Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4444/17 (V. R., M. K., D. B., N. Š. i Č. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4444/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4444/17, rješavajući apelacije Vlatka Rakočevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlatko Rakočević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002190 15 Uvp od 19. jula 2017. godine;

Milan Kresoja protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014720 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine;

Dragomir Butulja protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003359 17 U od 6. septembra 2017. godine;

Nada Šakan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005591 17 Uvp 3 od 12. oktobra 2017.

godine i Čedomir Bošković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002606 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4444/17

1. Vlatko Rakočević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 26. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002190 15 Uvp od 19. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je, između ostalog, odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je odbijen njegov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije po rješenju od 3. juna 1991. godine. Apelant je 7. novembra 2017. godine dopunio apelaciju.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja BiH Filijala Mostar od 3. juna 1991. godine apelantu bilo priznato pravo na starosnu penziju počev od 31. decembra 1990. godine, čija je isplata vršena do 1. jula 1997. godine kada je obustavljena zbog početka obavljanja samostalne djelatnosti. Dalje, dana 1. januara 2009. godine apelantu je ponovo određeno pravo na starosnu penziju prema tada važećim zakonskim propisima. Takođe je navedeno, da mu je po službenoj dužnosti, zbog zasnivanja radnog odnosa obustavljena isplata penzije dana 1. januara 2012. godine, a po zahtjevu apelanta nastavljena isplata počev od 1. marta 2013. godine. Dalje, da je apelant kod tuženog dva puta zahtijevao da mu se nastavi isplata penzije po rješenju od 3. juna 1991. godine, te su po apelantovim žalbama donijeta rješenja od strane tuženog, a u kojima je obrazloženo da nema osnova da se uspostavi isplata penzije po rješenju od 3. juna 1991. godine, a koji stav je potvrdio Vrhovni sud presudom od 26. januara 2011. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju kao radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, počev od 31. decembra 1990. godine, te da se, u smislu odredaba čl. 55. i 56. Zakona o unutrašnjim poslovima u vezi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (koji je važio u to vrijeme), penzijski osnov radnika Ministarstva unutrašnjih poslova određivao prema prosjeku plata ostvarenih u posljednoj godini prije penzionisanja. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su stupanjem na snagu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (iz 2000. godine) prestale da važe odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima, tako da radnicima unutrašnjih poslova više nije moguće određivanje penzije prema jednogodišnjem prosjeku plata koji prethodi penzionisanju. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je u tom smislu pravilno odbijen apelantov zahtjev za isplatu penzije po rješenju 3. juna 1991. godine.

2. AP-5006/17

3. Milan Kresoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 30. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014720 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je, između ostalog, odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta kojim je apelantu određen novi iznos srazmjernog dijela starosne penzije u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da među stranama u ovom upravnom sporu nije sporno da je apelant korisnik starosne penzije, te da mu je kao borcu I kategorije bio određen srazmjerni dio starosne penzije počev od 3. aprila 2008. godine u iznosu od 410,64 KM mjesečno i da je apelantu ponovo određen srazmjerni dio starosne penzije u iznosu od 300,08 KM počev od 1. februara 2012. godine, na osnovu odredbe člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (iz 2011. godine) (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Naime, odredbom člana 172. stav 4. Zakona o PIO propisano je da će za korisnike penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o PIO (iz 2000. godine), što je u konkretnom slučaju, Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa članom 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona (iz 2011. godine) na snagu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa tom zakonskom odredbom tuženi donio novo rješenje kojim je apelantu odredio novi iznos srazmjernog dijela starosne penzije, jer mu je ranije srazmjerni dio starosne penzije bio određen kao borcu I kategorije. Vrhovni sud je ukazao da je tačno da je odredbom člana 184. Zakona o PIO (iz 2011. godine), propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o PIO (iz 2000. godine). Vrhovni sud je ukazao da je očigledna neusklađenost međusobnih odredaba čl. 184. i 172. stav 4. Zakona o PIO (iz 2011. godine), ali da se ta neusklađenost pripisuje redakcijskoj grešci predlagača i donosioca zakona jer je u članu 172. stav 4. tog zakona trebalo stajati „Izuzetno od odredbe člana 184. ovog zakona“ i onda bi se izbjegle ove dileme u njegovoj primjeni. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je namjera zakonodavca bila da svim korisnicima, koji su pravo na penziju ostvarili po članu 87. Zakon o PIO (iz 2000. godine) penzija bude ponovo određena od penzijskog osnova utvrđenog u skladu sa članom 77. do 86. tog zakona, počev od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona o PIO (iz 2011. godine), koji je stupio na snagu 1. januara 2012. godine.

3. AP-5094/17

5. Dragomir Butulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 003359 17 U od 6. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je utvrđen prestanak prava na invalidsku penziju apelantu, sa danom 21. oktobar 2016. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju rješenjem tuženog od 24. januara 2006. godine, a iz razloga što je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti utvrđeno da kod osiguranika postoji invalidnost zbog bolesti (počev od 17. oktobra 2005. godine). Dalje, da se u navedenom nalazu, ocjeni i mišljenju kojim je konstatovana invalidnost i nesposobnost za privređivanje apelanta, a koji je bio osnov za donošenje ocjene o invalidnosti, pored laboratorijskih nalaza navodi i Otpusna lica sa VMA Beograd, Klinika za psihijatriju za period liječenja od 26. novembra 2003. godine do 5. januara 2004. godine sa dijagnozom mentalni poremećaj ličnosti i ponašanja izazvana moždanim oboljenjima. S tim u vezi, dalje se navodi da je na odluku o invalidnosti apelanta presudna bila otpusna lista sa VMA jer je u istoj konstatovano teško psihično oboljenje apelanta. Takođe je navedeno, da je u postupku vanredne kontrole izvršeno vještačenje od strane komisije za vanrednu kontrolu koja je obavljena nakon sumnje da je u postupku vještačenja bilo nepravilnosti. Naime, Okružni sud je naveo da je u u toku vanredne kontrole, apelant pregledan kao i sva medicinska dokumentacija na osnovu koje je ostvareno pravo apelanta na invalidsku penziju. Okružni sud je ukazao da je Komisija vanredne kontrole konstatovala da apelant prilikom pregleda navodi da su njegove tegobe vezane za psihičko zdravlje počele 1991. godine, te da se prvi put liječio 2003. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je navedena Komisija u svom zaključku konstatovala da apelant ne odaje utisak psihički oboljele osobe. S obzirom na to, te posebno cijeneći Otpusno pismo Klinike za psihijatriju VMA Beograd i činjenicu da je Klinika za psihijatriju obavijestila tuženog svojim dopisom da pod imenom i prezimenom apelanta niko nije liječen za 2003/2004. godinu i da nijedan pacijent u navedenom periodu nije liječen pod navedenim dijagnozama, Komisija vanredne kontrole je ocijenila da kod apelanta postoji sposobnost za privređivanje. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da na osnovu ovakvog nalaza i mišljenja organa za vještačenje u postupku vanredne kontrole, prvostepeni organ za vještačenje je u svom nalazu i mišljenju konstatovao da kod apelanta postoji sposobnost za privređivanje i da je takvo stanje postojalo i na dan ocjene 17. oktobra 2005. godine. Naime, Okružni sud je naveo da je konstatovano da apelant ne odaje utisak psihički oboljele osobe, a da je medicinska dokumentacija na osnovu koje je utvrđena nesposobnost za privređivanje nevjerodostojna. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da se na osnovu ovakvog nalaza donijelo prvostepeno rješenje od 21. oktobra 2016. godine, kojim je tuženi utvrdio prestanak prava apelanta na invalidsku penziju, a iz razloga neispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na invalidsku penziju prema odredbama člana 147. Zakona o PIO.

4. AP-5352/17

7. Nada Šakan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Srbije, podnijela je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 005591 17 Uvp 3 od 12. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici priznato pravo na samostalnu starosnu penziju u određenom novčanom iznosu.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da prema podacima iz spisa predmeta i obrazloženju donesenih rješenja proizilazi da je apelantici u DZ Srbije i Crne Gore ranijim rješenjem nadležnog nosioca osiguranja od 1. januara 1995. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od tog dana, a na osnovu penzijskog staža u koji je uračunat i staž ostvaren na području BiH. Dalje, da je dana 21. februara 2005. godine pokrenut postupak ponovnog određivanja penzije po članu 42. Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i SCG, te da je tuženi utvrdio da je na dan prvi put priznatog prava na penziju apelantica imala ukupno ostvareni penzijski staž od 36 godina i 17 dana, od čega staž ostvaren na području DZ Srbije i Crne Gore od 4 godine i 6 dana, a staž u BiH iznosi 32 godine i 11 dana. U vezi s tim je navedeno da je samo na osnovu staža ostvarenog u BiH, apelantica ispunila uslove iz člana 21. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja za priznavanje prava na samostalnu starosnu penziju kod tuženog, te je iznos penzije utvrđen na osnovu odredbe člana 24, a u vezi sa članom 25. istog Zakona. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantici pravo na samostalnu starosnu penziju pravilno priznato u skladu sa odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i SCG i člana 21. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pri čemu je obračun izvršen na osnovu odredbe člana 24. stav 1. istog Zakona, što je jedini ispravan način rješavanja u predmetnoj upravnoj stvari. Dalje, jer je odredbom člana 42. stav 2. navedenog Sporazuma propisano da u postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju, a u konkretnom slučaju to je Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocjenio da su zbog navedenog neosnovani navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da je apelantici pravo na penziju trebalo biti priznato po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije jer takav način utvrđivanja prava i obračuna visine penzije po kome bi nosilac osiguranja u jednoj državi primjenjivao pravo druge države ni na koji način nije moguć. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se neosnovano u zahtjevu osporava pravilnost pobijane presude i iz razloga što nije uzeto u obzir vještačenje po vještaku finansijske struke koga je angažovala apelantica, a koji je izvršio obračun penzije po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantica naprijed navedeni dokaz, odnosno prijedlog za izvođenje dokaza vještečenjem prvi put ponudila u tužbi i tek tada predložila izvođenje tog dokaza, a pri tome nije uopće ni isticala, a niti pružila dokaze da bez svoje krivice nije mogla ranije predložiti taj dokaz (član 22. Zakona o upravnim sporovima), te se radi o novom dokazu koji se nije mogao iznijeti uz tužbu što je pravilno ocjenio prvostepeni sud zbog čega se pobijana presuda pokazuje zakonitom.

5. AP-5438/17

9. Čedomir Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002606 15 Uvp od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu utvrđeno pravo na starosnu penziju počev od 26. jula 2014. godine u određenom novčanom iznosu.

10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz podataka spisa proizlazi da je apelant pravo na starosnu penziju ostvario rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS od 8. avgusta 2014. godine, a po zahtjevu podnesenim 28. jula 2014. godine, po prestanku profesionalne vojne službe. Dalje, da mu je pravo na penziju utvrđeno jer je ispunio uslove iz odredbe čl. 4-7. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica (55 godina života, 30 godina penzijskog staža i najmanje 10 godina neprekidne vojne službe u Oružanim snagama BiH). Vrhovni sud je naveo da je među strankama sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je koji zakon je potrebno primijeniti za obračun penzije apelanta kao profesionalnog vojnog lica, odnosno kao pripadnika Oružanih snaga BiH. Naime, Vrhovni sud je ukazao da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su shodno odredbi člana III Ustava BiH u isključivoj nadležnosti entiteta, pa bi primjena Zakona o oružanim snagama (na kojoj insistira apelant), bila suprotna toj odredbi Ustava, kako se pravilno navodi u prvostepenoj presudi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ostvarivanje prava profesionalnih vojnih lica pod povoljnijim uslovima u odnosu na Zakon o penzijsko i invalidskom osiguranju, regulisana su Zakonom o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica, koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine i od kada profesionalna vojna lica, koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Republici Srpskoj, pod uslovima propisanim tim zakonom, ostvaruju pravo na starosnu penziju. Vrhovni sud je istakao da apelant ispunjava te propisane uslove, te mu je penzija pravilno određena primjenom Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica, slijedom čega nema osnova prigovor apelanta u vezi pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je u ukupan penzijski staž (33 godine 5 mjeseci i 25 dana), čijem utvrđenju apelant takođe neosnovano prigovara, uračunat je staž osiguranja ostvaren u SRBiH u periodu od 9. aprila 1984. do 6. marta 1992. godine, kao i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem u istom tom periodu po stopi uvećanja 12/15, koji pada na teret tuženog u smislu člana 41. stav 3. i 4. Sporazuma između BiH i SRJ. Takođe je uračunat i staž ostvaren u RS u periodu od 1. marta 2002. do 25. juna 2014. godine, zatim staž osiguranja sa uvećanim trajanjem u periodu od 1. juna 2004. do 25. juna 2014. godine sa prekidima, kao i poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu učešća u Vojsci RS u periodu od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine. Takođe, Vrhovni sud je istakao da staž ostvaren u periodu od 1. jula 1996. do 28. februara 2002. godine, nije uračunat u ukupan staž apelanta, jer je ostvaren u Republici Srbiji, a apelant i bez tog staža ispunjava uslove za ostvarivanje prava za penziju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocjenio da nema osnova da mu se taj staž uračuna u ukupan staž kod ovog nosioca osiguranja ni po odredbama Sporazuma između BiH i SRJ jer se ne radi o stažu iz odredbe člana 16. stav 4. Sporazuma između BiH i SRJ, a apelant i bez tog staža ima dovoljno ostvarenog staža osiguranja kao profesinalno vojno lice za ostvarivanje prava na penziju. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje ni prigovori apelanta o pogrešno utvrđenoj dužini penzijskog staža, a ni prigovori da mu u staž nije uračun staž sa uvećanjem u cjelokupnom periodu, te da je zbog toga oštećen u visini penzije. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova prigovor u vezi diskriminacije u odnosu na ona profesionalna vojna lica u FBiH koja su pravo na penziju ostvarili ranije prema odredbama Zakona o oružanim snagama, s obzirom da je regulisanje ovih prava u nadležnosti entiteta.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4444/17.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4444/17 (V. R., M. K., D. B., N. Š. i Č. B.) | Sudska praksa | Aktio