Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4284/17 (R. D.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4284/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4284/17, rješavajući apelaciju Ramiza Drobe, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Drobo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Rs 100842 17 Rev od 6. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Drobo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 100842 17 Rev od 6. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su rješenje MUP-a SBK Travnik od 3. novembra 2014. godine kojim je apelantu prestao radni odnos kod tuženog (Srednjobosanki kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) i rješenje MUP-a SBK Travnik od 3. novembra 2014. godine kojim je apelantu oduzet čin inspektora, nezakonita, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati u čin inspektor na radno mjesto koje je obavljao u MUP-u SBK na dan prestanka radnog odnosa i da mu isplati naknadu plaće u periodu od 1. januara 2015. godine do 31. maja 2016. godine u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelant tvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, tuženi zasnovao na podacima o posebnom stažu datim od strane Fonda PIO/MIO, te da je poseban staž nezakonito uvršten u apelantov penzioni staž. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje propisano da lica koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH odnosno učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije BiH i HVO i organima unutrašnjih poslova saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine. Dalje, utvrđeno je da apelant ima više od 40 godina penzijskog staža, a da od toga poseban staž iznosi 7 godina, 5 mjeseci i 4 dana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. a u vezi sa članom 94. stav

1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano obavezno uračunavanja posebnog penzijskog staža onim osobama koje su u relevantnom periodu učestvovale u pripremi za odbranu i odbrani BiH. S obzirom da odredba člana 94. stav 1. navedenog zakona ne ostavlja bilo kakvu mogućnost izbora da li će se poseban staž uračunati u penzijski staž, a koje pravno stajalište je iskazao i Ustavni sud u odluci broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, Vrhovni sud je ukazao da je naknadno protivljenje apelanta da mu se poseban staž uračuna u ukupan staž osiguranja, bez osnova. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je apelant stekao pravo na starosnu penziju u smislu odredaba člana 30. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, što čini temelj prestanka radnog odnosa shodno odredbama člana 122. stav 1. tačka c) Zakona o policijskim službenicima SBK/KSB. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilna i zakonita odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu penziju. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ukazao da je, suprotno apelantovom tumačenju, prvostepeni sud pravilno nalazi da je Agencija za zaštitu ličnih podataka rješenjem od 19. marta 2015. godine usvojila apelantov prigovor i naložila tuženom i Federalnom zavodu PIO/MIO da isprave činjenično stanje prouzrokovano nezakonitom obradom ličnih podataka o posebnom stažu, s obzirom da je izostala izričita suglasnost apelanta da se taj staž upiše u radnu knjižicu, čime je počinjena povreda odredaba člana 4. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti ličnih podataka (Presudom Suda BiH od 8. februara 2016. godine odbijena tužba MUP-a SBK/KSB protiv rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka). Međutim, ukazano je da navedeno ne može uticati na drugačiju odluku u pogledu zakonitosti osporenih rješenja tuženog, iz razloga što se Agencija za zaštitu ličnih podataka i Sud BiH nisu bavili postupkom ostvarivanja prava na starosnu penziju jer nisu ni nadležni za rješavanje u postupku ostvarivanja tog prava, već su se bavili pitanjem zakonitosti obrade ličnih podataka u sprovedenom postupku upisa posebnog staža u radnu knjižicu.

Apelacioni navodi

3. Iz navoda u predmetnoj apelaciji proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je bez njegovog znanja i odobrenja u njegovu radnu knjižicu upisan poseban staž čime mu je nanesena šteta. Apelant navodi da je Agencija za zaštitu ličnih podataka utvrdila da su nezakonito obrađeni lični podaci o posebnom stažu, što ukazuje da su rješenja o prestanku radnog odnosa nezakonita. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4284/17 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio