Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5200/17 (D. A.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5200/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5200/17, rješavajući apelaciju Davora Andrića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Andrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 Rs 016081 17 Rev od 29. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 016081 17 Rev od 29. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje tuženog (Grad Istočno Sarajevo), te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 33. Zakona o radu, propisano da kada dođe do promjene poslodavca (zbog prodaje preduzeća, nasljeđe i drugo), da se prava i obaveze iz ugovora o radu prenose na novog poslodavca, ukoliko je radnik s tim saglasan (stav 1.), da novi poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu na način i u rokovima koji su određeni ugovorom o radu zaključenim sa prethodnim poslodavcem (stav 2.). Naime, da iz navedenih odredaba proizlazi, da bez saglasnosti radnika, u slučaju promjene poslodavca, ne može doći do prenošenja prava i obaveze iz ugovora o radu na novog poslodavca. Međutim, da to istovremeno ne znači da ukoliko se radnik ne saglasi da mu se prava i obaveze iz ugovora o radu prenesu na novog poslodavaca, da mu ne prestaje radni odnos kod ranijeg poslodavca. Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Skupštine Grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine, koja je dopunjena Odlukom od 30. juna 2009. godine, prestao sa radom Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo, te odlučeno da svim radnicima koji su bili zaposleni u navedenom zavodu prestaje radni odnos u istom, a da će se njihov radno-pravni status regulisati posebnim ugovorom sa JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“ u čiji djelokrug su prešli poslovi ukinute upravne organizacije. Nadalje, da je na osnovu navedene odluke Skupštine Grada Istočno Sarajevo, Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu sa 31. julom 2009. godine u navedenom zavodu, na način da će se njegov radno-pravni status regulisati ugovorom o radu sa JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“ u čiji djelokrug su prešli poslovi zavoda kao upravne organizacije. S obzirom na navedeno, te činjenicu da je apelant odbio da zaključi ugovor o radu sa JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da je apelantu radni odnos prestao u smislu odredaba člana 33. Zakona o radu. Naime, da ne prihvatajući da, kod prednjeg stanja stvari, zaključi ugovor o radu sa JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“, kao novim poslodavcem, da se ima uzeti, da se apelant nije saglasio da mu prava i obaveze iz ugovora o radu pređu na novog poslodavca. Međutim, da sama činjenica da se apelant nije saglasio da mu se prava i obaveze iz ugovora o radu prenesu na novog poslodovca, ne znači da je apelant ostao u radnom odnosu kod ranijeg poslodavca, u konkretnom slučaju tuženog. Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovano revizijom ukazuje da u predmetnom slučaju nije došlo do promjene poslodavca u smislu odredaba člana 33. Zakona o radu, jer da je JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“, kojeg je apelantov poslodavac osnovao, poseban pravni subjekt i da se njegovo osnivanje ne može kvalifikovati kao promjena poslodavca u smislu odredaba člana 33. stav 1. Zakona o radu. Naime, da iz odredaba člana 33. Zakona o radu jasno proizlazi, da se pod promjenom poslodavca podrazumijeva, prodaja preduzeća, nasljeđe i drugo, pa da nema sumnje, da se osnivanje preduzeća na način kako je to učinio tuženi, ima upodobiti sa promjenom poslodavca u smislu odredaba člana 33. Zakona o radu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 33. Zakona o radu. Apelant, između ostalog, navodi da odluke Skupštine Grada Istočno Sarajevo, na osnovu kojih je Vrhovni sud zaključio da je svim zaposlenim, uključujući i apelanta, prestao radni odnos kod bivšeg zavoda, ni po formi ni po sadržaju nemaju pravnu podobnost za prestanak radnog odnosa, a sve zbog pravila koja su o radnim odnosima propisana Zakonom o radu, i po kojim radni odnos može prestati samo na način i iz razloga koji su predviđeni tim zakonom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su Vrhovni i drugostepeni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman