Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4486/15 (D. i R. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Raskid ugovora
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4486/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4486/15, rješavajući apelaciju Dušana i Radmile Šakota na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana i Radmile Šakota podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048374 15 Rev od 4. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048374 09 Gž od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048374 07 P od 2. juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dušan i Radmila Šakota (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048374 15 Rev od 4. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048374 09 Gž od 11. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 048374 07 P od 2. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalni sud i Vrhovnog suda kao i od tuženih „Nekretnine 2A“ d.o.o Sarajevo i B. H. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Općinski sud je 8. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 25. januara 2018. godine, Vrhovni sud 24. januara 2017. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 048374 07 P od 2. juna 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata - protivtuženih za raskid Ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. maja 2006. godine između apelanata kao prodavaca i drugotuženog kupca H.B., ovjeren pod brojem 065-0- OV-06-00-2564 kod Općinskog suda. Stavom II iste presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata - protivtuženih kojim su tražili da se drugotuženi H. B. obaveže da apelantima preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu u ulici Grbavička broj 52, pobliže opisan u dispozitivu ove presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, uz naknadu troškova pamičnog postupka. Stavom III iste presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata - protivtuženih kojim zahtjevom su tražili da se poništi Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. maja 2006. godine, između apelanata kao prodavaca i drugotuženog kupca H. B., ovjeren pod brojem 065-0-OV-06-00-2564 kod Općinskog suda, te da se obavežu apelanti da vrate iznos od 9.000,00 EUR na ime kupoprodajne cijene stana „Nekretninama 2A“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženom H. B (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Stavom IV iste presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata - protivtuženih kojim zahtjevom traže da se drugotuženi obaveže da apelantima preda u posjed predmetni stan slobodan od ljudi i stvari, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, uz naknadu troškova parničnog postupka. Odbijen je također i zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Protutužbeni zahtjev drugotuženog-protutužitelja usvojen je kao osnovan te je utvrđeno da je drugotuženi-prvotužitelj na osnovu zaključenog i ovjerenog ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. maja 2006. godine pod brojem 065-0-OV-06-00-2564 sa apelantima-protivtuženima stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, sa dijelom zajedničkih prostorija i uređaja koji pripada stanu i zgradi kao cjelini i zemljište ispod zgrade, a što su apelanti - protivtuženi i prvotuženi dužni priznati i trpiti, da se na osnovu ove presude kao podobne isprave, drugotuženi-prvotužitelj H. B.uknjiži kao vlasnik istih nekretnina kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda odsjek KPU, te mu naknaditi troškove pamičnog postupka, u iznosu od 8 386,73 KM, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka drugotuženi - protivtužitelj je obijen.

6. Općinski sud je, nakon provođenja dokaznog postupka, zaključio da tužbeni zahtjevi apelanata-protivtužnih nisu osnovani. Ovakav stav suda temelji se na činjenici da je ocjenom navoda tužbe, odgovora na tužbu, kao i analizom pismene dokumentacije u postupku nesporno utvrđeno da su apelanti sa drugotuženim 21. marta 2006 godine zaključili ugovor o zastupanju u postupku prodaje nekretnine, te su zaključenjem ugovora apelanti i prvotuženi kao ugovarači zasnovali obligacioni odnos u kom odnosu su, a shodno odredbama zaključenog ugovora, utvrdili svoja prava i obaveze. Potpisi ugovarača iz predmetnog ugovora ovjereni su kod Općinskog suda pod brojem 065-0- 0v-06-000328 od 21. marta 2006. godine. Predmet ugovora je obavljanje pravnih radnji posredništva prodaje predmetnog stana za cijenu prodaje stana u visini od 70.000,00 KM. Obaveza prodaje stana za posrednika je propisana u roku od 60 dana od dana potpisivanja ugovora. Kako je dalje navedeno, ocjenom sadržaja ugovora se u konkretnom slučaju utvrđuje da se radi o Ugovoru o posredovanju čiji je pojam ugovora regulisan odredbom člana 813. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO). Citiranim članom Zakona, propisano je da se ugovorom o posredovanju obavezuje posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu ako taj ugovor bude zaključen. Dakle, predmetom konkretnog ugovora određena je obaveza prvotuženog za obavljanje pravnih i faktičkih radnji za drugog ugovarača odnosno za apelante. Navedeno je da nije sporno da je prvotuženi izvršio obavezu posredovanja te u roku od 60 dana i prodao stan apelanata drugotuženom kao kupcu stana. O izvršenoj prodaji zaključen je Ugovor o kupoprodaji između apelanata i drugotuženog 15. maja 2006. godine u Sarajevu. Dogovoreni iznos kupoprodajne cijene stana prema članu 1. Ugovora o kupoprodaji nekretnina je u visini iznosa 70.000,00 KM. Članom 2. Ugovora je konstatovano da je drugotuženi kao kupac isplatio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene apelantima kao prodavcima na dan potpisivanja i ovjere ugovora. Potpisi ugovarača iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjereni su kod Općinskog suda 15. maja 2006. godine, pod brojem 065-0-0v-06-002564 od 15. maja 2006. godine.

7. Tužbenim zahtjevom apelanti traže raskid Ugovora o kupoprodaji nekretnine iz osnova ne ispunjenja ugovorene obaveze od strane drugotuženog kao kupca, te poništenje Ugovora iz osnova prevarnog postupanja ugovarača protivno članu 16. stav 1. i članu 65. stav 1. i ZOO, te shodno tome iseljenje drugotuženog i predaju u posjed predmetnog stana. Ocjenom sadržaja Ugovora o kupoprodaji nekretnina utvrđeno je da je Ugovor o prometu nepokretnosti sačinjen u pismenoj formi, da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog Općinskog suda, da se ugovorena obaveza sastoji u prodaji-kupovini dvosobnog stana, pa se slijedom toga, utvrđuje da je obaveza stranaka moguća, dopuštena i određena iz čega slijedi da predmetni ugovor ispunjava sve opšte uslove za nastanak ugovora kao pravnog posla, a u smislu člana 455. u vezi sa članom 454. ZOO, te posebne uslove propisane odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (Službeni list R BiH broj 18/94), a kojom odredbom je propisano da ugovori na osnovu kojih se prenosi pravo vlasništva na nepokretnostima moraju biti sačinjeni u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Kako predmetni ugovor predstavlja dopušten pravni posao te kako u konkretnom slučaju ne postoje uslovi za ništavost takvog ugovora u smislu člana 103. ZOO, a u vezi sa članom 109. ZOO, to je sud osnovanost zahtjeva apelanata za raskid ugovora cijenio u smislu odredbe člana 124. ZOO, a kojom odredbom je regulisano pravo jedne strane da traži raskid ugovora kad druga strana ne ispuni svoju obavezu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 048374 09 Gž od 11. septembra 2014. godine uvažena je žalba apelanata - protivtuženih i preinačena je presuda Općinskog suda broj 65 0 P 048374 07 P od 2. juna 2009. godine, u djelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog (stav 4. presude). Tako je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužitelja da se utvrdi da je drugotuženi-protivtužitelj na osnovu zaključenog i ovjerenog ugovora o kupoprodaji nekretnina od godine pod brojem 065-0-OV-06-00-2564 od 15. maja 2006. godine sa apelantom - protivtuženim kao prodavcima, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu i da su apelanti -protivtuženi i prvotuženi dužni priznati i trpiti, da se na osnovu ove presude kao podobne isprave, drugotuženi-protivtužitelj uknjiži kao vlasnik istih nekretnina kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda kao i da im se naknade troškovi parničnog postupka. U ostalom dijelu žalba apelanata-protivtuženih odbijena je kao neosnovana, te potvrđena prvostepena presuda u preostalom dijelu.

9. Kantonalni sud je u svemu prihvatio razloge prvostepenog suda kada je odbio zahtjev apelanata da se raskine Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. maja 2006. godine između apelanata kako prodavaca i drugotuženog kao kupca. Dalje se navodi da je prvostepeni sud našao da ne postoje razlozi za raskid ugovora jer je drugotuženi isplatio iznos cijene stana od 70.000,00 KM i da je time otpao razlog za raskid ugovora. Kantonalni sud je utvrdio da neosnovano žalba pokušava uvesti M. P. kao lice koje je primilo kupoprodajnu cijenu, a da za to nije imalo ovlaštenje, odnosno da apelanti pomenutoj osobi nisu dali punomoć, da prema nalogu za posredovanje primi ispunjenje obaveze iz zaključenog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je naveo i obrazložio pojedinačno provedene dokaze, kako pismene kojima se dokazuju sporne činjenice vezano za ovlaštenja pregovaranja, isplate i prijema kupoprodajne cijene, tako i iskaze svjedoka koji su imali neposredna saznanja u vezi pregovaranja oko prodaje i kupovine predmetnog stana, tako i svjedoka koji su imali saznanja o isplaćenoj cijeni.

10. Kantonalni sud navodi da sve utvrđene činjenice navode na zaključak da je zaključenju Ugovora o kupoprodaji prethodio Ugovor o zastupanju u postupku prodaje nekretnine, kojeg su zaključili apelanti sa prvotuženim i da takav ugovor jeste ugovor o posredovanju kako je to našao i prvostepeni sud. Prema kojoj vrsti ugovora, član 815. ZOO-a, nalog za posredovanje ne sadrži ovlaštenje za posrednika da za nalogodavca primi ispunjenje obaveze, ali nalogodavac može ovlastiti posrednika da u njegovo ime i za njegov račun primi ispunjenje obaveze od trećeg, kada mu izda posebnu punomoć u pisanom obliku. U predmetnoj stvari je jasno da te potrebne posebne pismene punomoći apelanti nisu izdali prvotuženom, ali je kroz postupak iskazima apelanata utvrđeno da su primili dio kupoprodajne cijene 9000,00 EUR, 5.000,00 EUr uplatom na devizni račun, a 4.000,00 EUR lično na ruke, kako su potvrdili apelanti. Kod takve stvari, kada je ispunjenje izvršeno prvotuženom ili na ruke osobe M. P. a što svakako jesu osobe koje nisu imale pismenu punomoć za prijem ispunjenja obaveze, ispunjenje u ovom dijelu je izvršeno trećoj osobi, ali ono je valjano ako ga je nalogodavatelj naknadno odobrio ili se njime koristio (član 305. stav 2. ZOO-a).

11. Da su se apelanti saglasili i odobrili takvu isplatu potvrđuju Aneks ugovora od 15. augusta 2006. i Aneks ugovora od 28. novembra 2006. godine, koji potvrđuju činjenicu o naknadnom odobrenju i saglasnosti apelanata da im prvotuženi isplati kupoprodajnu cijenu. Iz sadržine aneksa je jasno da su se ugovarači, apelanti i prvotuženi, saglasili da prvotuženi kupoprodajnu cijenu koju je već primio apelantima preda u dogovorenim rokovima. Stoga sve odredbe Ugovora na koje se pozivaju apelanti, na član 2 Ugovora o zastupanju u postupku prodaje nekretnine od 21. marta 2006. godine i član 2. Ugovora o kupoprodaji nekretnina nisu od takvog značaja da bi se utvrdilo da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a potom i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Takođe, na osnovu potpisane punomoći E. M. od strane apelanta, koja punomoć je ovjerena kod suda 21. marta 2006. godine, izvodi se zaključak da je taj punomoćnik, inače uposlenik prvotuženog, bio ovlaštena osoba da primi kupoprodajnu cijenu ili njen dio, što opet sve ukazuje na stvarnu volju apelanata da ovlaste prvotuženu da nađe kupca, proda stan i preko punomoćnika, zaposlenika prvotužene, dođu do ugovorene cijenu od 70.000,00 KM. Sami apelanti su, kao je to utvrdio i prvostepeni sud, kroz svoje iskaze potvrdili da su pristali da im prvotuženi isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu u ratama.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 048374 15 Rev od 4. juna 2015. godine revizija apelanata i drugotuženog su odbijene.

13. Kako navodi Vrhovni sud, osnovanost navedenih tužbenih zahtjeva apelanti zasnivaju na činjeničnim tvrdnjama da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke za raskid Ugovora o kupoprodaji, sadržane u odredbama čl. 13. i 65. stav 1. ZOO, te, posljedično tome, proizilazi obaveza tuženih, kako je sadržana u tužbenim zahtjevima.

14. Apelanti istaknuli dva tužbena zahtjeva, istaknute činjenične osnove na kojima ove zasnivaju, iz kojih proizilazi da su ovi tužbeni zahtjevi u međusobnoj vezi jer proizilaze iz bitno istog činjeničnog stanja i da su usmjereni na ostvarenje bitno identičnog pravnog ili ekonomskog interesa u vidu ostvarenja zaštite svojih obligacionih prava zasnovanim Ugovorom o zastupanju i Ugovorom o kupoprodaji, kao materijalno pravnog odnosa. Nadalje, navedeno je da su apelanti procesno pravnim ovlaštenjem, sadržanim u odredbama člana 55. stav (4) ZPP-a, istakli dva tužbena zahtjeva, koja imaju oslonca u odredbama materijalnog prava, primjenom kojih se ima razriješiti sporni odnos, a koji su u međusobnoj vezi, tražeći da sud usvoji slijedeći od zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan (eventualna kumulacija). Kako procesno pravni institut eventualne kumulacije omogućuje da se zahtjevi kumuliraju eventualno, određujući redoslijed odlučivanja o njihovoj osnovanosti, tako da raspravljanje o slijedećem postaje bezpredmetno ako sud usvoji predhodni (u odnosu na koji parnica prestaje teći usvajanjem primamog tužbenog zahtjeva), pri čemu pravila procesnog prava ne dopuštaju suspenzivno uvjetno podnošenje tužbe, što ima za posljedicu da se podnošenjem tužbe pokreće pamica u pogledu svih zahtjeva, imalo se u ovoj pravnoj stvari simultano raspraviti o oba tužbena zahtjeva u skladu sa označenim pravilima postupanja.

15. Suprotno tvrdnjama revizije, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je rješavajući o žalbi apelanata u navedenom dijelu, u smislu odredbi člana 231. ZPP-a, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelanti zasnivaju osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore drugotuženog.

16. Po ocjeni Vrhovnog suda, uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora u navedenom dijelu drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjenjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1. Evropske konvencije.

18. Apelanti u konkretnom slučaju ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredbi na tako utvrđenje činjenice, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog ustavnog prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelanti navode da prilikom utvrđenja kome je H. B. predao iznos od 70.000,00 KM, sudovi navode da je prvotuženoj agenciji predao novac i da mu je agencija izdala pismenu potvrdu, a drugostepeni sud kao i prvostepeni ne vide sadržinu potvrde gdje se nigdje ne spominje Agencija, već je u rubrici prijem novca naznačen nečitak potpis. Svjedok M. E. u svom iskazu na saslušanju izričito je izjavio da on nije primio novac od kupca H. B. (zapisnik sa ročišta od 11. septembra 2008. godine strana 8). Svjedok S. A. koja je kupca uvela u posjed, na saslušanju pred sudom je izjavila da je drugotuženi novac u Agenciji predao M. P (zapisnik sa ročišta od 2. decembra 2008. godine strana 4). Prema odredbi člana 815 stav 2 ZOO potrebna je posebna pismena punomoć za treće lice da bi primilo kupoprodajnu cijenu iz ugovora o kupoprodaji. Apelanti navode da nikome nisu dali pismenu punomoć niti su bilo koga ovlastili da primi novac pa ni osobi M. P. (vlasnici agencije), što znači da ispunjenje obaveze od strane kupca nije izvršeno u smislu odredbe člana 295 ZOO. Apelanti navode da zaključivanjem ugovora o zastupanju u postupku prodaje nekretnina sa prvotuženim nisu ovlastili ugovarača prvotuženog kao posrednika da primi ispunjenje obaveze, ali je činjenica da je ispunjenje izvršeno u njegovim prostorijama.

19. Apelanti smatraju da redovni sudovi za svoje odluke nisu dali jasne i precizne razloge i nisu pošli od primjene propisa koji imaju supermaciju nad domaćim pravom. Nije postojalo zakonito uplitanje u zaštičena prava niti postizanje pravične ravnosteže između tih prava i miješanja države.

20. Predlažu da se utvrdi povreda ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu i ukinu osporene odluke.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud navodi da se o razlozima koje su apelanti već iznosili u žalbi na prvostepenu presudu o čemu je sud već raspravljao i svoje odluke donio, Općinski sud ne nalazi svrsishodnim izjašnjavati se na iste.

22. Kantonalni sud smatra da je apelacija podnosi samo protiv presude Vrhovnog suda, pa nije neophodno da se ovaj sud izjašnjava o istoj.

23. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je presuda donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelanti neosnovano ukazuju. Naime, zaključenjem Ugovora o kupoprodaji i isplatom kupoprodajne cijene, slijedom pravila materijalnog prava važećim u vrijeme njegovog zaključenja drugotuženi je stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva (iustus titulus) na predmetnom stanu i davanje dozvole prodavca za uknjižbu prava vlasništva (clausula intabulandi), pravo na isticanje zahtjeva za uknjižbu u javnu knjigu (modus aquirendi), u smislu odredbi člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kroz koja pravila materijalnog prava se imaju sagledati stečena prava.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te (“Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Prevara Član 65.

(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

(....)

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svak zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Člana 124.

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 305. stav 2.

Ovlašteno lice Član 305.

(....)

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

Pojam Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.

Forma prodaje nepokretnosti Član 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari koje društvena pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi.

Pojam Član 813.

Ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu, ako taj ugovor bude zaključen.

25. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 17/93 i 18/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

26. U Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 048374 15 Rev od 4. juna 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

33. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata radi raskida ugovora i poništenja ugovora, predaje u posjed i utvrđenja u vezi predmetnih nepokretnosti, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

34. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

36. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provođenja dokaznog postupka, zaključili da su zaključenjem ugovora apelanti i prvotuženi kao ugovarači zasnovali obligacioni odnos u kom odnosu su, shodno odredbama zaključenog ugovora utvrdili svoja prava i obaveze. Utvrđeno je u toku postupka da su potpisi ugovarača iz predmetnog ugovora ovjereni kod Općinskog suda pod brojem 065-0- 0v-06-000328 od 21. marta 2006. godine, a predmet ugovora je obavljanje pravnih radnji posredništva prodaje predmetnog stana za cijenu prodaje stana u visini od 70.000,00 KM.

37. Ocjenom sadržaja ugovora zaključeno je da se radi o Ugovoru o posredovanju čiji je pojam ugovora regulisan odredbom člana 813. ZOO. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je prvotuženi izvršio obavezu posredovanja te u roku od 60 dana prodao stan apelanata drugotuženom kao kupcu stana, a o izvršenoj prodaji zaključen je Ugovor o kupoprodaji između apelanata i drugotuženog 15. maja 2006. godine u Sarajevu. Članom 2. Ugovora je konstatovano da je drugo tuženi kao kupac isplatio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene prodavcima na dan potpisivanja i ovjere ugovora. Potpisi ugovarača iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjereni su kod Općinskog suda 15. maja 2006. godine pod brojem 065-0-0v-06-002564 od 15. maja 2006. godine.

38. Dalje iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je utvrđeno da ne postoje razlozi za raskid Ugovora jer je drugotuženi isplatio iznos cijene stana od 70.000,00 KM i da je time otpao razlog za raskid ugovora. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli i obrazložili pojedinačno provedene dokaze, kako pismene kojima se dokazuju sporne činjenice vezano za ovlaštenja pregovaranja, isplate i prijema kupoprodajne cijene, tako i iskaze svjedoka koji su imali neposredna saznanja u vezi pregovaranja oko prodaje i kupovine stana, tako i svjedoka koji su imali saznanja o isplaćenoj cijeni.

39. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti predmetnih tužbenih zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim kao i da su primjenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot mišljenju apelanata, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.

41. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim. Ostali navodi

43. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, niti je bilo procesnih propusta na koje su ukazivali apelanti, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.

45. Nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4486/15 (D. i R. Š.) | Sudska praksa | Aktio