Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4933/17 (A. A.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4933/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4933/17, rješavajući apelaciju Amira Alihodžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Alihodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 134501 17 Gž od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 134501 17 Gž od 26. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 134501 16 P od 18. maja 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena Dž. A. da mu isplati

– vrati novčani iznos od 15.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da su apelant i tužena zaključili brak 18. jula 2015. godine, a da je brak razveden 28. marta 2016. godine. Općinski sud je naveo da na osnovu apelantovog iskaza, te iskaza tužene i ostalih saslušanih svjedoka nije mogao sa sigurnošću da utvrdi da je u cilju kupovine zajedničkog stana apelant, na ime svog dijela za kupovinu stana, predao tuženoj novčani iznos od 15.000,00 KM, niti je sa sigurnošću mogao utvrditi da su apelant i tužena imali namjeru da zajedno kupe stan. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da bi se određena činjenica mogla smatrati dokazanom, mora postojati ubijeđenost suda u njenu istinitost. Takođe, Općinski sud je ukazao da navedeno ne podrazumijeva apsolutnu sigurnost kojom se u potpunosti isključuje mogućnost suprotnog, već se radi o stepenu vjerovatnosti kojom se otklanja svaka razumna sumnja. Shodno tome, Općinski sud je naveo da razumna sumnja u pogledu tačnosti iskaza apelanta i svjedoka M. A. (apelantov otac) da je u cilju kupovine zajedničkog stana apelant predao tuženoj iznos od 15.000,00 KM nije otklonjena. Općinski sud je istakao da su u tom dijelu iskazi apelanta i svjedoka M. A. međusobno podudarni, ali s obzirom da su ti iskazi potpuno kontradiktorni iskazu tužene, kao i da je svjedok M. A., kao apelantov otac direktno zainteresovan za njegov uspjeh u sporu, kao i da navedeni iskazi nisu potvrđeni ni jednim objektivnim dokazom, ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant predao tuženoj sporni novčani iznos. Osim toga, Općinski sud je istakao da ako su apelant i tužena imali namjeru da kupe stan i ako su firmi od koje kupuju stan morali da plate određeni novčani iznos, kako to tvrdi apelant u svom iskazu, odnosno uplaćivali toj firmi avans, kako to tvrdi svjedok M. A., bilo bi sasvim logično da su sa tom firmom imali zaključen predugovor ili ugovor o kupovini stana ili barem neki sporazum koji bi regulisao njihovu obavezu u pogledu uplate avansa ili slično.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud cijenio iskaze apelanta i svjedoka M. A. koji su međusobno podudarni u dijelu da je apelant predao tuženoj iznos od 15.000,00 KM, te je ocjenu iskaza ovih svjedoka zasnovao nakon što su dovedeni u vezu sa iskazom tužene i koji iskazi su potpuno kontradiktorni iskazu tužene, a nisu potvrđeni niti jednim objektivnim dokazom. Kantonalni sud je podsjetio da je odredbama člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, dok je prema odredbama člana 123. stav 1. ZPP svaka stranka dužna je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. S obzirom da je apelant bio dužan dokazati odlučne činjenice, a što nije učinio, Kantonalni sud je ukazao da primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane. Kantonalni sud je naveo da do sticanja bez osnova, prema odredbama člana 210. ZOO, dolazi kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi. S obzirom da se nije moglo sa sigurnošću utvrditi da su apelant i tužena imali namjeru zajedno kupiti stan, niti da je aplant predao tuženoj sporni novčani iznos na ime svog dijela za kupovinu, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredaba člana 210. ZOO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da nije primijenjen isti kriterij prilikom ocjene dokaza suprotne strane u postupku (iskazi svjedoka), te ukazuje da su iskazi apelanta i svjedoka M. A. pogrešno i arbitrarno cijenjeni. Apelant navodi da je proizvoljno primijenjena odredba člana 210. ZOO. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene odredaba procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4933/17 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio