Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5074/17 (M. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5074/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5074/17, rješavajući apelaciju Muhameda Mustafija, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Mustafi protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020365 17 U od 29. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Mustafi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gaweinstal, Republika Austrija, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020365 17 U od 29. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju, jer je nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja, utvrđeno da kod apelanta invalidnost ne postoji.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je članom 16. stav 4. tačka g) Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Uredba), propisano da nalazom, ocjenom i mišljenjem vještak u prvostepenom postupku može da utvrdi da invalidnost ne postoji. Zatim, da iz nalaza, ocjene i mišljenja prvostepenog i drugostepenog organa vještačenja proizlazi da su oni izvršili uvid u medicinsku dokumentaciju koja je dostavljena u spisu, te da su dijagnoze apelanta navedene kako se to navodi i u provedenom nalazu dostavljenom od strane austrijskog nosioca osiguranja. Stoga, da imajući u vidu te nalaze, a kako je apelant pregledan od strane austrijskog nosioca osiguranja, pa je i organ vještačenja u skladu sa Uredbom donio odluku na osnovu dokumentacije dostavljene od inostranog nosioca osiguranja koji je izvršio pregled, te je utvrđeno da apelantovo zdravstveno stanje, nije takvo da bi kod njega dovelo do gubitka radne sposobnosti (da ima određene smetnje u lumbosakralnom dijelu kičmenog stuba, ali da te smetnje nisu u obimu koji bi doveo do invaliditeta istog). Zatim, da kako su navedeni nalazi, ocjene i mišljenja doneseni od strane stručnih radnika, vještaka medicinske struke, koji su ih jasno i dovoljno obrazložili u skladu sa pravilima struke, te kako isti sadrže sve činjenice, dijagnoze i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, to se nalaz i mišljenje ovih organa specijalizovanih za utvrđivanje ispunjenosti uslova za invalidsku penziju, po ocjeni Okružnog suda, ne može dovesti u sumnju navodima tužbe. Takođe, da nije osnovan apelantov navod, da je morao biti pozvan na pregled kod organa vještačenja, jer je članom 15. stav 4. tačka b) Uredbe, koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano da vještak u prvostepenom postupku vrši vještačenje samo na osnovu medicinske i radne dokumentacije u slučaju kada je dokumentacija dostavljena od inostranog nosioca osiguranja koji je izvršio pregled i dao nalaz ocjenu i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranika primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju. Nadalje, da je članom 23. iste Uredbe propisano da vještak u drugom stepenu vrši vještačenje na osnovu medicinske i radne dokumentacije, osim kada sam procjeni da je pregled neophodan. U vezi s tim je istaknuto da nisu osnovani navodi apelanta da je morao biti pozvan na pregled jer je to sam tražio. Okružni sud je zaključio da je osporeni akt donesen u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, da su dispozitiv i obrazloženje rješenja usaglašeni i da je tuženi za svoju odluku dao valjano obrazloženje, koje s obzirom na stanje u spisu prihvata i taj sud. Naime, da stav apelanta da mu je jednom utvrđena invalidnost ne stoji, jer organe u konkretnom upravnom postupku ne obavezuje mišljenje organa vještačenja i nosioca osiguranja u Austriji, a koji stav nepravilno ističe apelant u tužbi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je u postupku za ostvarivanje prava na invalidsku penziju dostavio sve potrebne dokaze koji ukazuju da je njegov zahtjev osnovan, te da je predlagao da se zakaže pregled kod vještaka Fonda PIO RS, ali da nikad nije pozvan da pristupi lično kako bi se izvršilo vještačenje o njegovom zdravstvenom stanju. Apelant ističe da je ostvario invalidsku penziju u Austriji, te da je nejasno kako prilikom postupka za ostvarivanja prava na penziju kod Fonda PIO RS isti organ nalazi da apelantu ne pripada pravo na invalidsku penziju, pa obzirom da se radi o utvrđenoj invalidnosti, da upravni organi i sud gube iz vida da je jednom utvrđena invalidnost trajnog karaktera.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su upravni organi i Okružni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja tuženog, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o tužbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman