Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4571/17 (I. I. i H. I.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4571/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4571/17, rješavajući apelaciju Ibrahima Ičanovića i Huseina Ičanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ibrahim Ičanović i Husein Ičanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 015211 17 Gž od 4. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Ičanović i Husein Ičanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bužima, koje zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 015211 17 Gž od 4. avgusta 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužene (Općina Bužim) te je preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog spriječenosti da obrađuju predmetno zemljište, na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je 1996. godine za regulisanje potoka Bužimnica zauzet dio predmetnog zemljišta u površini od 182 m bez provedene eksproprijacije, te da je tužena u vansudskom postupku ponudila apelantima naknadu u iznosu od 20,00 KM za 1 m , što apelanti nisu prihvatili. Dalje, Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima će svoje tvrdnje dokazati, dok je odredbama člana 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da je na apelantima bio teret dokazivanja da su pretrpjeli štetu po osnovu izgubljene dobiti u novčanom iznosu koji potražuju i da im je štetu prouzrokovala tužena, što po ocjeni drugostepenog suda nisu dokazali. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su apelanti bili dužni dokazati da su predmetno zemljište, koje je zauzeto za regulaciju, koristili u poljoprivredne svrhe, te ako su sijali određene poljoprivredne kulture dokazati koje i u kom vremenskom periodu, a o čemu apelanti nisu podnijeli niti jedan dokaz. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dosudio apelantima štetu za izgubljenu dobit pod pretpostavkom da se sijalo povrće na predmetnom zemljištu koliko bi iznosio čist prihod svake godine (nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke), što je neprihvatljivo, iz razloga što se šteta ne može dosuditi pod uslovom ili pretpostavkom, već se mora dokazati svaki element za štetu, što u konkretnom slučaju nije urađeno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je pogrešna odluka drugostepenog suda u dijelu koji se odnosi na izgubljenu dobit, jer je apelantima postavio nemoguć uslov za dokazivanje navoda u tom pogledu. Apelanti smatraju da je drugostepeni sud povrijedio pravila o ocjeni dokaza i teretu dokazivanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključio da apelanti (kao tužitelji) u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njihov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem u predmetnoj pravnoj stvari, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman