Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5132/17 (M. Š.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Državni službenik
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5132/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5132/17, rješavajući apelaciju Mevlide Šećerović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mevlida Šećerović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 Rs 018807 14 Rev od 26. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevlida Šećerović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tahiba Bajramović, advokat iz Tuzle, podnijela je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 Rs 018807 14 Rev od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da tužena (Općina Doboj Istok) izvrši postavljanje državnog službenika u Općini Doboj Istok, zatim da tužena apelantici za određeni period plati određeni novčani iznos na ime štete zbog izgubljene zarade i da se tuženoj naloži da za državnog službenika u Općini Doboj Istok postavi apelanticu kao najuspješnijeg kandidata na javnom konkursu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da se apelantica javila na konkurs za popunu radnog mjesta državnog službenika u Općini Doboj Istok i da je Agencija za državnu službu obavijestila apelanticu da je općinskom načelniku dostavljena lista uspješnih kandidata. Zatim, da općinski načelnik u zakonom propisanom roku iz člana 4. stav

1. Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku imenovanja i postavljenja državnih službenika u organima državne službe F BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) nije zatražio mišljenje, pa je agencija koristeći se članom 4. stav 2. tog Pravilnika dala svoje mišljenje za postavljanje apelantice. Nakon toga, da je općinski načelnik odgovorio da se u budžetu javio deficit i da je općina prinuđena smanjiti broj zaposlenih pa da ne može izvršiti postavljanje apelantice na radno mjesto koje je bilo predviđeno. Nadalje, da je protiv tog obavještenja apelantica izjavila žalbu koju je agencija uvažila i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak pozivajući se na član 31. stav 1. Zakona o državnoj službi i član 7. Pravilnika, navodeći da je općinski načelnik dužan da postupi po rješenju Odbora za državnu službu. Vrhovni sud je ocijenio da osnovano tužena u reviziji prigovara da joj je neopravdano stavljeno na teret da apelantici naknadi štetu koja se ogleda u gubitku zarade koju bi apelantica ostvarila da je radila, a da je neizvjesno da bi apelantica i bila izabrana i da bi radila, jer konačno rješenje o izboru tužena nije donijela. Nadalje, da revizija tužene prigovara da je drugostepeni sud zanemario da intencija zakonodavca nije bila da se državni službenik postavlja na osnovu mišljenja Agencije za državnu službu bez rješenja rukovodioca organa državne službe, da nije imao u vidu da u konkretnom slučaju organ državne uprave nije donio rješenje o imenovanju, pa da je pogrešan zaključak da je u povodu javnog oglasa izborni proces završen. Vrhovni sud je ukazao da kandidatu, u sporovima nastalim povodom raspisanog oglasa, pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, zasnovane na pobijanju oglasa kao cjeline ili izbora pojedinog kandidata. U vezi s tim je istaknuto, da kako tužena nije donijela rješenje o imenovanju kandidata po raspisanom javnom oglasu, da je izostao preduslov za pokretanje radnog spora povodom oglasa za zasnivanje radnog odnosa. Naime, da su kandidati u povodu javnog oglasa legitimisani za pokretanje spora samo protiv konačne odluke poslodavca, pa kako je nesporno da procedura po predmetnom oglasu nije okončana, da sud nije imao ni osnova da obaveže tuženu da izvrši postavljanje državnog službenika i da postavi konkretno apelanticu kao najuspješnijeg kandidata. Vrhovni sud je ocijenio da pošto je izostala konačna odluka o imenovanju državnog službenika, da sud nije imao ovlaštenje da cijeni pravilnost i zakonitost djelimično provedene procedure da bi osnovano mogao udovoljiti apelantičinim zahtjevima. Takođe, da agencija nije mogla po zakonu dalje djelovati niti je imala ingerencije da naloži državnom organu da izvrši postavljenje državnog službenika kako je to i sam drugostepeni sud zaključio „da nije niti mogla odlučivati u drugom stepenu pozivajući se na odredbu člana 65. stav 7. tačka a) Zakona o državnoj službi s obzirom da apelantica još uvijek nema status državnog službenika u smislu člana 1. stav 2. tog zakona, jer nije doneseno rješenje o njenom postavljenju na radno mjesto u organima državne službe u skladu sa zakonom“. Vrhovni sud je istakao da je tačno da agencija daje mišljenje o postavljanju državnog službenika, ali da isto nije obavezujuće jer i nakon dostavljanja mišljenja agencije, rukovodilac organa državne službe po vlastitoj ocjeni može da bira kandidata sa liste uspješnih kandidata, što znači da to ne mora biti kandidat kojeg je agencija i predložila. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije primijenio i Zakon o državnoj službi kojim postoji obaveza izbora po raspisanom konkursu, te na osnovu toga i pravo apelantice da sudskim putem traži zaštitu svojih prava kao kandidata. Apelantica je posebno istakla da se niko od kandidata nije žalio povodom nepostupanja po konkursu osim apelantice, pa da je jasno da bi jedina imala pravo u daljem postupku izbora, te da je pogrešno mišljenje da tuženi nije morao donijeti odluku po konkursu, te da u tom slučaju ne postoji sudska zaštita kandidata.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5132/17 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio