Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4387/17 (A. Z.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državni službenik
- Prava iz radnog odnosa
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4387/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4387/17, rješavajući apelaciju Ahmeta Zahirovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmet Zahirović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 095971 17 Už od 17. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 095971 17 Už od 17. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 095971 16 U od 9. marta 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba kojom je tražio da se poništi rješenje tužene (Apelaciona komisija Ureda/Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH) od 26. januara 2016. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za oglašavanje rješenja gradonačelnika Brčko distrikta BiH od 31. maja 2012. godine ništavim.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je rješenjem gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 31. maja 2012. godine po službenoj dužnosti obnovljen postupak okončan rješenjem od 21. jula 2009. godine, tako što je rješenje od 21. jula 2009. godine poništeno i zamijenjeno novim (stav 1. izreke), te je apelant, kao zaposlenik Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge, Pododjeljenje za sport i kulturu, imenovan odlukom gradonačelnika, na određeno vrijeme do povratka zaposlenice sa porodiljskog odsustva, proglašen prekobrojnim sa 4. oktobrom 2006. godine, uz otkazni rok od 30 dana (stav 2. izreke). Apelacioni sud je naveo da apelant zahtjev za oglašavanje rješenja od 31. maja 2012. godine ništavim zasniva na odredbama člana 247. stav 3. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da se ništavim oglašava rješenje čije izvršenje uopšte nije moguće. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da nije ispunjen uslov iz naprijed navedene odredbe da bi se rješenje od 31. maja 2012. godine oglasilo ništavim, iz razloga što u dispozitivu navedenog rješenja nema naloga koji valja izvršiti (prema dispozitivu nema se šta izvršiti), jer je apelant proglašen prekobrojnim. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 119. stav 3. tačka d) Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da ukoliko nema mogućnosti prijevremenog penzionisanja službenika (namještenika), gradonačelnik donosi rješenje o prestanku radnog odnosa službenika (namještenika) usljed prekobrojnosti, te je prema stavu 4. istog člana otkazni rok za prestanak radnog odnosa iz stava 3. tačke d) tog člana 30 dana. Apelacioni sud je istakao da iz navedenog proizilazi da u rješenju od 31. maja 2012. godine nije trebalo da bude određen i otkazni rok, međutim da to što dispozitiv rješenja sadrži otkazni rok ne utiče u konačnici na rješenje u pogledu „nepostojanja naloga koji valja izvršiti“ (apelant je mogao u upravnom sporu obarati pravilnost i zakonitost tog rješenja, što je propustio učiniti). Dakle, Apelacioni sud je zaključio da je rješenjem od 31. maja 2012. godine samo utvrđeno da je apelant prekobrojan, te da se prema dispozitivu nema šta izvršiti, slijedom čega ne postoje zakonski uslovi propisani odredbama člana 247. stav 3. Zakona o upravnom postupku da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman