Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3385/15 (A. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3385/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3385/15, rješavajući apelaciju Ante Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ante Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 010757 13 Rev od 21. aprila 2015.
godine.
Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Anti Pavloviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Anti Pavloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 010757 13 Rev od 21. aprila 2015.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije, te u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5e) i 5i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anto Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupaju Alenka Stojaković-Đukić i Borislav Stojaković, advokati iz Brčkog, podnio je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 010757 13 Rev od 21. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i Pravobranilaštva BiH kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine - Uprave za indirektno oporezivanje, zatraženo je 1. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore u vremenskom periodu od 5. do 12. februara 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 5. juna 2003. godine tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Federalnog ministarstva finansija Carinske uprave broj 34-5-4382/1 od 17. aprila 2003. godine i Rješenja Carinarnice Orašje broj D-34-2-1895/03 od 21. marta 2003. godine sa zahtjevom da se kao nezakonita ponište navedena rješenja kojima je apelantu otkazan ugovor o radu zbog težih povreda radnih obaveza iz ugovora o radu shodno odredbama čl. 7, 125 i 135 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i platama). Kantonalni sud je 9. juna 2003. godine donio rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o tužbi i cio spis je dostavio Vrhovnom sudu s prijedlogom da taj sud odredi koji je sud stvarno nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi.
6. Vrhovni sud je 28. avgusta 2008. godine cio spis dostavio Opštinskom sudu kao stvarno nadležnom sudu na dalji postupak, cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu kao vrsti građanskog spora, koji se prema odredbama člana 27 stav 2 tačka a) Zakona o sudovima Federacije BiH vodi pred nadležnim redovnim sudovima u parničnom postupku.
7. Presudom Opštinskog suda broj 25 0 P 010757 11 P2 od 3. juna 2011. godine utvrđeno je da su rješenja tužene od 21. marta 2003. i 17. aprila 2003. godine (bliže oznake navedene u izreci presude) nezakonita. Tužena je obavezana da apelanta vrati na poslove „višeg referenta“ na kojim je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, uz isplatu naknade na ime izgubljene zarade-neto plate i uplatu doprinosa za vremenski period i u iznosu kako je sve preciznije navedeno u stavu od 1 do 3 izreke presude. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 25 0 P 010757 11 Gž od 19. avgusta 2011. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu, te je istim rješenjem odlučio da se predmet ustupa Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) kao stvarno nadležnom sudu za postupanje u konkretnom predmetu.
8. Sud BiH se Rješenjem broj SI 3 Ur 007359 11 Ur od 9. maja 2012. godine proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o apelantovom zahtjevu i predmetni spis je vraćen Kantonalnom sudu na nadležno postupanje. Nakon toga, Kantonalni sud je, cijeneći da je rješenjem tog suda od 19. avgusta 2011. godine prvostepena presuda ukinuta, predmetni spis 15. maja 2012. godine vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. Opštinski sud je Presudom broj 25 0 P 010757 12 P3 od 12. novembra 2012. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 010757 13 Gž 2 od 21. januara 2013. godine, utvrdio da su rješenja tužene od 21. marta 2003. i 17. aprila 2003. godine (bliže oznake navedene u izreci presude) nezakonita. Tužena je obavezana da apelanta vrati na poslove „višeg referenta“ na kojima je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, uz isplatu naknade na ime izgubljene zarade-neto plate i uplatu doprinosa za vremenski period i u iznosu kako je sve preciznije navedeno u stavu od 1 do 3 izreke presude.
10. U obrazloženju presude, Opštinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem Carinarnice Orašje od 21. marta 2003. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog težih povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, na koje rješenje je uložio prigovor, te je isti odbijen rješenjem Carinske uprave od 17. marta 2003. godine. Opštinski sud je naveo da je apelant podneskom od 10. decembra 2009. godine uredio tužbu i kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu - Upravu za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tužena), „navodeći da je tužena pravni sljednik prvobitno označenog tuženog Carinarnica Orašje“, te je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi da su rješenja od 21. marta 2003. i 17. marta 2003. godine nezakonita, te da se tužena obaveže da apelanta vrati na poslove „višeg referenta“ ili druge odgovarajuće poslove, kao i da apelantu zbog izgubljene zarade, isplati mjesečne iznose neisplaćenih plata i uplatu doprinosa za period od 21. marta 2003. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do vraćanja na posao, uz isplatu zakonskih zateznih kamata.
11. Opštinski sud je nadalje obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu u Carinarnici Orašje gdje je radio na poslovima „višeg referenta“, te da mu je rješenjem od 21. marta 2003. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog težih povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, na koje je uložio prigovor, te je isti odbijen rješenjem Carinske uprave od 17. marta 2003. godine. Utvrđeno je da su navedena rješenja zasnovana na odredbama čl. 7, 125 i 135 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Federacije BiH, a u vezi sa članom 88 stav 1 Zakona o radu zato što je apelant prilikom zasnivanja radnog odnosa priložio falsifikovano svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi. Opštinski sud je dalje istakao da je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa. Naime, Opštinski sud je obrazložio da je uvidom u svjedočanstvo o završenom ispitu, izdatom od Srednjoškolskog centra u Odžaku, i to škole s praktičnom obukom, metalski odsjek, utvrđeno da je apelant 20. juna 1980. godine položio završni ispit i stekao „zvanje KV livca kalupara“, dok je na osnovu svjedočanstva o završnom ispitu srednje škole „Pero Zečević“ iz Odžaka utvrđeno da je apelant 24. februara 1999. godine završio srednju školu i stekao zanimanje „komercijalista“, te je Opštinski sud zaključio da je apelant prilikom zasnivanja radnog odnosa priložio svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi koje je „validan i vjerodostojan dokument“. Stoga, imajući u vidu da tužena nije dokazala (član 91 Zakona o radu) da su postojali razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu u smislu odredaba člana 88 stav 1 Zakona o radu, Opštinski sud je zaključio da su rješenja, čije je poništenje zatraženo, nezakonita, te je shodno odredbama člana 96 stav 2 Zakona o radu, obavezao tuženu da apelanta vrati na poslove („viši referent“) koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu. Shodno navedenom, Opštinski sud je tuženu obavezao da apelantu zbog izgubljene zarade isplati mjesečne iznose na ime plata koje bi ostvario da je radio u periodu i u visini kako je sve precizirano u obrazloženju presude, kao i uplatu doprinosa u apelantovu korist za taj period, a što je sve utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Odluku o troškovima postupka Opštinski sud je zasnovao na odredbi člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom tužene, a ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom člana 226 ZPP žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu, pozivajući se na razloge koje je dao prvostepeni sud.
13. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 25 0 P 010757 13 Rev od 21. aprila 2015. godine kojom je revizija djelimično usvojena i nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o vraćanju apelanta na posao, isplati plata i uplati doprinosa u iznosu i za vremenski period kako je precizirano u izreci presude, tako da je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom u tom dijelu. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da tužena u reviziji ne osporava odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim je utvrđena nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, već osporava obaveze tužene da apelanta vrati na poslove i radne zadatke „višeg referenta“ ili druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i da mu isplati naknadu plate koju bi ostvario da je radio u traženom periodu, a shodno odredbama člana 96 stav 2 Zakona o radu.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak nižestepenih sudova, prvenstveno ukazao da je članom 1 Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) propisano da se osniva jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine, čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava), koja se sastoji od svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionisale na teritoriji BiH, uključujući i Carinsku službu Distrikta Brčko. Takođe je navedeno da je članom 11 navedenog zakona propisano da Uprava koristi svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava Republike Srpske i Federacije BiH i ranije Carinske službe Distrikta Brčko BiH od dana kada ovaj zakon stupa na snagu (9. juli 2003. godine), a da zaposlenici ranijih entitetskih carinskih uprava i ranije Carinske službe Distrikta Brčko BiH i dalje podliježu zakonima o radnim odnosima entiteta i Distrikta Brčko BiH, uključujući i zakone kojima se propisuju plate i beneficije. Navedeni zakon je ostao na snazi do stupanja na snagu Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 44/03 od 31. decembra 2003. godine - stupio na snagu 8. januara 2004. godine). Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 32 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH propisano da danom stupanja na snagu tog zakona sva pokretna i nepokretna imovina ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhivu, spise i druge dokumente, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih na način koji rukovodilac bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, koji ima karakter lex specialis zakona u regulisanju radnopravnog statusa zaposlenika ranijih entitetskih carinskih uprava, propisano da će od 1. januara 2004. godine zaposlenici ranijih carinskih uprava postati zaposlenici države i na njih će se primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama BiH, izuzev odredbi o pravu na stalni radni odnos do sticanja uslova za penziju, odredbi o platama i naknadama, odredbi o zapošljavanju i prestanku radnog odnosa. Radnopravni status utvrđen na izloženi način zaposlenici ranijih carinskih uprava su zadržali do donošenja konačne odluke u vezi s njihovim statusom i budućim zaposlenjem u Upravi kroz postupak organizacionog restrukturiranja iz člana 31 navedenog zakona koji predviđa i racionalizaciju osoblja.
15. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je obrazložio da utvrđeni status zaposlenika ranijih carinskih uprava od 1. januara 2004. godine ne podrazumijeva obavezu tužene da „po principu automatizma na sistematizovana radna mjesta u organizacionim jedinicama novoosnovane institucije BiH zaposli i rasporedi sve zaposlene iz ranijih carinskih uprava“. Regulisanje statusa državnih službenika ranijih carinskih uprava, pravila i procedure zapošljavanja i prestanka rada državnih službenika i zaposlenika propisani su odredbama Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH s ciljem sprovođenja organizacionog restrukturiranja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da iz navedenih razloga nižestepeni sudovi nisu mogli obavezati tuženu da apelantu uspostavi radnopravni status tako što će ga vratiti na poslove i radne zadatke „višeg referenta“ ili druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant u toku postupka nije dokazao da bi u vezi s njegovim budućim zaposlenjem kod tužene bio izabran po oglasima u postupku organizacionog restrukturiranja, na čije sprovođenje je Uprava obavezana u skladu s odredbama člana 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH. Stoga, cijeneći da ne postoje uslovi za vraćanje apelanta na poslove i zadatke koje je obavljao do prestanka radnog odnosa (jer je okončan postupak organizacionog restrukturiranja), Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripada naknada plata od prestanka radnog odnosa, tj. od 31. marta 2003. do 1. januara 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja, u iznosu preciziranom u obrazloženju presude, uz obavezu tužene da apelantu za isti period izvrši uplatu doprinosa za PIO, dok je u ostalom dijelu ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa ga je kao takav i odbio. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude u skladu s odredbom člana 250 stav 1 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5e) i članom 5i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa doneseno suprotno relevantnim odredbama Zakona o radu, pa s obzirom da je tokom postupka pred redovnim sudovima dokazao da mu je otkaz dat nezakonito, smatra da mu u skladu s odredbama člana 96 stav 2 Zakona o radu pripadaju sva prava koja je tražio podnesenom tužbom. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku jer je trajao 12 godina, a radi se o hitnom predmetu“.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud smatra da primjena prava u osporenoj odluci nije bila proizvoljna, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.
18. Kantonalni sud smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Posebno naglašava da je postupak po žalbi sproveden i okončan u razumnom roku budući da je predmetni spis zaprimljen u taj sud 23. januara 2013. godine, a odluka o žalbi donesena 25. januara 2013. godine.
19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronološki tok postupka, uz zaključak da je donesena presuda u razumnom roku, te da je u obrazloženju presude tog suda dato obrazloženje pri kojem u cijelosti ostaje.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
21. Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 44/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Ovaj zakon uređuje Upravu za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu:
Uprava) kao samostalnu upravnu organizaciju u skladu sa Zakonom o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine [...] i Zakonom o upravi Bosne i Hercegovine [...] koja provodi zakonske i druge propise o indirektnom oporezivanju i politiku koju utvrđuje Vijeće ministara na prijedlog Upravnog odbora [...].
Član 30.
Reguliranje statusa zaposlenika Zaključno s 31. decembrom 2003. godine, odgovarajuće odredbe zakonskih propisa i podzakonskih propisa o zapošljavanju u Federaciji, Republici Srpskoj i Distriktu, uključujući i zakonske propise kojima se reguliraju plaće i naknade, primjenjuju se na zaposlenike ranijih carinskih uprava. Od 1. januara 2004. godine, zaposlenici ranijih carinskih uprava postat će zaposlenici države, i na njih će se primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („ Službeni glasnik Bi“, broj 19/02) [...].
Uz strukturu plaća, platne razrede i disciplinski postupak, koji uspostavlja direktor u skladu s članom 12. ovog zakona, direktor priprema i podnosi na odobrenje Odboru propise kojima se uspostavlja struktura za isplatu otpremnina za zaposlenike Uprave uz odobrenje Odbora.
Status zaposlenika regulirat će se na način propisan u st. 2. i 3. ovog člana, dok se ne donese konačna odluka u vezi s njihovim statusom i budućim zaposlenjem u Upravi kroz postupak organizacionog restrukturiranja iz člana 31. ovog zakona.
Član 31.
Plan organizacionog restrukturiranja U roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona direktor će pripremiti plan organizacionog restrukturiranja. Planom se propisuju mjere koje su potrebne za zadovoljavanje zahtjeva ovog zakona, naročito u pogledu: organizacione strukture, racionalizacije osoblja u glavnom uredu, ispostavama i filijalama i standarde pružanja usluga poreznim obveznicima. Direktor podnosi plan Odboru na odobravanje, a postupak odobravanja završava se u roku od 30 dana od dana podnošenja.
Plan se zasniva na sveobuhvatnoj analizi osnovnih sredstava, tehničkih i ljudskih resursa koji su potrebni Upravi za obavljanje njenih poslova u skladu s članom 4. ovog zakona, uz dužno uzimanje u obzir člana 6. ovog zakona. U njemu se, nadalje, uzima u obzir postojeći i budući obim i vrsta poslova koje Uprava treba obavljati u skladu s ovim zakonom.
Plan sadrži strateške ciljeve Uprave i uređuje ostvarivanje tih ciljeva.
Planom se predviđa prestrukturiranje glavnog ureda uzimajući u obzir potrebu za odgovarajućim prostorijama, utvrđivanjem i premještajem osoblja kao i potrebu da se osigura da glavni ured može funkcionirati na djelotvoran i efikasan način. Dok se prestrukturiranje glavnog ureda u cijelosti ne izvrši, glavni uredi ranijih carinskih uprava činit će sastavni dio glavnog ureda Uprave.
22. Prelazni zakon o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi: Nadležnost Član 1.
Ovim zakonom osniva se jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava). Uprava se sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 010757 13 Rev od 21. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5(e) i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju apelant je protiv tužene vodio radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporenu presudu - primjena materijalnog prava
31. Apelant, u suštini, izražava nezadovoljstvo osporenom presudom Vrhovnog suda jer istom zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio poništenje spornih rješenja i uspostavljanje radnopravnog statusa na poslovima „višeg referenta“ koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, dakle počev od 21. marta 2003. godine.
32. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Odlučujući o konačno opredijeljenom apelantovom tužbenom zahtjevu, koji je u toku postupka usmjerio protiv tužene Bosne i Hercegovine - Uprave za indirektno oporezivanje, budući da su tokom postupka ugašene ranije entitetske carinske uprave i ranije carinske službe Distrikta Brčko i pri tome osnovana jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine, odnosno Uprava za indirektno oporezivanje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ispitao nižestepene presude u dijelu odluke kojom je tuženoj naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke „višeg referenta“ ili druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i da mu isplati naknadu plate koju bi ostvario da je radio u traženom periodu, te zaključio da nižestepene presude u tom dijelu nisu pravilne i zakonite. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom dijelu osporene odluke ispitao u skladu s relevantnim odredbama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH kao lex specialis zakona, i to odredaba čl. 30 stav 2 i 31 koje se primjenjuju u regulisanju radnopravnog statusa zaposlenika ranijih entitetskih carinskih uprava kroz postupak organizacionog restrukturiranja (član 31). Dakle, Ustavni sud zapaža da su regulisanje statusa državnih službenika ranijih carinskih uprava, pravila i uslovi njihovog zapošljavanja, kao i prestanak rada državnih službenika i zaposlenika propisani relevantnim odredbama citiranog zakona, kao i odredbama Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH s ciljem sprovođenja postupka organizacionog restrukturiranja.
35. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenoj presudi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH koje su u konkretnom slučaju primijenjene. Stoga, Ustavni sud smatra da u datom obrazloženju osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Suđenje u razumnom roku
36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Takođe, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine). Pored toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
38. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred nenadležnim Kantonalnim sudom 5. juna 2003. godine, a okončan presudom Vrhovnog suda od 21. aprila 2015. godine. Dakle, postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi trajao je 11 godina i 10 mjeseci, što predstavlja relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka.
39. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radilo o radnom sporu, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom predmetu. Takođe iz predmeta spora (poništenje rješenja i isplata plata) proizlazi da je u pitanju parnica iz radnog spora kojoj član 420 ZPP daje poseban značaj propisujući da pri određivanju rokova i ročišta, sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
40. Dalje, u odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio nenadležnom Kantonalnom sudu koji je 9. juna 2003. godine predmet proslijedio Vrhovnom sudu s prijedlogom da odredi koji je sud stvarno nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi i da je taj sud 28. avgusta 2008. godine, dakle tek nakon više od pet godina, predmet proslijedio nadležnom Opštinskom sudu. Međutim, iako se taj period može staviti na teret apelantu s obzirom da je tužbu podnio nenadležnom sudu, Ustavni sud smatra da je dužina tog postupka pred Vrhovnim sudom, u kojem je trebao odlučiti o stvarnoj nadležnosti suda za postupanje po apelantovoj tužbi, van razumnog roka, za šta odgovornost apsolutno snosi Vrhovni sud. Ustavni sud zatim zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su redovni sudovi u periodu od 28. avgusta 2008. do 21. aprila 2015. godine (period od pet godina i osam mjeseci) bili aktivni i da je u tom periodu doneseno ukupno sedam odluka (meritornih i procesnih). Međutim, Ustavni sud naglašava da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak trajao više od 11 godina i da je dužina tog postupka u svakom slučaju a priori van razumnog roka i da bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu.
41. Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da obezbijedi okončanje postupka bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o radnom sporu, dakle o hitnom postupku shodno članu 420 ZPP, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelantovog statusa. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud ispunio ovu dužnost budući da je rješavanje stvarne nadležnosti suda za postupanje po apelantovoj tužbi, za što je ovlašćen shodno odredbama člana 21 ZPP, trajalo pet godina i dva mjeseca, a zatim i donošenje odluke o reviziji protiv drugostepene presude oko dvije godine.
42. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je po zakonu određen kao hitan, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim da radni spor traje 11 godina i 10 mjeseci. U tom pravcu Ustavni sud primjećuje da je dostavljanje predmeta na nadležno postupanje i vraćanje predmeta na ponovni postupak zapravo dovelo do odugovlačenja postupka, što se svakako može staviti na teret redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda (...) stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
43. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka koji je po zakonu hitan, uz uvažavanje svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost u rješavanju.
45. S obzirom da sudovi u parnicama iz radnih odnosa moraju obratiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja tih sporova, te da konkretan postupak po zakonu spada u kategoriju hitnih postupaka, imajući pri tome u vidu da je na tri sudske instance trajao 11 godina i 10 mjeseci, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“ po usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti ukupan iznos od 3.300,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Posavskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
46. Apelant je takođe istakao da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
Zabrana diskriminacije
47. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o povredi ovog prava doveo u vezu s pravom na pravično suđenje, dakle primijenjenim materijalnim pravom, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim nije zadovoljan jer je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
48. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminisan, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s primjenom materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
49. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5e) i članom 5i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio odgovarajuće argumente, niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5e) i članom 5i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao 11 godina i 10 mjeseci, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati prihvatljivom dužinom trajanja predmetnog postupka.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava, pri čemu je Vrhovni sud jasno obrazložio stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelant nije ponudio argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 5e) i članom 5i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i (3) i člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman