Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4145/17 (K. Č.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4145/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4145/17, rješavajući apelaciju Kasima Čehića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kasim Čehić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 048080 16 Rev od 15. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Čehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 5. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 048080 16 Rev od 15. juna 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Autotransport Prijedor“ a.d. Prijedor) da mu nadoknadi materijalnu štetu koja je posljedica smanjene vrijednosti oduzetog vozila u iznosu od 100.000,00 KM.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u tome da je apelant kupio autobus 1992. godine sa kojim je imao saobraćajnu nezgodu, te da ga je predao na popravku u tadašnje društveno preduzeće „Autotransport“ Prijedor. Dalje, navedeno je da je rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. maja 2007. godine nad „Autotransport“ a.d. Prijedor otvoren stečajni postupak, a da je apelant 16. jula 2007. godine podnio prijavu stečajnom sudu da mu se preda autobus, a da je stečajni dužnik 19. aprila 2010. godine na osnovu sudske odluke vratio autobus apelantu, o čemu je sačinjen zapisnik. Takođe, navedeno je da je imovinu „Autotransport“ a.d. Prijedor – u stečaju kupila Vlada Republike Srpske i prenijela je na Opštinu Prijedor, dok je stečajni postupak nad „Autotransport“ a.d. Prijedor zaključen rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 26. decembra 2011. godine kojim je naloženo brisanje stečajnog dužnika iz sudskog registra. Osim toga, navedeno je da je 21. maja 2010. godine odluku o osnivanju tuženog donio osnivač – Opština Prijedor, a da je 23. septembra 2010. godine Okružni privredni sud u Banjoj Luci donio rješenje o registraciji tuženog. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatio kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, cijeneći da je tuženi novoosnovano preduzeće koje nije pravni sljednik stečajnog dužnika, dok je stečajni dužnik prestao da postoji brisanjem iz sudskog registra (odredbama člana 96. Zakona o preduzećima propisan je, kao jedan od razloga prestanka preduzeća stečaj – stav 1. tačka 9., dok je stavom 3. istog člana propisano da preduzeće prestaje brisanjem iz sudskog registra). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da po shvatanju drugostepenog suda apelant zasniva tužbeni zahtjev na faktičkom pravnom sljedništvu, što je „nepostojeći, pravom nepriznat pravni pojam“. Vrhovni sud je istakao da se postojanje ili nepostojanje pravnog sljedništva između pravnih subjekata dokazuje javnim ispravama, konkretno izvodom iz sudskog registra. S tim u vezi, ukazano je da tuženi dokazao da je u sudskom registru upisan kao novoosnovano pravno lice. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da tuženi nije samo formalnopravno novoosnovano pravno lice sa ciljem da se izbjegnu obaveze prema stečajnim povjeriocima, kako to tvrdi apelant. Vrhovni sud je naveo da tuženi jeste osnovan na imovini čiji je nosilac bio stečajni dužnik, ali je prije zaključenja stečajnog postupka imovina stečajnog dužnika unovčena na način da je prodata trećem licu, a kupac imovine je stečeno pravo vlasništva prenio na osnivača tuženog, a koju činjenicu apelant nije osporio. Prema tome, istaknuto je da se ne može prihvatiti apelantov prigovor da se radi o faktičkom sljedništvu koji se zasniva na tvrdnji da je sva imovina stečajnog dužnika ostala u posjedu tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi propustili razmotriti pitanje međusobnog odnosa u pogledu prava i obaveza između tuženog i „Autotransport“ a.d. Prijedor, odnosno propustili razmotriti postojanje oblika povezanosti, koji podrazumijeva odgovornost za obaveze prednika i samim tim pasivnu legitimaciju tuženog. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman