Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5098/17 (N. G.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5098/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5098/17, rješavajući apelaciju Nikole Grabovca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Grabovac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosna i Hercegovina broj 51 0 Rs 085113 16 Rev od 10. oktobra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Grabovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Vesna Pehar & Zoran Lesko iz Mostara, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 085113 16 Rev od 10. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično su preinačena nižestepene presude, na način da je, između ostalog, obavezan tuženi (Sveučilište/Univerzitet Vitez) da na ime neisplaćenih obaveza isplati apelantu iznos od 28.000,00 KM (umjesto iznosa od 40.420,00 KM, koliko je bilo dosuđeno nižestepenim presudama).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelant svojom tužbom potražuje isplatu naknada u ukupnom iznosu od 40.420,00 KM, prema priloženoj dokumentaciji (na osnovu više ugovora koje je zaključio sa tuženim), s tvrdnjom da mu iste nisu isplaćene od strane tuženog. Nadalje, da je tuženi u svom odgovoru na tužbu priznao samo potraživanje naknade za usluge za studente L. I. i D. J., a da je ostalo potraživanje osporavao jer da nisu izvršene ugovorene obaveze u roku. Zatim, da je prvostepeni sud, polazeći od toga da je apelant sa tuženim zaključio ugovore o privremenim i povremenim poslovima iz Zakona o radu, te da je tuženi kao poslodavac trebao dokazati da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze, što nije učinio i da je dio i priznao u odgovoru na tužbu, udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu pozivajući se na priznanje tuženog koje proizlazi iz pismene ponude vansudske nagodbe (tuženi je pismenim podneskom, u toku trajanja postupka, ponudio apelantu vansudsku nagodbu prema kojoj je pristao da mu isplati glavno potraživanje u cijelosti, pod uslovom da se on odrekne kamata i troškova postupka, što je u toku postupka povukao jer Upravni odbor nije potvrdio takvu nagodbu, a i apelant je nije prihvatio). Takođe, da je drugostepeni sud prihvatio stav prvostepenog suda o osnovanosti apelantovog potraživanja. Vrhovni sud je naveo da apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog kao profesor (redovni ili vanredni), ali da je imao zasnovan ugovorni odnos na temelju ugovora o privremenim i povremenim poslovima iz člana 136. i člana 137. Zakona o radu i ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, za izradu određenih autorskih dijela. Zatim, da pošto u postupku nije dokazivano ispunjavanje ugovora, da je revizija tuženog djelimično osnovana, do iznosa za koji je tužena knjiženjem obaveza po Zakonu o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH priznala potraživanja koja nisu plaćena. Vrhovni sud je ukazao da je po članu 28. navedenog zakona pravno lice dužno prije sastavljanja finansijskog izvještaja uskladiti međusobna potraživanja i obaveze što se dokazuje odgovarajućom računovodstvenom ispravom, te da je obavezno vršiti usaglašavanje obaveza i potraživanja (konfirmacija salda), a da se kao dokaz postojanja određenog stanja potraživanja i obaveza koriste knjigovodstveni podaci pravnih lica koja se unose i potvrđuju odgovarajućom knjigovodstvenom ispravom - obrascem izvoda otvorenih stavki. Naime, da iz toga proizlazi da je apelant dokazao postojanje obaveze tužene za plaćanje potraživanja koja su knjižena do iznosa od 28.000,00 KM, pa da u tom dijelu postoji osnova potraživanja do tog iznosa, iako nije pouzdano utvrđeno na koje obaveze se odnosi ta knjižena obaveza. Međutim, da za preostali dio potraživanja od 12.420,00 KM, apelant nije dokazao na šta se to potraživanje konkretno odnosi, niti da je dokazao da je ispunjena obaveze u skladu sa ugovorenim uslovima, jer je to tuženi osporavao u postupku, a apelant je djelimično priznao. Vrhovni sud je zaključio da je u odnosu na taj dio neknjiženih obaveza apelant bio dužan dokazati na šta se odnose, te da su ispunjene, što nije učinjeno, pa da je u odnosu na taj dio primjenom principa tereta dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija tuženog usvojena, nižestepene presude preinačene i odbijen tužbeni zahtjev primjenom člana 250. stav 1. ZPP.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, da je osporena odluka nerazumljiva, nezakonita i odraz povrede temeljnih načela ZPP. Apelant, između ostalog, navodi da je tuženi djelomično kroz odgovor na tužbu, te kroz ponuđenu vansudsku nagodbu od strane tuženog priznao apelantov tužbeni zahtjev, pa da nije bilo ni potrebe da apelant dokazuje određene činjenice jer se u parničnom postupku ne dokazuju činjenice koje nisu sporne, te da je Vrhovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava sudski postupak učinio nepravičnim i tako nanio štetu ugledu apelanta.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5098/17 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio