Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-751/17 (Đurađ M. Travar)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-751/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-751/17, rješavajući apelaciju Đurađa M. Travara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa M. Travara, podnesena zbog neprovođenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007.

godine u predmetu broj CH/99/2429, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istom pitanju ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurađ M. Travar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Trivun Đ. Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 23. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Odluke Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007. godine u predmetu broj CH/99/2429.

2. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantov otac Mihajlo Travar, podnio 16. novembra 1999. godine prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) radi povrata u posjed imovine u opštini Glamoč koja se nalazila u okviru Središta za borbenu obuku koje je koristila tadašnja Vojska Federacije Bosne i Hercegovine. Predmetna prijava registrovana je pod brojem CH/99/2429.

3. Dom je na sjednici od 3. septembra 2001. godine usvojio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/99/2425 u okviru koje je usvojio prijavu broj CH/99/2429. U navedenoj Odluci Dom je utvrdio povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i naložio tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine da preduzme određene mjere, pobliže određene u zaključcima navedene odluke, u cilju otklanjanja povreda navedenih prava podnosilaca prijava.

4. Dom je zatim na sjednici od 5. decembra 2002. godine usvojio Odluku o daljnjim pravnim lijekovima. Zaključkom broj 6. Odluke o daljim pravnim lijekovima od 5. decembra 2002. godine, naloženo je tuženoj strani da do 20. decembra 2002. godine uplati Domu avans za troškove vještaka u iznosu od 5.000 KM. Uz to, predmetnim zaključkom Dom je zadržao pravo da naredi tuženoj strani da snosi sve troškove koji nastanu imenovanjem vještaka, a koji prelaze iznos avansa.

5. Nakon toga, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je na sjednici od 13. septembra 2006. godine usvojila Rješenje o neprovođenju Odluke Doma o daljnjim pravnim lijekovima 5. decembra 2002. godine u predmetu broj CH/99/2429, u kojem je utvrdila da tužena strana u odnosu na podnosioce prijava nije izvršila svoje obaveze iz Zaključka broj 6. navedene konačne i obavezujuće Odluke o daljnjim pravnim lijekovima.

6. Ustavni sud je na sjednici od 13. decembra 2007. godine donio Odluku o daljnjim pravnim lijekovima u predmetu broj CH/99/2429. U predmetnoj odluci, Ustavni sud je konstatovao da tužena nije u skladu sa Zaključkom broj 6. Odluke Doma o daljnjim pravnim lijekovima u predmetu broj CH/99/2429 od 5. decembra 2002. godine uplatila avans na račun Doma, a kasnije ni na račun Komisije. Konstatujući da je u međuvremenu došlo do promjene pravnih okolnosti, jer su Dom i Komisija prestali postojati, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da zaključak broj 6. Odluke Doma o daljnjim pravnim lijekovima od 5. decembra 2002. godine u predmetu broj CH/99/2429 više nije ostvariv. U skladu sa tim, Ustavni sud je našao da zaključak broj 6. predmetne Odluke Doma o daljnjim pravnim lijekovima treba izmijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima, vodeći računa o cilju naredbi iz te odluke. Shodno tome, Ustavni sud je Zaključkom broj 1. Odluke o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007. godine naredio tuženoj strani da najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana prijema te odluke, angažuje nezavisnog vještaka za čiji će rad snositi sve neophodne troškove, a koji će, najkasnije u roku od 4 mjeseca od svog imenovanja, napraviti i dostaviti svim strankama u postupku, izvještaj u kom će predložiti iznos naknade u vezi sa svakim pojedinim podnosiocem prijave. Zaključkom broj 2. predmetne odluke naređeno je tuženoj strani da u roku od 3 mjeseca od dana dostave izvještaja vještaka o naknadama u vezi sa svakim pojedinim podnosiocem prijave isplati na račune podnosilaca prijava utvrđene iznose. Zaključkom broj 3. naređeno je tuženoj strani da isplati godišnju kamatu od 10% na iznos koji će biti uvrđen na osnovu Zaključka broj 1. predmetne odluke, te da tu kamatu isplati od datuma prispijeća na dosuđeni iznos ili svaki njegov neisplaćeni dio do datuma pune isplate.

7. Ustavni sud je 25. oktobra 2011. godine donio Rješenje kojim je utvrđeno da tužena strana Federacija Bosna i Hercegovina nije izvršila Odluku Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima u predmetu broj CH/99/2429 od 13. decembra 2007. godine.

8. Apelant navodi da je tužena strana Federacija Bosne i Hercegovine 20. januara 2012. godine uplatila sredstava na račun apelanta u iznosu od 299.498,13 KM na ime glavnog duga, a da su mu kamate isplaćene samo za jednu godinu što je suprotno Zaključku broj 3. Odluke Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007. godine u predmetu broj CH/99/2429. Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je zbog neprovođenja Odluke Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007. godine u predmetu CH/99/2429 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

11. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog neprovođenja Odluke Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima od 13. decembra 2007. godine u predmetu CH/99/2429.

12. Ustavni sud je 25. oktobra 2011. godine donio Rješenje kojim je utvrđeno da tužena strana Federacija Bosna i Hercegovina nije izvršila Odluku Ustavnog suda o daljnjim pravnim lijekovima u predmetu broj CH/99/2429 od 13. decembra 2007. godine, te navedeno rješenje u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) proslijedio nadležnom Tužilaštvu.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacija odnosi na isto pitanje na koja se odnosila i prijava o kojoj je donesena konačna i obavezujuća odluka Doma, odnosno Rješenje Komisije/Odluka Ustavnog suda o neprovođenju odluke Doma/o daljnjim pravnim lijekovima, dakle na pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a da apelant nije prezentovao niti jedan novi dokaz na osnovu kojeg bi Ustavni sud mogao ponovo odlučivati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 1666/08 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-751/17 (Đurađ M. Travar) | Sudska praksa | Aktio