ugovor i da je pravni prednik tuženih predočio taj ugovor sudu; da je apelantkinja Milena Letić predočila sudu pismeni testament pred svjedocima ostavioca od 31. maja 1990. godine prema kojem je ostavilac sa cjelokupnom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom raspolagao u korist svoje djece, tj. apelantkinja i pravnog prednika tuženih sa udjelima od po 1/3; da je na ročištu od 29. novembra 1993. godine zakonska nasljednica apelantkinja Milica Trifković preko punomoćnika dala izjavu da prihvata nasljedni dio iza ostavioca koji joj pripada na osnovu testamenta kao i zakonskog nasljednog dijela, te da su apelantkinje na tom ročištu dale izjavu posredstvom punomoćnika da je raskinut sporni ugovor i da se zaostavština može raspraviti po Zakonu o nasljeđivanju a ne samo po testamentu, zbog čega su tražile da se prihvati ostaviočev testament; da je, s tim u vezi, ovaj sud Rješenjem broj O-462/92 od 29. novembra 1993. godine uputio apelantkinje da tužbom u parnici dokažu da nije punovažan sporni ugovor i da se utvrdi šta predstavlja obim zaostavštine. Apelantkinje nisu pokrenule takvu parnicu.

7. Nadalje, navedeno je da je prema podacima iz predmeta broj P-509/99 (ranije P-509/98 i P-231/96) pravni prednik tuženih 29. marta 1996. godine podnio tužbu protiv svoje sestre apelantkinje Milene Letić i njenog supruga, kojom je tražio da sud na osnovu spornog ugovora obaveže apelantkinju i njenog supruga da mu predaju u posjed parcelu preciziranu u presudi, nakon čega su apelantkinje podneskom od 23. septembra 1998. godine postavile protivtužbeni zahtjev kojim su tražile da se raskine sporni ugovor. Osim toga, kako je obrazloženo, iz navedenog spisa proizlazi da su Presudom ovog suda broj P-509/99 od 28. decembra 1999. godine obavezani apelantkinja i njen suprug da pravnom predniku tuženih predaju u posjed predmetnu parcelu, te da je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantkinja da se raskine sporni ugovor i da se navedene nepokretnosti rasprave kao ostaviočeva zaostavština. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-359/2000 od 15. juna 2000. godine, a Presudom Vrhovnog suda broj Rev. 484/02 od 7. decembra 2004. godine odbijena je revizija apelantkinja nakon čega su apelantkinje podnijele apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 565/05 od 9. juna 2006. godine apelaciju odbio kao neosnovanu.

8. Dalje je navedeno da iz podataka ostavinskog spisa iza umrlog pravnog prednika tuženih broj 80 0 O 011821 09 O proizlazi da se na osnovu pravosnažne presude ovoga suda broj P-365/03 od 8. februara 2006. godine pravni prednik tuženih uknjižio u novoj zemljišnoj knjizi sa pravom svojine na nepokretnostima koje su bile predmet spornog ugovora; da su sve navedene nepokretnosti koje su bile predmet spornog ugovora tretirane kao zaostavština pravnog prednika tuženih u ostavinskom postupku koji je vođen iza njega (umro je 15. marta 2009. godine), te da su na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj 80 0 O 011821 09 O od 11. decembra 2009. godine predmetne nepokretnosti uručene nasljednicima

– tuženim na način i dijelovima preciziranim u presudi.

9. S tim u vezi navedeno je da je odredbom člana 10 Zakona o nasljeđivanju određeno da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i bračni drug i da nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake nasljedne dijelove. Odredbom člana 28 stav 1 istog zakona određeno je da su nužni nasljednici djeca umrlog, njegovi usvojenici i njegov bračni drug. Odredbama člana 29 istog zakona određeno je da nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine sa kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio, da nužni dio djece umrlog iznosi ½ i da ostatkom zaostavštine zavještalac može raspolagati po svojoj volji i da se taj dio zaostavštine naziva raspoloživi dio. Odredbama člana 31 stav 1 tog zakona određeno je, kako je obrazloženo, da se vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni nasljedni dio utvrđuje tako što se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti i sva njegova potraživanja (pa i prema nasljedniku), osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa, te da se od utvrđene vrijednosti dobara koje je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca i da se dobijenom ostatku dodaje vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio, ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku.

10. Osnovni sud je nadalje naveo da je odredbom člana 37 st. 1 i 2 Zakona o nasljeđivanju određeno da će se, kada je povrijeđen nužni nasljedni dio, pokloni vratiti ukoliko je potrebno da bi se namirio nužni dio i da je nužni dio povrijeđen kada se poklonom premašuje raspoloživi dio. Odredbom člana 43 istog zakona određeno je da vraćanje poklona kojim je povrijeđen nužni dio mogu tražiti samo nužni nasljednici, a članom 44 da se vraćanje poklona može tražiti u roku od tri godine od ostaviočeve smrti. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su tačni navodi tuženih da su apelantkinje podnijele tužbu za reduciranje spornog ugovora radi ostvarenja prava na nužne nasljedne dijelove u predmetnim nepokretnostima poslije isteka roka od tri godine od ostaviočeve smrti, ali da taj sud smatra da su apelantkinje blagovremeno, u roku od tri godine od ostaviočeve smrti, tražile svoje pravo na nužni nasljedni dio. Takav stav ovaj sud zauzima imajući u vidu da je apelantkinja Milica Trifković u ostavinskom postupku iza ostavioca na ročištu od 29. novembra 1993. godine, prije isteka zastarnog roka od tri godine od ostaviočeve smrti, dala nasljedničku izjavu posredstvom punomoćnika, da prihvata zakonski nasljedni dio i nasljedni dio koji joj pripada po testamentu i da su obje apelantkinje posredstvom punomoćnika izjavile da je raskinut sporni ugovor i da traže da se zaostavština raspravi i po Zakonu o nasljeđivanju, a ne samo po testamentu. Navedeno je i da je, prema mišljenju tog suda, pored spornog ugovora i predmetni testament očito ništav jer je ostavilac raspolagao svojom cjelokupnom imovinom. Budući da, prema obrazloženju tog suda, apelantkinje imaju pravo na nužne nasljedne dijelove od po 1/6 u nepokretnostima koje su bile predmet spornog ugovora i kako po 1/6 navedenih nepokretnosti pripada svakoj od apelantkinja na osnovu prava na nužni nasljedni dio, to nije postojao osnov da to bude predmet raspolaganja kao zaostavština prednika tuženih u korist tuženih kao njegovih nasljednika pa je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 032395 12 Gž od 7. februara 2013. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je donesena odluka o troškovima postupka na način preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da prvostepeni sud pravilno nalazi da je članom 44 Zakona o nasljeđivanju propisano da se vraćanje poklona radi namirenja nužnog dijela može tražiti u roku od tri godine od ostaviočeve smrti i da na to imaju pravo samo nužni nasljednici, u smislu člana 43 istog zakona. Prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, takođe pravilno smatra da su apelantkinje to u ovom roku zatražile kada su u ostavinskom postupku iza ostavioca koji je umro 7. marta 1992. godine izjavile da prihvataju zakonski i (testamentarni) nasljedni dio i osporile sporni ugovor iz 1983. godine kojim je ostavilac sve svoje nepokretnosti poklonio pravnom predniku tuženih, a koji je osporio kasnije sačinjeni testament. Prema obrazloženju tog suda, tada je došlo do spora između stranaka – nasljednika koji se u bitnom ticao valjanosti spornog ugovora, a čija valjanost je utvrđena, pa je shodno tome po osnovu tog spornog ugovora utvrđeno i pravo svojine pravnog prednika tuženih na toj imovini. Okružni sud je istakao da se zaostavština raspravlja u ostavinskom postupku, te tako svi zahtjevi za nasljedstvo postavljeni pred sudom u ovom postupku proizvode zakonske posljedice, a činjenica da su apelantkinje osporile sporni ugovor i zatražile svoje zakonske (testamentarne) dijelove, podrazumijeva da se ima smatrati da su zatražile i zakonske nužne dijelove. Nasljeđivanje na osnovu zakona i po strukturi Zakona o nasleđivanju (odjeljak II), prema obrazloženju tog suda, podrazumijeva zakonske i nužne nasljednike, a prema stanju ostavinskog spisa sud je u ostavini dužan razjasniti i zahtjeve za nužnim nasljednim dijelom (npr. ako postoji nesporan ugovor o poklonu). To sud u konkretnom slučaju nije izričito učinio, međutim, zahtjev za zakonskim nasljednim dijelom je postavljen pred sudom u ostavinskom postupku, te prvostepeni sud pravilno smatra da zahtjev za većim dijelom (zakonskim) sublimira u sebi zahtjev za manjim dijelom (nužni dio). Prema mišljenju tog suda, držanje i izjave apelantkinja u ovom ostavinskom postupku kao i svim vođenim parničnim postupcima idu za tim da dobiju zakonski dio nasljeđa iza ostavioca (eventualno testamentarni). Pri tome je, prema mišljenju Okružnog suda, irelevantno ko je u tim sporovima bio tužilac a ko tuženi jer je rješenje tih sporova bilo od interesa za sve strane u vezi sa zahtjevima za zaostavštinu iza ostavioca.

12. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, u vezi sa žalbenim navodima, u konkretnom slučaju nije moglo doći do zastare roka, niti se mogu primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o zastarjelosti zahtjeva i prekidu rokova, na koje se žalba poziva. Primjena roka iz člana 44 Zakona o nasljeđivanju, prema obrazloženju tog suda, pitanje je pravilne primjene prava i taj rok je prekluzivni rok, protekom kojeg se gubi potpuno pravo na redukciju poklona radi namirenja nužnog dijela. Za nasljedne odnose on je lex specialis. Član 370 ZOO-a, kako je obrazloženo, takođe propisuje da se pravila o zastarjelosti ne primjenjuju u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava (podizanje tužbe je u konkretnom slučaju jednako postavljanju zahtjeva pred sudom u ostavinskom postupku). Stoga se u konkretnom slučaju na rok iz člana 44 Zakona o nasljeđivanju, prema mišljenju tog suda, ne mogu primjenjivati pravila o zastarjelosti iz ZOO-a, pa ni ona koja se odnose na tok i prekid ovog roka. Kako je zahtjev apelantkinja u ostavinskom postupku postavljen blagovremeno, to imaju pravo na redukciju poklona radi namirenja svog nužnog dijela, pa je sud pravilno udovoljio glavnom zahtjevu tužiteljki.

13. Okružni sud je obrazložio da se, međutim, žalba o troškovima postupka (iako nije obrazložena) zbog pravilne primjene prava pokazuje osnovanom. Prvostepeni sud je istovremeno sa donošenjem osporene odluke rješenjem oslobodio apelantkinje od plaćanja sudskih taksi što, kako je obrazloženo, znači da apelantkinje nisu platile niti će platiti sudsku taksu, pa te troškove nisu ni imale. Stoga ni tuženi nisu dužni da apelantkinjama naknade te troškove, ali u smislu člana 405 ZPP ti sudski troškovi čine sastavni dio troškova postupka pa sud o naknadi tih troškova od protivne strane u odnosu na onu koja je oslobođena troškova odlučuje prema pravilima o naknadi troškova. Kako su tuženi izgubili spor, pravila o naknadi troškova iz čl. 386 stav 1, 387 i 396 ZPP nalažu da su tuženi dužni da plate sve potrebne troškove, pa i sudske takse. Obaveza plaćanja sudske takse pri tome nije u korist apelantkinja koje su te obaveze oslobođene, nego javnih prihoda Republike Srpske kojoj stranke i plaćaju sudsku taksu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 0323395 13 Rev od 22. septembra 2015. godine reviziju usvojio i preinačio obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev apelantkinja odbijen i apelantkinje obavezane da tuženim naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud mišljenja da su neprihvatljiva shvatanja nižestepenih sudova u pogledu prigovora tuženih da je zastarjelo pravo apelantkinja da traže nužni nasljedni dio u ostaviočevoj zaostavštini. Navedeno je da je ostvarivanje prava na nužni nasljedni dio nasljednopravni zahtjev te da iz stanja spisa predmeta sadržanog i u obrazloženju nižestepenih presuda proizlazi da je ostavilac učinio poklon svom sinu – predniku tuženih tako što mu je prenio u svojinu svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu koju je imao u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu 10. februara 1983. godine, te da je među strankama sporno da li je istekao zakonski rok od tri godine propisan članom 44 Zakona o nasljeđivanju u kojem su apelantkinje mogle tražiti vraćanje odnosno redukciju poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela. S tim u vezi je navedeno da apelantkinje nisu u ostavinskom postupku iza ostavioca zahtijevale da se utvrdi njihov nužni dio i to nisu učinile sve do 24. juna 2010. godine kada su prvi put zatražile da im se to pravo prizna. Dakle, prema mišljenju tog suda, nesporno je da je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok od tri godine koji je propisan članom 44 Zakona o nasljeđivanju.

15. Vrhovni sud je istakao da se prema odredbi člana 388 ZOO-a zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u ovom slučaju zastarni rok nije prekinut pokretanjem i vođenjem ostavinskog postupka iza ostavioca budući da je pokrenut i vođen po službenoj dužnosti. Navedeno je da iz stanja spisa nesporno proizlazi da su apelantkinje prvi put svojom protivtužbom iz 1998. godine zatražile da se smatra da je nevažeći sporni ugovor kojim je ostavilac raspolagao sa svom svojom imovinom i da je do tada već bio protekao zastarni rok od tri godine koji se računa od ostaviočeve smrti. Vrhovni sud je istakao da, ako se i uzme da zastarijevanje nije teklo u periodu od aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine, može se smatrati da je podnošenjem protivtužbe iz 1998. godine taj rok prekinut i da za vrijeme trajanja te parnice nije tekao, ali da je ponovno počeo iznova teći pravosnažnim okončanjem te parnice u junu 2000. godine. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, i u ovom slučaju je nesporno da je rok od tri godine protekao do 24. juna 2010. godine kada su apelantkinje na ostavinskoj raspravi istakle zahtjev za priznanje prava na nužni nasljedni dio.

16. Navedeno je da ako se prihvati i da je do prekida zastarnog roka došlo i podnošenjem tužbe u upravnom sporu 1998. godine kojom su apelantkinje tražile da se briše uknjižba pravnog prednika tuženih u javnim knjigama, novi rok zastare je ponovo počeo teći 2000. godine. Kako, prema obrazloženju Vrhovnog suda, apelantkinje u periodu od 2000. godine do 2010. godine nisu preduzimale nikakve aktivne procesne radnje pred sudovima ili drugim nadležnim organima radi ostvarenja prava na nužni nasljedni dio, a pravne radnje koje nisu neposredno usmjerene na ostvarivanje navedenog prava su bez uticaja na tok zastarjelosti, to je i u ovom slučaju protekao zastarni rok od tri godine. Takođe je navedeno da se ne može prihvatiti shvatanje prvostepenog suda da izjava apelantkinja o prihvatanju zakonskog nasljednog dijela u sebi sadrži i zahtjev za uručenje nužnog dijela, pri čemu treba imati u vidu da je na ostavinskoj raspravi konstatovano da ostavilac u momentu smrti nije imao nepokretnu imovinu pa time apelantkinje nisu ni mogle da prihvate nešto što ne postoji. Prema mišljenju Vrhovnog suda, zahtjev za uručenje nužnog nasljednog dijela mora biti jasan i određen te se ne može isticati konkludentnim radnjama. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinje smatraju da su im osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navode da je redovni sud bez detaljnog pregledanja spisa predmeta zaključio da ostavilac u trenutku smrti nije imao nikakvu imovinu pa tako apelantkinje i nisu mogle tražiti dio nečeg čega nema. S tim u vezi navode da je nesporno da je kompletna ostaviočeva nepokretna imovina bila uknjižena kao njegova svojina sve do 2009. godine, odnosno kada je kao njen vlasnik i posjednik uknjižen pravni prednik tuženih. Navode da je netačan zaključak redovnih sudova da je njihov zahtjev zastario jer nisu preduzimale nikakve procesne radnje u periodu od 2000. godine do 2010. godine jer one nisu imale potrebe da išta i traže, s obzirom na to da je u tom periodu sva imovina bila uknjižena na ostavioca. Smatraju i da je pogrešan stav sudova da su one tek 2010. godine zatražile nužni nasljedni dio jer je logično da su ga zatražile samim time što su prihvatile zakonski nasljedni dio.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelantkinja na koja se u apelaciji pozivaju. Navodi i da je netačan navod da je sporna imovina bila uknjižena na ostavioca sve do 2009. godine jer da je bilo tako onda ne bi ni postojala sporna parnica već bi apelantkinje bile uknjižene kao njegovi zakonski nasljednici.

19. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinje pozivaju te da je apelacija neosnovana.

20. Tuženi su naveli hronologiju postupka i istakli da su navodi apelantkinja neosnovani.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostaviočeve odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravosnažno.

Član 152.

U postupku za raspravljanje zaostavštine primjenjuju se pravila parničnog postupka, ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 392. stav 3.

(3) Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem na zaštitu ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 378.

Postupak se prekida:

1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;

2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;

3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

6) kad je to drugim zakonom određeno.

Član 379. stav 2.

Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

Član 380.

Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.

Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.

Član 381.

Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

Rokovi koji su usljed prekida postupka prestali da teku počinju za zainteresovanu stranku teći u cjelini iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.

Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se po odredbama člana 347. ovog zakona.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 0323395 13 Rev od 22. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 16. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinje osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.[...]

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje zastare prava apelantkinja da zahtijevaju izdvajanje nužnog nasljednog dijela iz ostaviočeve imovine, te stoga apelantkinje uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Apelantkinje ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u okviru Vrhovnog suda, koji je, zaključivši da je pravo apelantkinja da zahtijevaju izdvajanje nužnog nasljednog dijela iz ostavine zastarjelo, preinačio nižestepene presude i odbio njihov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava ili pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

34. Dovodeći u kontekst citirane odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZOO-a sa činjenicama konkretnog predmeta (za koje iz stanja spisa, suprotno navodima apelantkinja, proizlazi da su potpuno i pravilno utvrđene), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno ili procesno pravo, niti su apelantkinje svojim argumentima dovele u pitanje zaključak Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda zašto je shodno odredbama člana 44 Zakona o nasljeđivanju te odredbama čl. 388 i 392 ZOO-a zastarjelo pravo apelantkinja da traže nužni nasljedni dio argumentovano i jasno. Pri tom Ustavni sud ima u vidu i citirane odredbe ZPP (koji se shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju primjenjuje na raspravljanje zaostavštine) na koje se Vrhovni sud nije eksplicitno pozvao, ali koje je posredno interpretirao u svojoj presudi i u kojima je detaljno propisana procedura prilikom prekida postupka, između ostalog, i u slučajevima kakav je konkretan. Naime, kako je to obrazložio i Vrhovni sud, navedenim odredbama je propisano da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji (član 380 stav 1 ZPP) i da počinju u cjelini ponovo teći od dana dostavljanja rješenja o nastavku postupka (član 381 stav 4). Stoga, a imajući u vidu navedeno te da je iz osporene presude jasno vidljivo kada je i u kom periodu dolazilo do prekida toka zastarnog roka i njegovog ponovnog započinjanja računanja, Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Vrhovnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da su navodi apelantkinja neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelantkinje smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantkinje kršenje tog prava svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev apelantkinja jer je zaključio da je zastarjelo njihovo pravo da zahtijevaju nužni nasljedni dio iz ostaviočeve imovine.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinje kršenje ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman