Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5541/15 (S. L.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građevinsko zemljište
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Zakup
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5541/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5541/15, rješavajući apelaciju Slavka Lasića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Slavka Lasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023132 15 Rev od 29. rujna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023132 12 Gž od 10.

prosinca 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 023132 07 P od 15. prosinca 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slavko Lasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Mario Bogdanović i Anđela Ljubić-Čović, odvjetnici iz ZOU u Mostaru, podnio je 10. prosinca 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 023132 15 Rev od 29. rujna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023132 12 Gž od 10. prosinca 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 023132 07 P od 15. prosinca 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženih Grada Mostara, koje zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Mostara, i Auto-moto kluba Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi, prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je 2. listopada 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je 23. listopada 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 13. listopada 2017. godine, Vrhovni sud 4. listopada 2017. godine, Auto-moto klub Mostar 19. listopada 2017. godine, dok Javno pravobraniteljstvo Grada Mostara nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 023132 07 P od 15. prosinca 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev da tuženi predaju apelantu i Ž.-A. K. (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) nekretnine pobliže opisane u dispozitivu ove presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da su dužni apelantu i drugotužiteljici solidarno za period od pet godina od dana postavljanja tužbenog zahtjeva, odnosno od 15. rujna 2010. godine, na ime neutemeljenog bogaćenja, isplatiti iznos 54.240,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, i plaćati po 904,00 KM za svaki idući mjesec do predaje u posjed nekretnine.

6. Apelant i drugotužiteljica su 21. ožujka 2007. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed i označili vrijednost spora na 12.000,00 KM. Medu parničnim strankama sporne su aktivna i pasivna legitimacija, utemeljenost i visina tužbenog zahtjeva, istaknut je prigovor nenadležnosti suda i prigovor zastare potraživanja. Kako je sud utvrdio, tužba je podnesena 21. ožujka 2007. godine, a apelanti su postali nasljednici, odnosno sukorisnici predmetnih nekretnina momentom smrti prednika apelanta i drugotužiteljice L. J., „a još je prednik apelanata izgubio pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu temeljem članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH“ („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05). Prednik apelanta i drugotužiteljice, koji je imao pravo korištenja predmetnih nekretnina, mogao je najkasnije u roku od deset godina od dana izgradnje poligona na predmetnim nekretninama podnijeti tužbu da mu se vrati zemljište ili plati naknada, a koje pravo je izgubio po sili zakona. Dalje je navedeno da se gubitak takvog prava utvrđuje rješenjem u upravnom postupku općinskog tijela uprave nadležnog za imovinskopravne poslove. Identično rješenje propisao je i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u članku 24. stavak 2. i članak 27. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH u kojima je, također, propisano da je, u slučaju da je vlasnik zemljišta znao za izgradnju objekta trajne namjene, najkasnije do 10 godina od završene izgradnje imao pravo zahtijevati naknadu prometne vrijednosti zemljišta. Od dana završetka gradnje poligona za obuku vozača 1978. godine, kada se tuženi Auto-moto klub Mostar upisao u katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine, prednik apelanata nije podnio tužbu i tako je izgubio pravo korištenja predmetne nekretnine. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 11. rujna 2006. godine utvrđeno je da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo prvotuženog sa uknjiženim pravom korištenja na prednika apelanta i drugotužiteljice. Apelant i drugotužiteljica su momentom smrti svog prednika utvrđeni kao zakonski nasljednici na njegovoj zaostavštini, kao i na nekretnini koja je predmet ovog postupka. Sukladno članku 10. Zakona o građevnom zemljištu FBiH, apelant i drugotužiteljica su aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe u zaštiti svojih prava koja se ostvaruje u postupku pred ovim sudom, ali prema relevantnim zakonskim odredbama i izvedenim dokazima, sud je utvrdio da su oni izgubili pravo korištenja predmetne nekretnine po sili zakona, i to bez prava na naknadu. Sud se nije posebno bavio ocjenom i analizom izvedenih dokaza na okolnost tražene zakupnine u iznosu od 54.240,00 KM unazad pet godina, a na ime neutemeljenog bogaćenja i plaćanja budućih anuiteta zakupnine zbog toga što je prednik apelanata propuštanjem da podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada najkasnije u roku 10 godina od 1978. godine, kada je izgrađen autodrom, izgubio pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu, pa i prava na isplatu zakupnine. To znači da, nakon isteka 1988. godine, prednik apelanata nije imao pravo na povrat ili naknadu za predmetno zemljište, a apelant i drugotužiteljica podnijeli su tužbu 21. ožujka 2007. godine, pa ne mogu potraživati ono što nije mogao ni njihov prednik u svezi sa predmetnim zemljištem.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 023132 12 Gž od 10. prosinca 2014. godine priziv apelanta i drugotužiteljice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda potvrđena.

8. Kako je naveo Kantonalni sud, ugovor koji je zaključio pravni prednik apelanta i drugotužiteljice sa ranijim ovlaštenicima prava korištenja na spornoj nekretnini 5. svibnja 1965. godine je pravno valjan zbog toga što je on zaključen sukladno odredbama članka 39. stavak 1. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a prije stupanja na snagu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera koji je stupio na snagu 15. veljače 1968. godine. Stoga, navedeni ugovor nije ništav. Nadalje, člankom 43. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje sukladno odredbi članka 372. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 63/13 i 100/13), propisano je pravo vlasnika da može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, dok je stavkom 2. istog zakona propisano da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ono nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kako navodi Kantonalni sud, nesporno je da nositelj privremenog prava korištenja ima pravo na petitornu zaštitu, koje odgovara zaštiti prava vlasništva, pa stoga analognom primjenom navedene odredbe nositelj privremenog prava korištenja mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima privremeno pravo korištenja i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

9. Odredbom članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH propisano je da, ako je gradsko građevno zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe bez pravnog temelja, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od 10 godina, ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu. U pogledu rokova identična je bila i odredba članka 27. ranije važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, predmetna nekretnina je bez pravne osnove 1978. godine prešla u posjed Auto-moto kluba Mostar (drugotuženi), te je iste godine napravljen autodrom - poligon, a prednik apelanata nije u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od 10 godina, podnio tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, pa su apelanti prekludirani u traženju prava na povrat i naknadu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 023132 15 Rev od 29. rujna 2015. godine revizija apelanta i drugotužiteljice je odbijena.

11. Vrhovni sud navodi da nije utemeljen prigovor pogrešne primjene materijalnog prava (članak 240. stavak 1. točka 2. ZPP). Vrhovni sud ukazuje da su neutemeljeni navodi revizije da se odredba iz članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH odnosi samo na ranijeg vlasnika, a prednik apelanata to nije bio, pa se navedena odredba nije mogla primijeniti. Naime, kako navodi Vrhovni sud, navedena zakonska odredba odista daje pravo ranijem vlasniku da u određenim rokovima podnese tužbu za vraćanje zemljišta ili plaćanje naknade. Međutim, imajući u vidu Obvezno tumačenje članka 39. stavak 1. navedenog Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 24/59) kojim je propisano da prava i obveze koje je na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta imao prijašnji vlasnik u pogledu nacionaliziranog građevinskog neizgrađenog zemljišta prelaze na osobu na koju je prenio svoje pravo korištenja na tom zemljištu, ako je ovaj prijenos zabilježen u zemljišnim knjigama, proizlazi da su u pravima i obvezama izjednačeni raniji vlasnik i nositelj prava korištenja na kojega je to pravo preneseno ako je taj prijenos zabilježen u zemljišnim knjigama. Navedeno je da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je obitelj T. prenijela svoje pravo korištenja na parceli nakon nacionalizacije (kupoprodajnim ugovorom od 5. svibnja 1965. godine) na prednika apelanta i taj prijenos prava korištenja je zabilježen u zemljišnim knjigama u zk. ulošku broj 511 k.o. Mostar. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je prednik apelanta imao sva prava i obveze kao prijašnji vlasnici, pa i obvezu da u prekluzivnim rokovima propisanim člankom 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH podnese zahtjev za vraćanje zemljišta ili naknadu vrijednosti, a da je propuštanje da se podnese zahtjev ili tužba u tim rokovima dovelo do gubitka prava apelanata.

12. Po ocjeni Vrhovnog suda, prigovor pogrešne primjene materijalnog prava apelant ne može zasnivati na paušalnom prigovaru da se nižestupanjski sudovi nisu bavili utvrđivanjem je li predmetna parcela prešla u posjed drugotuženog na temelju kaznenog djela ili privrednog prijestupa, što je od značaja za primjenu odredbe članka 26. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Ovo zbog toga što apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, na ove činjenične navode nije predložio dokaze. Neutemeljen je prigovor apelanata o nemogućnosti primjene članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu zbog njegove kolizije sa odredbama Zakona o stvarnim pravima. Naime, odredbom iz članka 339. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13 i 100/13) propisano je da pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom, vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ovog zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjih nositelja tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, jer je sporna parcela izgrađena 1978. godine od drugotuženog izgradnjom autodroma - poligona, nižestupanjski sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Neutemeljen je prigovor revizije i sa stanovišta primjene odredbe članka 43. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Naime, tužbom se traži vraćanje gradskog građevinskog zamljišta i samo po odredbama Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, kao specijalnog propisa, moglo se odlučivati o ovakvom zahtjevu, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Redovni sudovi su odbili osnovni tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed sporne nekretnine i isplatu naknade za bespravno korištenje nekretnine, kao i tužbeni zahtjev za isplatu protuvrijednosti nekretnine, jer su utvrdili da su apelant i drugotužiteljica izgubili pravo korištenja građevinskog zemljišta (predmetne nekretnine) budući da nisu pravodobno (u roku od pet, odnosno deset godina) tužbom tražili povrat zemljišta ili plaćanje naknade sukladno članku 25. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelant smatra da su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo na način što su proizvoljno tumačili i primijenili materijalnopravne propise.

15. Apelant smatra da se nositelju prava korištenja treba pružiti pravo na zaštitu njegove imovine identično s pravom koje ima vlasnik (tužba za povrat stvari, pravo na naknadu u slučaju oduzimanja stvari). Redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što su utvrdili da je prednik tužitelja ex lege izgubio pravo korištenja građevinskog zemljišta protekom roka od pet, odnosno deset godina, od gubitka posjeda na tom zemljištu, sukladno članku 26. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, te da stoga nema pravo na zaštitu.

16. Iako u konkretnom slučaju razlog za odbijanje nije zastara iz članka 376. ZOO, kako je to bio slučaj u predmetima Ustavnog suda BiH broj AP 4312/12 od 21. srpnja 2015. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), apelant smatra da se stavovi Ustavnog suda iz ove odluke mogu primijeniti na konkretni slučaj. Naime, u oba slučaja radi se o faktičnom zauzimanju tuđeg zemljišta radi izgradnje infrastrukture od javnog interesa, a zauzimanje nije urađeno temeljem akta vlasti, niti je vlasniku plaćena naknada za oduzeto zemljište.

17. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je lišen imovine mimo uvjeta predviđenih zakonom i međunarodnim pravom. S tim u svezi, a imajući u vidu pravno shvaćanje domaćih sudova usuglašeno 30. siječnja 2014. godine na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, kao i činjenicu da Ustavni sud BiH primjenjuje ovaj stav, apelant je imao barem legitimno čekivanje da će i u njegovom slučaju biti dosuđena naknada za de facto oduzetu nekretninu.

18. Slijedom svega navedenog, apelant traži da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, ukine osporenu odluku Vrhovnog suda, te predmet vrati tom sudu s uputom da usvoji apelantovu tužbu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Prema ocjeni Općinskog suda, navodi apelacije su u cijelosti neutemeljeni, pa se predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

20. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

21. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti da je primjena prava bila proizvoljna.

22. Drugotuženi se poziva i na obrazloženje priložene prvostupanjske presude o načinima stjecanja i dosjelošću i gradnjom na tuđem, te rokovima u kojima su ovlaštenici prava (ovdje korištenja) imali pravo pobijati svaku gradnju. Ni prema apelaciji nije sporno da je od 1978. godine drugotuženi u posjedu nekretnine i da je nekretnina u vrijeme podnošenja apelantove tužbe bila izgrađeno građevno zemljište privedeno namjeni i koje je inkorporirano u kompleks poligona za obuku vozača/autodroma. Drugotuženi navodi da je protekao više nego dovoljan rok i za stjecanje po osnovu dosjelosti i za stjecanje po osnovi gradnje na tuđem bez relevantnog protivljenja. Drugotuženi je sve vrijeme smatrao da je cijeli zaokruženi kompleks predmet utvrđenja javnog interesa, izuzimanja i dodjele za namjenu izgradnje poligona, kao i kod drugih korisnika.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 67/05) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 25.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, odnosno nositelj privremenog prava korištenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište općini, a općina ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta.

Ukoliko općinsko vijeće ne prihvati ponudu iz prethodnog stavka, raniji vlasnik može prenijeti pravo korištenja na treće osobe ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena općini.

Članak 26.

Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe bez pravnog osnova, a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od deset godina, ne podnese tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi privremeno pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu. Gubitak privremenog prava korištenja iz razloga navedenih u prethodnom stavku utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

Pravo iz prethodnog stavka ne gubi se ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed fizičke ili pravne osobe izvršenjem kaznenog djela ili privrednog prestupa.

24. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 63/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Članak 339.

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upisanog prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Članak 372.

Započeti postupci Postupci o stjecanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovi propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

25. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 27. stavak 2.

Osoba koja izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stavka 1. ovog članka, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Članak 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka ne zastarijeva.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Zastarjelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući i od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

Potraživanje zakupnine Član 375.

Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.

VI. Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 023132 15 Rev od 29. rujna 2015. godine. Potom, osporenu presudu apelant je primio 20. listopada 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio predaju u posjed spornih nekretnina i isplatu novčanog iznosa na ime zakupnine za nju, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

34. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U svezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

35. Kako proistječe iz obrazloženja osporenih presuda, apelant (zajedno sa drugotužiteljicom) je postao nasljednik, odnosno sukorisnik sporne nekretnine momentom smrti njihovog prednika L. J., ali je apelantov prednik izgubio pravo korištenja zemljišta bez prava na naknadu temeljem članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Utvrđeno je da je apelantov prednik imao pravo najkasnije u roku od deset godina od dana izgradnje poligona podnijeti tužbu da mu se vrati zemljište ili plati naknada. Identično rješenje kao i u Zakonu o građevinskom zemljištu propisano je i odredbama članka 24. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i odredbama članka 27. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Tim zakonima je, također, propisano da, u slučaju da je vlasnik zemljišta znao za izgradnju objekta trajne namjene, najkasnije do 10 godina od završene izgradnje imao je pravo zahtijevati naknadu prometne vrijednosti zemljišta, što znači da od dana završetka gradnje poligona za obuku vozača 1978. godine, kada se tuženi upisao u katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine, apelantov prednik nije podnio tužbu i tako je izgubio pravo korištenja predmetne nekretnine. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je apelantov prednik imao sva prava i obveze kao prijašnji vlasnici, pa i obvezu da u prekluzivnim rokovima propisanim člankom 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH podnese zahtjev za vraćanje zemljišta ili naknadu vrijednosti, a da je propuštanje da se podnese zahtjev ili tužba u tim rokovima dovelo do gubitka apelantovog prava.

36. Apelantovo pozivanje na raniju Odluku Ustavnog suda broj AP 4312/12 od 21. srpnja 2015. godine nije moguće u konkretnom slučaju obzirom na to da se radi o različitim pravnim situcijama i drugačijim okolnostima. U navedenom slučaju je izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade, zbog čega nije bilo moguće primijeniti odredbe ZOO, nego je odluka donesena isključivo na osnovi Zakona o eksproprijaciji, a u konkretnom slučaju se radi o primjeni članka 26. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su sudovi svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti sukladan standardima Europske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju, utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantovo navođenje da je Ustavni sud ranije donosio odluke kojim je tužbene zahtjeve apelanata pozitivno rješavao ne može se primijeniti na konkretan predmet, jer se on razlikuje od slučajeva koje je apelant navodio. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman