Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5198/15 (P. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5198/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-5198/15, rješavajući apelaciju Pere Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Markovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 079408 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 079408 14 V od 8. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 079408 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 079408 14 V od 8. aprila 2015. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 079408 14 V od 8. aprila 2015. godine, apelantu je, kao ranijem vlasniku određena naknada za nekretnine eksproprisane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove (broj i datum pobliže navedeni u izreci rješenja) u određenom novčanom iznosu, sve kako je pobliže precizirano u izreci rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je konstatovao da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za apelantovo eksproprisano zemljište, budući da pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZVP) kojom je propisano da Osnovni sud određuje visinu naknade za eksproprisanu nekretninu, ukoliko korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nekretninu. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) kojom je propisano da vlasnik nekretnine, u slučaju oduzimanja ili ograničavanja vlasništva ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari, pa i oduzete nekretnine, u momentu plaćanja novčane naknade. Odredbom člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjemt ekstu: Zakon o eksproprijaciji) je propisano da se naknada za eksproprisanu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. Tržišna vrijednost predstavlja ekvivalent vrijednosti nekretnine u situaciji kada se nekretnina otuđuje, odnosno prodaje ili kupuje kao odraz slobode volje prodavca i kupca i predstavlja jednakost njihovih zajedničkih interesa. Tržišna vrijednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
4. Osnovni sud je naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom na osnovu kojih je kao nesporno utvrdio da su predmetne nekretnine definisane po namjeni i nalaze se u kompleksu poljoprivrednog zemljišta i u kompleksu šumskog zemljišta i kao takve su i eksproprisane. Osnovni sud je prihvatio procjenu tržišne vrijednost predmetnih nekrenina, koju su sačinili vještak šumarske struke i vještak poljoprivredne struke, konstatujući da su nalazi i mišljenja tih vještaka urađeni u skladu sa pravilima struke, da su jasni i potpuni i da ne protivrječe izvedenim dokazima. Naime, Osnovni sud je naveo da je vještak šumarske struke konstatovao da se vrijednost parcele sastoji od vrijednosti drvne mase i vrijednosti šumskog zemljišta, te da je pri obračunu vrijednosti drvne mase koristio određene parametre pobliže navedene u obrazloženju rješenja, dok je pri utvrđivanju tržišne vrijednosti šumskog zemljišta koristio iste parametre koje koristi i Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija). S druge strane, vještak poljoprivredne struke je konstatovao da se zemljište nalazi u blizini građevinske zone sa izgrađenom infrastrukturom, te da je upotrebna vrijednost sa aspekta poljoprivredne proizvodnje dobra. Vještak je također uzeo u obzir kulturu, klasu i bonitet zemljišta, kao i atraktivnost, te na taj način utvrdio tržišnu vrijednost te nekretnine. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja također naveo da nije mogao prihvatiti da se izvedu dokazi vještačenjem po vještacima geodetske i građevinske struke jer su, između ostalog, zadaci za vještaka geodetske struke su konkretni postupak irelevantni, dok je odbio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke jer je predmet eksproprijacije poljoprivredno i šumsko zemljište i kao takvo je defnisano rješenjem o eksproprijaciji i Prostornom planu Brčko distrikt BiH 2007.-2017. godina.
5. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Apelacioni sud odbio Rješenjem broj 96 0 V 079408 15 Gž od 5. oktobra 2015. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je apelant obrazlažući žalbene navode istakao da je prvostepena odluka donesena povredom čl. 8. i 260. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) jer sud u ovom postupku nije odredio vještačenje po vještaku građevinske struke, jer nije cijenio nalaz vještaka poljoprivredne struke i jer nije obavljeno vještačenje na okolnost statusa zemljišta koje je eksproprisano. Apelacioni sud je naveo da prvostepena odluka nije donesena uz povrede postupka na koje je ukazao apelant. Naime, kada učesnici u postupku (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine kao predlagač; u daljnjem tekstu: predlagač i apelant) nisu postigli saglasnost (u upravnom postupku) o naknadi koju predlagač treba da isplati apelantu za njegove eksproprisane nekretnine, u predmetnom postupku je predloženo i provedeno vještačenje u pogledu utvrđivanja njihove tržišne vrijednosti po vještaku poljoprivredne struke i vještaku šumarske struke, koji su sačinili nalaze, utvrđujući iznos naknade prema statusu koji je za eksproprisane nekretnine određen rješenjem o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda da ne odredi provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke ne ukazuje na povredu člana 260. ZPP-a jer se naknada za eksproprisane nekretnine određuje prema statusu koji je zemljištu određen rješenjem o eksproprijaciji (Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 14. marta 2014. godine). S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi o povredi odredaba postupka (čl. 8. i 260. ZPP-a), budući da je prvostepeni sud ocijenio nalaz vještaka poljoprivredne struke kao dokaz o tržišnoj vrijednosti predmetne nekrenine, te kada nije odredio provođenje vještačenja na okolnost statusa nekretnina koje su izuzete apelantu.
7. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, istakavši da apelant nije doveo u pitanje odlučnu činjenicu tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina, koju je prvostepeni sud utvrdio ocjenom nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne i šumarske struke a ne prihvatanjem procjene Poreske uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u pogledu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina. Također, Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji i člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu koje propisuju da u slučaju eksproprijacije vlasnik koji se lišava svoje imovine ima pravo na naknadu „ali ne manju od tržišne vrijednosti“. Apelacioni sud je istaknuo da je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu predlagača, dokazni postupak usmjerio na određivanje tržišne vrijednosti (kao odlučne činjenice u navedenom postupku) eksproprisanog zemljišta i na osnovu provedenih dokaza koje je pravilno cijenio utvrdio tržišnu vrijednost eksproprisane nekretnine apelanta odnosno odredio koji iznos naknade pripada apelantu.
8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant smatra da su sudovi povrijedili odredbe člana 145. ZVP (kojim je propisano da će sud po potrebi odrediti vještačenje na okolnost utvrđenja naknade) i odredbe člana 260. ZPP kojom je propisano da sud određuje vještačenje kada je radi utvrđivanja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Nadalje, apelant je istaknuo da su sudovi u konačnici proizvoljno utvrdili naknadu za eksproprisane nekretnine, jer su suprotno odredbi člana 8. ZPP proizvoljno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, a nisu cijenili nalaz vještaka građevinske struke. U suštini, apelant smatra da nižestepeni sudovi proizvoljno tumače odredbe materijalnog prava kada za zemljište koje je građevinsko, smatraju da je to poljoprivredno zemljište. Također, apelant smatra da su sudovi utvrđujući naknadu za predmetne nekretnine povrijedili i odredbe člana 21. Zakona o vlasništvu i člana 34. Zakona o eksproprijaciji. Naveo je da su sudovi morali prihvatiti najvišu postignutu cijenu od 60,00 KM za 1 m kao tržišnu vrijednost. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu uzeli u obzir afekcionu vrijednost koju predmetne nekretnine imaju za njega (njegova očevina, odnosno djedovina i slično). Dalje je istakao da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke sudova zbog čega smatra da je diskriminisan.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud zapaža da u suštini apelant smatra da su u osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, pa mu slijedom toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprisane nepokretnosti u visini tržišne vrijednosti tih nepokretnosti, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
12. Ustavni sud ukazuje da su se redovni sudovi u osporenim odlukama kojima je određena naknada za eksproprisane apelantove nepokretnosti, pozvali na odredbe čl. 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, u vezi sa odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud dalje primjećuje da su u vezi sa tim redovni sudovi obrazložili da je dokazni postupak u konkretnom slučaju bio usmjeren na određivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti, te da je u tom smislu prihvaćena procjena tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju su izvršili vještaci poljoprivredne i šumarske struke, a nije prihvaćeno da se izvedu dokazi vještačenjem po vještacima geodetske i građevinske struke. Ustavni sud takođe primjećuje da su redovni sudovi osporenim odlukama obrazložili iz kojih razloga su prihvatili kao relevantnu procjenu tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju su izvršili vještaci poljoprivredne i šumarske struke, odnosno zašto nisu prihvatili izvođenje dokaza vještačenjem po vještacima geodetske i građevinske struke.
13. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji propisano: „ Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja. […].“ Pored toga, odredbom člana 21 stav 2. Zakona o vlasništvu je propisano: „U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade“. Osim toga, u vezi sa apelantovim pozivanjem na odredbu člana 34. Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „ Prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine nema pravo na naknadu za eksproprisanu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje. Prijašnji vlasnik bespravno izgrađene građevine iz stava 1 ovog člana, ima pravo da poruši građevinu i odnese materijal u roku koji odredi Odjeljenje. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, prijašnji vlasnik eksproprisane nekretnine ima pravo na naknadu za izgrađeni individualni stambeni objekat ili stambeni dio stambeno-poslovnog objekta“.
14. Imajući u vidu gore navedeno, te citirane odredbe Zakona o vlasništvu i Zakona o eksproprijaciji, kao i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za prihvatanje procjene tržišne vrijednosti eksproprisanog zemljišta koju su izvršili vještaci poljoprivredne i šumarske struke, odnosno da su dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu su obrazložili zašto apelantovi navodi, koje ponavlja u apelaciji, nisu mogli dovesti do drugačije odluke tog suda, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju (vidi, između ostalih Ustavni sud: Odluke o dopustivosti AP-5521/14 od 7. marta 2017. godine i AP-702/15 od 15. septembra 2016. godine; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da su Apelacioni sud i Osnovni sud obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.
15. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelanta o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP- 5521/14 od 7. marta 2017. godine).
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman