Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5168/17 (TALOVIĆ COMPANY d.o.o. Tuzla i N. T. iz Tuzle)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5168/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5168/17, rješavajući apelaciju TALOVIĆ COMPANY d.o.o. Tuzla i Nedima Talovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli TALOVIĆ COMPANY d.o.o. Tuzla i Nedim Talović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 227622 17 Pžp 2 od 28. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TALOVIĆ COMPANY d.o.o. Tuzla i Nedim Talović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Hrustić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 227622 17 Pžp 2 od 28. septembra 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa su im izrečene novčane kazne i to I apelantu novčana kazna u iznosu od 2000 KM, a II apelantu novčana kazna u iznosu od 500 KM. Takođe, apelantima je izrečena i zaštitna mjera oduzimanje predmeta prekršaja i to korišteno putničko motorno vozilo (bliže opisano u izreci prvostepene odluke), te ako se roba koja je predmet prekršaja ne pronađe kod apelanata da će se od istih naplatiti protivvrijednost te robe.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom ukazuje da nije dokazana namjera apelanata da inkriminisanim radnjama izbjegnu plaćanje uvoznih dažbina. Naime, da se namjera apelanata da izbjegnu plaćanje uvoznih dažbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu ogleda u njihovom postupanju prilikom podnošenja prijave za carinski postupak, uz koju su dostavili dokumentaciju vezanu za predmetno motorno vozilo. Okružni sud je istakao da s obzirom da su apelanti priložili potvrdu o kretanju robe EUR.1, za koju je naknadno utvrđeno da je pečat na toj robi krivotvorina, da je sasvim jasno da je namjera apelanata bila u konkretnom slučaju da izbjegnu plaćanje uvoznih dažbina vezanih za carinski postupak u manjem iznosu. U suprotnom, da bi apelanti, prilikom uvoza predmetnog motornog vozila, dostavili dokumentaciju bez potvrde o kretanju robe EUR.1 i platili sve potrebne uvozne dažbine, uključujući i carinu, za uvoz takvog motornog vozila. Pored toga, da apelanti ne bi mogli ništa drugo postići u svoju korist u vezi sa robom za koju podnose dokumentaciju sa dokazom o porijeklu robe, za koji se naknadno utvrdi da nije vjerodostojan, osim da izbjegnu plaćanja uvoznih dažbina ili njihovo plaćanje u manjem iznosu. Dakle, da su u konkretnom slučaju apelanti postupali u namjeri izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina vezanih za carinski postupak u manjem iznosu. Okružni sud je ocijenio da se neosnovano žalbom ukazuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka u smislu člana 99. u vezi sa članom 103. Zakona o prekršajima RS. Naime, da je članom 103. stav 7. Zakona o prekršajima RS propisano da se na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. Zatim, da je predmetni prekršaj učinjen 20. novembra 2013. godine, što znači da se primjenjuju rokovi zastarjelosti iz ranijeg Zakona o prekršajima RS. Okružni sud je ukazao da je članom 28. stav 1. tačka b) ranijeg Zakona o prekršajima RS propisano da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od 3.000,00 KM kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen. Zatim, da je članom 30. istog zakona propisano da zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka počinje teći od dana kad je prekršaj izvršen i da se prekida svakom radnjom organa nadležnog za postupak, koja je preduzeta radi gonjenja učinioca prekršaja, a svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, dok zastarjelost nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno članom 28. Zakona o prekršajima RS. Nadalje, da kako je prekršaj učinjen 20. novembra 2013. godine, a da je ovlašteni organ podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka preporučenom pošiljkom 17. novembra 2015. godine, što se vidi iz potvrde prijema dokumenta prvostepenog suda, da u konkretnom slučaju nije proteklo dvije godine u smislu člana 28. stav 1. tačka b) ranijeg Zakona o prekršajima RS, niti je protekao rok u smislu člana 30. stav 3. istog zakona, pa da nije nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka. Okružni sud je ocijenio da se neosnovano žalbom osporava i odluka o prekršajnim sankcijama koje su apelantima izrečene. Naime, da je prvostepeni sud, prilikom izricanja prekršajnih sankcija, cijenio sve okolnosti iz člana 45. Zakona o prekršajima RS, pri čemu nije našao ni olakšavajućih, ni otežavajućih okolnosti, pa je apelantima izrekao minimalne novčane kazne, a koje su adekvatne težini učinjenog prekršaja i kojima će se uticati na apelante da ubuduće ne čine isti prekršaj. Takođe, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je izrekao i zaštitnu mjeru oduzimanje robe, jer je članom
19. Zakona o carinskim prekršajima BiH propisano obavezno izricanje pomenute mjere. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da su apelanti prilikom uvoza sporne robe postupali sa namjerom da izbjegnu plaćanje carinskih dažbina, te da apelant nisu znali niti mogli znati da je pečat na spornom EUR obrascu krivotvoren (jer da oni nisu sačinili tu ispravu nego su tu ispravu dobili od svog prodavca u Njemačkoj), te da je nastupila zastarjelost za vođenje predmetnog prekršajnog postupka. Apelanti takođe navode da niko ne može biti kažnjen ni suđen dva puta za isto djelo, a da apelanti jesu kažnjeni tri puta za isto djelo, da su prvo kažnjeni od strane Uprave za indirektno oporezivanje koja je u postupku prinudne naplate od apelanata prinudno zaplijenila sporne dažbine sa kamatama, te im je zbog jednog prekršaja naloženo plaćanje novčanih kazni i oduzimanje predmeta prekršaja. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman