Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5511/17 (S. P.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5511/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5511/17, rješavajući apelaciju Sanele Pintol, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Sanele Pintol.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Pintol podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 142914 17 Kv 2 od 28. novembra 2017.

godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanela Pintol (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Vukica Marjanović- Suljić, advokat iz Zenice, podnijela je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 142914 17 Kv 2 od 28. novembra 2017. godine.

2. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njeno puštanje iz pritvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 3. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 4. do 11. januara 2018. godine. Općinski sud je podneskom od 21. februara 2018. godine dopunio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 142914 17 Kv 2 od 28. novembra 2017. godine, pored ostalih, apelantici je produžena mjera pritvora u trajanju od dva mjeseca iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema ovome rješenju može trajati najduže do 28. januara 2018. godine ili do nove odluke suda.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje utvrdio kada je donio rješenje od 31. oktobra 2017. godine kojim je apelantici i drugim osumnjičenima određen pritvor u trajanju od mjesec dana. Rezultati provedenih posebnih istražnih radnji, rezultati izvršenih pretresa i rezultati do sada provedenih istražnih radnji (izjave saslušanih svjedoka, obavljena vještačenja, analize sažetaka presretnutih razgovora itd.) doveli su do jasnog zaključka da su te osobe u određenom vremenskom periodu kontinuirano vršile prodaju, nudile na prodaju, radi prodaje kupovale, držale i posredovale u kupovini i prodaji i na drugi način neovlašteno stavljale u promet materije koje su propisom proglašene opojnim drogama. U odnosu na apelanticu, Općinski sud je naveo da je 30. oktobra 2017. godine prilikom pretresa po naredbi sudije za prethodni postupak Općinskog suda u njenom stanu pronađena praškasta materija koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu, a koja je bila pripremljena za daljnju prodaju konzumentima, s obzirom na to da je upakirana u male paketiće, a što je suprotno odredbama čl. 4. i 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, dakle neovlašteno je posjedovala radi stavljanja u promet opojne droge.

8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Općinski sud je istakao da se razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu ogledaju u postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičenici ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače koje Tužiteljstvo tek planira saslušati u daljnjem toku istrage. To se prvenstveno odnosi na veliki broj svjedoka, konzumenata i kupaca opojnih droga kojima je utvrđen identitet, koji su ispitani kao osumnjičenici ili se utvrđuje njihov identitet, ali koje ni policijska tijela tokom provođenja svojih aktivnosti nisu saslušala radi zaštite same istrage. Pored toga, iz stanja spisa nesporno proizlazi da zbog složenosti i obimnosti predmeta i kratkoće vremena, istraga u ovom krivičnom predmetu nije okončana. Kako razlozi za određivanje pritvora po ovome osnovu i dalje egzistiraju, a istraga u ovoj krivičnopravnoj stvari nije okončana i da tek slijedi saslušanje svjedoka čiji se identiteti i adrese utvrđuju i radi se na njihovom pronalasku, Općinski sud smatra da postoje razlozi za pritvor propisani članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

9. Nadalje, Općinski sud je istakao da postoje i naročite okolnosti propisane članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, a istovremeno postoji bojazan da bi osumnjičenici boravkom na slobodi mogli ponoviti isto krivično djelo. Naime, iz dosada prikupljenih činjenica proizlazi da su osumnjičenici kontinuirano vršili prodaju opojne droge u periodu od februara do septembra 2017. godine i da su u daljnjem činjenju krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga spriječeni tek efikasnom intervencijom policije 30. oktobra 2017. godine, zbog čega njihovo kontinuirano vršenje krivičnog djela nedvosmisleno ukazuje da postoji osnovana bojazan da bi mogli ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem krivičnog djela ukoliko bi se nalazili na slobodi. U odnosu na apelanticu, Općinski sud je naveo da apelantica nije ranije osuđivana, ali su prilikom pretresa njenog stana pronađena 163 paketića opojne droge, i to heroin, kokain i speed, koja je bila precizno izvagana i pripremljena za daljnju prodaju. Kako se radi o relativno većoj količini opojne droge, jasno je da apelantica opojnu drogu nije držala u stanu radi konzumiranja nego radi daljnjeg prometa koji je ostvarivala u saradnji sa osumnjičenim H. N. Općinski sud je zaključio da su neosnovane apelanticine tvrdnje da nije znala za opojnu drogu, odnosno da je tu drogu u njen stan donio N. H. bez njenog znanja. Ovo iz razloga jer je dio te droge pronađen u ormaru gdje se nalazi njena lična garderoba i knjige sa čime je ona imala svakodnevni kontakt tako da ju je mogla vidjeti. Imajući u vidu da je osumnjičeni N. H. potvrdio tvrdnje apelanticine odbrane, indikativno je da njih dvoje tu drogu skupa i dogovorno neovlašteno stavljaju u promet. Na to ukazuje i činjenica da im se i stanovi nalaze jedan pored drugoga, kao i da su međusobno razmijenili i ključeve od stanova. Njihovim puštanjem na slobodu postoji rizik da oni nastave sa neovlaštenim stavljanjem u promet opojne droge na isti ili sličan način.

10. Apelantica je 30. novembra 2017. godine protiv prvostepenog rješenja izjavila žalbu u kojoj je osporavala postojanje osnovane sumnje između ostalog tvrdeći da je ključ od svog stana dala dugogodišnjim prvim susjedima koji su joj obilazili stan dok je bila odsutna i kojima je ona čuvala maloljetnu djecu, te da je osumnjičeni N. H. zloupotrijebio njeno povjerenje i bez njenog znanja u jednom dijelu njenog ormara sakrio opojnu drogu, što je on i potvrdio u svojim iskazima danim pred Tužiteljstvom i na ročištu za određivanje pritvora. Također, apelantica je osporavala i postojanje posebnih pritvorskih razloga navodeći da pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH nije konkretiziran u odnosu na nju, dok se poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zasniva isključivo na postojanju osnovane sumnje, a apelantica nije do sada uopće osuđivana, niti za nju postoji i jedan konkretan dokaz da će počiniti krivično djelo.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017. godine, pored ostalih, apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.

12. U obrazloženju rješenja, u vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da su podnositelji žalbe, među kojima je i apelantica, opravdano ukazali da prvostepeni sud nije posebno obrazložio u čemu se ogleda opravdana bojazan da bi osumnjičenici mogli utjecati na svjedoke, te da je prvostepeni sud uopćeno za sve osumnjičenike konstatirao isti razlog i za svakog osumnjičenika dao identično obrazloženje, pa se ne može zaključiti zbog čega postoji opasnost od utjecaja na svjedoke.

13. Osim toga, u obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo: „Kod osumnjičene Pintol Sanele prilikom pretresa stana su pronađena 163 paketića opojne droge heroin, kokain i spid, koja je bila precizno razvagana i pripremljena za dalju prodaju. S obzirom da se sumnjiči da je prodaju droge ostvarivala u saradnji sa osumnjičenim H. N., a koje se radnje kod osumnjičenog H. N. mogu kvalificirati u produženom obliku, jer se sumnjiči da je djelo učinio u dane 7. mart 2017. godine i 30. oktobar 2017. godine, to se sve naprijed navedeno može dovesti u vezu sa opasnošću od ponavljanja krivičnog djela.“

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje da je u žalbama na oba rješenja o određivanju i produženju pritvora isticala da se u konkretnom slučaju radi o veoma specifičnim okolnostima pod kojima je u njenom stanu pronađena opojna droga, jer je ključ od svog stana dala dugogodišnjim prvim susjedima koji su joj obilazili stan dok je bila odsutna i kojima je ona čuvala maloljetnu djecu, te da je osumnjičeni N. H. zloupotrijebio njeno povjerenje i bez njenog znanja u jednom dijelu njenog ormara sakrio opojnu drogu. Apelantica dalje ukazuje da je osumnjičenik N. H. navedene činjenice potvrdio u zapisniku danom pred Tužiteljstvom od 30. oktobra 2017. godine, a to je ponovio na ročištu za produženje pritvora od 28. novembra 2017. godine, ali i na ponovnom ispitivanju pred Tužiteljstvom od 15. decembra 2017. godine. Pored navedenog, apelantica je ukazala da se iz provedenih posebnih istražnih radnji niti jedan razgovor ne može povezati sa njom, te da niti jedan od preko 30 saslušanih svjedoka ne spominje apelanticu niti je dovodi u kontekst prodaje opojne droge. Apelantica posebno ukazuje na okolnost da do sada nije osuđivana niti se protiv nje vodi krivični postupak, da je zaposlena kao viša medicinska sestra u JU Dom Zdravlja Zenica tako da ima sredstva za egzistenciju. U vezi sa pritvorskim osnovom iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelantica je istakla da nikada nije bila osuđivana te da ne postoji niti jedan konkretni dokaz koji opravdava bojazan da će počiniti krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustani sud utvrdi povredu njenog prava na slobodu i sigurnost osobe, ukine osporeno rješenje ili donese privremenu mjeru o njenom puštanju iz pritvora.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da je tačno da apelantica do sada nije osuđivana za isto ili istovrsno krivično djelo, ali da pronalazak veće količine paketića opojne droge prilikom pretresa njenog stana i povezanost sa osumnjičenim H. N. predstavljaju naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelantica boravkom na slobodi mogla ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također, Kantonalni sud smatra da se suprotno od apelanticinog stava pod naročite okolnosti može podvesti i sklonost za izvršenje krivičnih djela, bez obzira na raniju osuđivanost, a mogu se uzeti i okolnosti konkretnog slučaja koje upućuju na zaključak da bi osumnjičenik, odnosno optuženik mogao počiniti krivično djelo.

16. Općinski sud je istakao da nije potrebno davati izjašnjenje s obzirom na to da su u obrazloženju rješenja navedeni svi razlozi i činjenice za donošenje valjane i zakonite odluke, te da je Kantonalni sud donio valjanu i zakonitu odluku zasnovanu na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da je za donošenje svoje odluke dao jasne i odlučne razloge, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužiteljstvo je navelo da u apelaciji nije obrazloženo u čemu se ogledaju navodne povrede prava na koja se pozvala, te da su navodi apelacije usmjereni na pogrešno utvrđeno činjenično stanje o čemu su se izjasnili Općinski i Kantonalni sud, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 6. Pritvor Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146. stav (1) tačke a), b) i c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije

21. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 13. decembra 2017. godine, a da je apelantica podnijela apelaciju 25. decembra 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije

23. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužiteljstva za produženje mjere pritvora tokom istrage, pa proizlazi da postupak protiv apelantice nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

VII.Meritum

26. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…) 3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito. (…)

29. Apelantica tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi za produženje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

30. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga zasnovao na činjenici da su prilikom pretresa apelanticinog stana pronađena 163 paketića opojne droge i to heroin, kokain i speed, koja je bila precizno izvagana i pripremljena za daljnju prodaju. Tvrdnje apelanticine odbrane da nije znala za opojnu drogu odnosno da je tu drogu u njen stan donio N. H. bez njenog znanja Općinski sud je razmotrio prilikom ocjene postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zaključujući da su te tvrdnje neosnovane jer je dio opojne droge pronađen u ormaru gdje se nalazi njena lična garderoba i knjige sa čime je ona imala svakodnevni kontakt tako da ju je mogla vidjeti. U pogledu okolnosti da je osumnjičenik N. H. potvrdio tvrdnje apelanticine odbrane, Općinski sud je istakao da je indikativno da njih dvoje tu drogu skupa i dogovorno neovlašteno stavljaju u promet. Ustavni sud dalje uočava da je apelantica protiv navedenog rješenja izjavila žalbu u kojoj je osporavala postojanje osnovane sumnje, a i posebnih pritvorskih razloga. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju rješenja uopće nije naveo da je apelantica u žalbi osporavala postojanje osnovane sumnje da je počinila predmetno krivično djelo, niti je naveo razloge iz kojih bi jasno proizlazio stav tog suda o postojanju osnovane sumnje prema apelantici koja je zasnovana na činjenici da je prilikom pretresa njenog stana pronađena opojna droga, ali koju je apelantica osporavala tvrdnjama da je osumnjičeni N. H. bez njenog znanja donio u njen stan, što je potkrijepila zapisnicima o ispitivanju osumnjičenog.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenje i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud dalje ukazuje da u procjeni zakonitosti lišenja slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije polazi od stavova redovnih sudova o postojanju zakonskih elemenata za određivanje, odnosno produženje pritvora. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4. člana 5. Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, načela sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1. člana

5. Evropske konvencije. Shodno stavu 4. člana 5, uhapšena ili pritvorena osoba ima pravo na preispitivanje zakonitosti uhićenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84; 11234/84; 11266/84; 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnositeljima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

33. Također, Ustavni sud ukazuje da je u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u svojoj praksi razmatrao situaciju u kojoj apelant u drugostepenom rješenju nije dobio odgovor na pitanje o postojanju osnovane sumnje. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 3321/17 (vidjeti Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3321/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 35-43) pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda u predmetima Ilijkov protiv Bugarske (vidi presudu Evropskog suda, aplikacija broj 33977/96, iz jula 2001. godine) i Nikolova protiv Bugarske (Evropski sud, aplikacija broj 31195/95, odluka od 25. marta 1999. godine) ukazao da je „…potpuno ignorirajući apelantove žalbene navode o postojanju osnovane sumnje, Kantonalni sud propustio ispitati osnovni uvjet sine qua non određivanja odnosno produžavanja mjere pritvora – osnovanu sumnju, koju je apelant problematizirao u žalbi i s pravom očekivao da dobije odgovor na taj navod. Ustavni sud podsjeća na to da je osnovana sumnja obavezan element za odlučivanje o određivanju ili produženju pritvora, bez obzira na fazu postupka, koji se mora ispitati. Stoga, Ustavni sud primjećuje da, iako je prvostepeni sud (…) dao svoje razloge o postojanju osnovane sumnje, činjenica je da je apelant osporio zaključak o njezinom postojanju, ali nije dobio odgovor Kantonalnog suda (…) jer je on naprosto zanemario taj navod, a što se desilo, kako proizlazi iz dostavljene žalbe (…) i u rješenja Kantonalnog suda (…), i u odluci od 5. septembra 2017. godine. Dakle, pitanje postojanja osnovane sumnje nije raspravljeno u postupku po žalbi, iako ga je apelant problematizirao, te je i ispitivanje zakonitosti pritvora postalo iluzorno ako sud nije riješio to pitanje. Ustavni sud primjećuje da odredbe ZKP nikako ne isključuju obavezu suda da u postupku sudske kontrole opravdanosti trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice ispitaju i dalje postojanje osnovane sumnje, niti je bilo ko od strana u postupku ovu obavezu doveo u pitanje, a niti je Kantonalni sud mogao zanemariti ovaj žalbeni navod, posmatrajući žalbu u cjelini. Također, kako je navedeno, Evropska konvencija u članu 5 (st. 1, 3. i 4) nalaže obaveze provjere ꞌzakonitostiꞌ pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje koja predstavlja osnovni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora i koji se mora preispitati čak i kada se osporava u toku glavnog pretresa….“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost osobe iz člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije.

34. Dovodeći u vezu navedenu praksu Evropskog i Ustavnog suda s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da apelantica u predmetnom postupku nije dobila odgovor na pitanje o postojanju osnovane sumnje jer je nakon prvostepenog rješenja (od 28. novembra 2017. godine – koje se bavilo pitanjem osnovane sumnje) postojanje osnovane sumnje osporavala žalbom, a Kantonalni sud te apelanticine navode uopće nije ispitao. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u vezi sa apelanticinim žalbenim navodima naveo: „Kod osumnjičene Pintol Sanele prilikom pretresa stana su pronađena 163 paketića opojne droge heroin, kokain i spid, koja je bila precizno razvagana i pripremljena za dalju prodaju. S obzirom da se sumnjiči da je prodaju droge ostvarivala u saradnji sa osumnjičenim H. N., a koje se radnje kod osumnjičenog H. N. mogu kvalificirati u produženom obliku, jer se sumnjiči da je djelo učinio u dane 7. mart 2017. godine i 30. oktobar 2017. godine, to se sve naprijed navedeno može dovesti u vezu sa opasnošću od ponavljanja krivičnog djela.“, a iz ovih zaključaka ne proizlazi da se doista bavio pitanjem postojanja osnovane sumnje kod apelantice. Stoga, ne ulazeći u pitanje postoji li zaista u konkretnom slučaju osnovana sumnja, činjenica da apelantica nije dobila odgovor na to pitanje od ključnog značaja za produžavanje mjere pritvora (jer su zanemareni njezini žalbeni navodi u ovom dijelu) upućuje na povredu prava zaštićenog članom 5. stav 1. tačka c). i stav 4. Evropske konvencije jer rješenjem Kantonalnog suda od 13. decembra 2017. godine, kojim je pravomoćno odlučeno o produženju mjere pritvora, nije odlučeno o postojanju osnovane sumnje, odnosno sud nije dao odgovor na apelanticine žalbene prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje, a što je ključno pitanje u vezi sa zakonitošću pritvora apelantici. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud ne smatra da je potrebno ispitivati opravdanost posebnih uvjeta za pritvor i eventualno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produžavanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po osporavanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost osobe, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema osporavanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporavano rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 K 142914 17 Kž od 13. decembra 2017. godine naglašavajući da redovni sudovi pri određivanju i produženju mjere pritvora moraju osigurati garancije koje su dane odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije jer Kantonalni sud nije poštovao obaveze iz navedenih članova, koji nalažu provjeru „zakonitosti“ pritvora u bilo kojoj fazi postupka, a što uključuje jednako i pitanje postojanja osnovane sumnje, koje je osporeno žalbom, a što predstavlja osnovni element sudske kontrole nad zakonitošću mjere pritvora, zbog čega nije dao odgovor na ključno pitanje u vezi sa zakonitošću apelanticinog pritvora.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5511/17 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio