Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4836/15 (M. B.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4836/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4836/15, rješavajući apelaciju Milenka Berića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Berića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 014497 15 Kvlz od 28. augusta 2015. godine i 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 014497 14 K od 8. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 014497 15 Kvlz od 28. augusta 2015. godine i 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 014497 14 K od 8. decembra 2014. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere precizirane u apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno u predmetu broj AP 3065/15 donio odluku o dopustivosti kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2015. godine, zato što je bila preuranjena. Također, Ustavni sud je u predmetnom postupku, odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3065/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 4836/15 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) kao učesnika u postupku zatraženo je 21. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. februara do 2. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 014497 14 K od 8. decembra 2014. godine, potvrđenom Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2015. godine, apelant i optuženi G. N. proglašeni su krivim što su u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci predmetne presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po šest godina.
7. Naime, apelant je proglašen krivim što je sa optuženim G. N., kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3. stav 1. tačka 1.a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV ženevska konvencija) i članu 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine (u daljnjem tekstu: Protokol II), za vrijeme oružanog sukoba koji se u vremenu od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) između organiziranih oružanih snaga Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), s jedne strane, i Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH) i Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), s druge strane, svjesno i voljno učestvovao u ubistvu dva civilna lica bošnjačke nacionalnosti, iako ta lica nisu pripadala ni jednoj vojnoj formaciji, niti su neposredno učestvovala u neprijateljstvima. Utvrđeno je da su 9. juna 1992. godine apelant i optuženi G. N. zajedno sa više za sada nepoznatih lica obučenih u vojničke uniforme i naoružanih pištoljima i puškama, u zaseoku Sivci – Trnopolje, gdje su se nalazili oštećeni Suad Sivac i Sulejman Garibović (u daljnjem tekstu: oštećeni ili oštećeni Sivac i oštećeni Garibović), prinudno odveli oštećene u pravcu Trnopolja, a zatim ih na neutvrđen način lišili života, a tijela oštećenih do danas nisu pronađena.
8. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo dokaze koje je proveo u toku postupka, te da je Tužilaštvo odustalo od dokaza – saslušanja svjedokā Hasibe Karalić i Juse Karalića. Osim toga, Okružni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantovog branioca da se na okolnosti „apelantovog karaktera“ izvede dokaz čitanjem iskaza svjedoka Hasibe Karalić datog u istrazi, koju odluku je sud donio, kako je navedeno, zbog ekonomičnosti postupka jer je zaključio da je izvođenje tog dokaza u konkretnom slučaju nepotrebno, s obzirom na to da je na istu okolnost prethodno određeno saslušanje pet svjedoka apelantove odbrane.
9. Nadalje, Okružni sud je naveo da je analizom provedenih dokaza nesumnjivo dokazano da su apelant i saoptuženi G. N., na način koji je detaljno opisan u dispozitivu prvostepene presude, 9. juna 1992. godine lišili života dva civilna lica – oštećene. Utvrđeno je da su apelant i saoptuženi G. N. kao naoružana lica i u grupi sa više za sada nepoznatih također naoružanih lica imali posljednji kontakt i imali „faktičku vlast“ nad oštećenim, od kada im se gubi svaki trag. S obzirom na to i na ostale izvedene dokaze, sud je zaključio da je jedini moguć i logičan zaključak da su oštećeni nakon odvođenja lišeni života. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrdio da radnje koje su optuženima stavljene na teret predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, kao i da su ispunjeni svi uvjeti čije je utvrđenje neophodno da bi se krivično djelo kvalificiralo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
10. Po ocjeni suda, na čitavom području BiH u kritičnom periodu je postojao oružani sukob između organiziranih oružanih snaga VRS, s jedne strane, te Armije BiH i HVO-a, s druge strane. Na kritičnom mjestu događaja, područje Trnopolja – zaselak Sivci, u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela također je bilo oružanih sukoba, što je Okružni sud nesporno utvrdio na osnovu iskaza skoro svih saslušanih svjedoka. Osim toga, ukazano je da je na cijeloj teritoriji BiH trajao oružani sukob od proglašenja nezavisnosti (od 6. marta 1992. godine) pa sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. godine. Nadalje, istaknuto je da je odlukom Predsjedništva Republike BiH 20. juna 1992. godine proglašeno ratno stanje. Također, kako je dalje navedeno, i Predsjedništvo tadašnje Srpske Republike BiH je 15. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti na čitavoj teritoriji tadašnje Srpske Republike BiH (objavljena u „Službenom glasniku Srpskog naroda u BiH“ broj 6 od 12. maja 1992. godine). Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je predmetno krivično djelo izvršeno za vrijeme oružanog sukoba, „a koju činjenicu ni odbrane optuženih nisu osporavale.“ Okružni sud je naveo da je BiH na osnovu pravnog sljedništva SFRJ ratificirala Ženevsku konvenciju i prateći Protokol II, što predstavlja nespornu činjenicu, pa je njihovo poštovanje bilo obaveza svih u vrijeme oružanog sukoba na ovom području.
11. U vezi sa statusom oštećenih, Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza četiri imenovana svjedoka optužbe utvrdio da kritičnog dana oštećeni nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, niti su neposredno učestvovali u neprijateljstvima. Također, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, „ni odbrana optuženih nije sporila, niti je izvedenim dokazima dovela u sumnju činjenicu da oštećeni nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, odnosno da nisu neposredno učestvovali u neprijateljstvima.“ Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da su oštećeni kritičnog dana bili civilna lica, jer u kritično vrijeme nisu obavljali nikakve vojne aktivnosti, niti aktivnosti koje su s njima u vezi, nisu nosili oružje, bili su u civilnoj odjeći, bili su bošnjačke nacionalnosti i bili su u vlasti suprotne strane u sukobu, pa su kao takvi uživali zaštitu po pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Nadalje, Okružni sud je na osnovu iskaza svjedoka očevidaca kritičnog događaja, i to svjedoka Emine Sivac, Hase Ičića, Hajrudina Sivca i Senada Sivca čije su izjave potvrđene i iskazima svjedoka Mehmeda Sivca, Hajre Sivac, Mirsada Dizdarevića i Mirsada Sivca koji nisu prisustvovali odvođenju oštećenih, a koji su saglasno izjavili da od kritičnog dana kada su odvedeni oštećeni nikada nigdje nisu viđeni, niti su njihova tijela pronađena, utvrdio da je smrt oštećenih nastupila nakon njihovog odvođenja 9. juna 1992. godine. Kako se oštećenima od kritičnog događaja do danas gubi svaki trag, sud je zaključio da je nakon odvođenja kritičnog dana organizirana i naoružana grupa u kojoj su bili i optuženi na neutvrđen način lišila života oštećene.
12. Na osnovu provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio da su optuženi G. N. i apelant u kritičnom periodu bili pripadnici srpskih oružanih formacija organiziranih u sastavu seoskih straža u Trnopolju u maju 1992. godine, koje su u junu 1992. godine priključene VRS. Te činjenice sud je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka optužbe Mile Čavića, svjedoka odbrane optuženog G. N., Ljubomira, Mile i Rade Niševića, te svjedoka apelantove odbrane Steve Unijata, Dragoljuba Kostića i Ostoje Milutinovića, kao i na osnovu iskaza samih optuženih koji su na glavnom pretresu saslušani u svojstvu svjedoka, te u toku postupka nisu sporili da su bili pripadnici seoskih straža. Podaci iz uvjerenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Prijedora da je apelant bio pripadnik oružanih snaga SFRJ – Republike Srpske u periodu od 17. jula 1992. godine do 30. juna 1996. godine ne dovode u sumnju iskaze navedenih svjedoka, a i samog apelanta, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant u kritičnom periodu bio pripadnik organiziranih seoskih straža u Trnopolju, jer predmetni akt, koji je izveden kao dokaz apelantove odbrane, samo potvrđuje period u kojem je bio registriran kao pripadnik oružanih snaga SFRJ – Republike Srpske.
13. Okružni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe, očevidaca ovog krivičnopravnog događaja, u dokaznom postupku na nesumnjiv način utvrđen identitet optuženih kao lica koja su kritičnog dana zajedno sa grupom naoružanih i uniformiranih lica došli u zaselak Sivci, te odveli, a potom na neutvrđen način oštećene lišili života. Na osnovu iskaza imenovanih svjedoka optužbe, svakog za sebe i dovedenih u međusobnu vezu, sud je zaključio da su upravo apelant i saoptuženi G. N. izvršioci predmetnog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze devet imenovanih svjedoka optužbe jer su ti iskazi u bitnim segmentima identični, a također, po mišljenju suda, ni jedan od ovih svjedoka nema nikakvog razloga da lažno svjedoči, odnosno da lažno tereti optužene, dok je čak oštećeni Mehmed Sivac izjavio da mu je apelant bio blizak komšija, što je potvrdio i apelant u svom iskazu. Iskazima svjedoka Emine Sivac, Hase Ičića, Hajrudina Sivca te Senada Sivca kao neposrednih očevidaca kritičnog događaja sud je poklonio vjeru ocijenivši da su iskazi tih svjedoka dati istinito i uvjerljivo, te da su u pogledu bitnih činjenica podudarni i potvrđeni iskazima oštećenih Mehmeda Sivca i Sakiba Garibovića i svjedoka Hajre Sivac, Mirsada Dizdarevića i Mirsada Sivca, koji su svjedočili o onome što su čuli nakon kritičnog događaja i u vezi s njim, kako od neposrednih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu tako i od trećih lica kod kojih su se raspitivali o odvođenju i daljnjoj sudbini oštećenih. Sud je stekao uvjerenje da su navedeni svjedoci optužbe koji su saslušani na glavnom pretresu u bitnim segmentima ostali dosljedni svojim iskazima datim u toku istrage, kao i da su pokazali uvjerljivost u izjavama o bitnim činjenicama. Iz svega navedenog proizlazi zaključak da su svjedoci optužbe pouzdani i da govore istinu kada kažu da su optuženi navedenog dana bili u Sivcima, te da su preduzeli radnje koje su im optužnicom stavljene na teret.
14. Analizom iskaza Hase Ičića i dovođenjem u vezu s iskazima svjedoka Emine Sivac, Mehmeda Sivca, Hajrudina Sivca i Senada Sivca, sud nalazi da su iskazi ovih svjedoka istiniti i kredibilni. Navedeni svjedoci iznijeli su svoja zapažanja od kritičnog dana i podrobno ispričali suštinu događaja o kome se radi. Iskazi ovih svjedoka su jasni i uvjerljivi, te podudarni u osnovnim i važnim elementima, odnosno u pogledu suštine predmetnog krivičnog djela. Identično su iskazivali i tokom direktnog i tokom unakrsnog ispitivanja. Svjedoci Emina Sivac, Haso Ičić, Hajrudin Sivac i Senad Sivac saglasno izjavljuju da je kritičnog dana u Sivce došla grupa uniformiranih i naoružanih lica. Među tim licima prepoznali su i optužene. Neznatna odstupanja u iskazima svjedoka Emine i Hajrudina Sivca i Hase Ičića u pogledu činjenice koliko lica je bilo u grupi koja je odvela oštećene, prema ocjeni suda, predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanju lica sa različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se događaja koje su percipirali prije više godina. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da su svi oni preživjeli veoma stresne i traumatične događaje tokom kojih nisu mogli istovjetno zapaziti sve važne detalje, niti bi bilo razumno od njih očekivati takvu preciznost. Ove razlike zapravo samo potkrepljuju zaključak da svjedoci svjedoče o proživljenom, a ne naknadno naučenom događaju.
15. U pogledu iskaza svjedoka apelantove odbrane, Okružni sud je naveo da je iskaz svjedoka Mile Čavića ocijenio istinitim u dijelu kojim se ovaj svjedok izjašnjavao na okolnosti postojanja seoskih straža u Niševićima, te učešća optuženih u seoskim stražama, dok u preostalom dijelu iskaz ovog svjedoka, prema ocjeni suda, nije vjerodostojan jer je protivrječan iskazima drugih svjedoka odbrane apelanta i optuženog G. N. koji su se izjašnjavali na ovu okolnost, pa i iskazu optuženog G. N. koji je saslušan u svojstvu svjedoka. Budući da je Mile Čavić u kritično vrijeme rukovodio svim seoskim stražama u Trnopolju, ocjena Okružnog suda je da je ovaj svjedok svojim iskazom nastojao da umanji značaj vlastitog učešća u rukovođenju seoskim stražama kojima je rukovodio. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije prihvatio iskaz svjedoka Ostoje Milutinovića jer je u suprotnosti sa skoro svim iskazima svjedoka odbrane optuženog G. N., ali i iskazima svjedoka – apelantove odbrane. Naime, ovaj svjedok je u svom iskazu naveo da su seoske straže u kojima je učestvovao apelant držali bez smjena i napuštanja položaja, danonoćno oko 15 do mjesec dana, koji iskaz je u suprotnosti sa iskazom svjedoka Dragoljuba Kostića koji je izjavio da su se danju mogli kretati po zaseocima, a da su noću bili stacionirani, i to po dva čovjeka na straži. Imajući u vidu da je iskaz svjedoka Dragoljuba Kostića dat na okolnosti postojanja, organizacije i načina funkcioniranja seoskih straža i apelantovog učestvovanja u njima saglasan sa iskazom svjedoka Steve Unijata, ali i sa iskazima svjedoka odbrane optuženog G. N., na osnovu kojih je sud utvrdio da su seoske straže u svim zaseocima bile organizirane pod jedinstvenim rukovodstvom na čelu sa Boškom Niševićem i Milom Čavićem, te da su kao takve održavane po „kružnom principu“ i u smjenama, sud je suprotan iskaz svjedoka Ostoje Milutinovića ocijenio kao iskaz dat s ciljem da pomogne apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost, te mu nije poklonio vjeru. Analizirajući iskaze svjedoka Steve Unijata i Dragoljuba Kostića, sud je ocijenio da iskazi ovih svjedoka samo potvrđuju da je apelant u kritično vrijeme bio pripadnik seoskih straža, koju činjenicu apelantova odbrana nije ni osporavala tokom postupka. Međutim, sud je ocijenio da se na osnovu njihovih iskaza ne može zaključiti da apelant zbog prisustva na straži, ali ni zbog vlastite sigurnosti nije mogao da ode u Sivce 9. juna 1992. godine oko podneva, naročito imajući u vidu iskaz svjedoka Dragoljuba Kostića koji navodi da nakon pada Kozarca muslimani u Sivcima nisu držali svoje straže, što su potvrdili i svjedoci optužbe koji su kritičnog dana bili u Sivcima.
16. Konačno, Okružni sud je ocijenio da iskazi svjedoka Izeta Menkovića, Zlatana Menkovića, Mirzeta Kararića i Juse Kararića dati na okolnosti ličnosti i ponašanja apelanta u kritično vrijeme, prema kojima ovi svjedoci nisu vidjeli niti čuli da je apelant kritičnog dana bio u Sivcima i učestvovao u odvođenju oštećenih, nisu od utjecaja na apelantovu krivicu utvrđenu na osnovu ostalih dokaza izvedenih u utvrđivanja ovom postupku, pa je iskaze navedenih svjedoka sud ocijenio prilikom okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne. Apelantov iskaz, prema ocjeni suda, dat je s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, odnosno umanjenja stepena krivice, te mu sud nije poklonio vjeru. Usljed činjenice da je svjedok optužbe Haso Ičić uvjerljivo, detaljno i pouzdano pred sudom izjavio da je kritičnog dana u Sivcima vidio „upravo apelanta“, s kojim je razgovarao i kojeg dobro poznaje, te kojeg je prepoznao i u sudnici, sud nije našao razuman osnov za sumnju da je Petrin, koji je kritičnog dana bio pred kućom Hase Ičića u Sivcima, neko treće lice, odnosno Predrag Prcać, zvani Petrin, na koga u svom iskazu ukazuje apelant. Slijedom navedenog, sud je zaključio da izvedenim dokazima apelantova odbrana nije dokazala postojanje alibija za apelanta na dan 9. juni 1992. godine, u vrijeme kada se desio predmetni krivičnopravni događaj.
17. Vrhovni sud je u Presudi broj 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2015. godine, koju je donio povodom žalbi apelanta i saoptuženog G. N., zaključio da je Okružni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da u postupku nije bilo kršenja procesnih garancija. Naročito, Vrhovni sud je ukazao da izreka osporavane presude sadrži jasan činjenični opis realne djelatnosti optuženih koji obuhvata vrijeme oružanog sukoba u BiH, opis načina kršenja pravila međunarodnog humanitarnog prava, njihovog zajedničkog djelovanja sa više za sada nepoznatih lica obučenih u vojne uniforme i naoružanih pištoljima i puškama u izvršenju djela za koje su proglašeni krivim tom presudom. Ukazano je da takav činjenični opis jasno i potpuno određuje svjesnu i voljnu komponentu umišljanog postupanja optuženih kao saizvršilaca prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici, i da su u takvom činjeničnom opisu ugrađeni svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, za koje su proglašeni krivim tom presudom.
18. Nadalje, ocijenjeni su neosnovanim navodi da je osporavana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima – iskazima iz istrage svjedoka Mehmeda Sivca, Hajrudina Sivca i Hase Ičića, jer su prilikom saslušanja u istrazi tim svjedocima postavljana sugestivna pitanja, a koji iskazi su korišteni na glavnom pretresu u uvjetima neposrednosti i kontradiktornosti. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja tih zapisnika ne proizlaze apelantove istaknute tvrdnje, jer pozivanje svjedoka da iznesu sve što im je poznato u vezi s izvršenjem konkretnog djela, kako su to i učinila ovlaštena službena lica prilikom njihovog saslušanja, nema karakter sugestivnih pitanja u smislu utjecaja ili navođenja svjedoka na davanje konkretnih odgovora za određene činjenice. Konačno, kako je naglasio Vrhovni sud, ti zapisnici su sačinjeni u skladu sa odredbama člana 63. st. 1. i 2. ZKPRS i sadrže sve podatke o toku preduzete radnje, postavljenih pitanja i datih odgovora, zbog čega su tvrdnje iz žalbe kojima se ukazuje i na povredu citirane zakonske odredbe bez osnova.
19. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da je u postupku donošenja osporavane presude povrijeđeno pravo na odbranu jer je, suprotno tvrdnjama iz žalbe, prvostepeni sud u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS savjesno ocijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao razloge u obrazloženju te presude. Obrazloženi su i razlozi koji su rukovodili sud da u okviru diskrecionog prava iz odredbe člana 278. stav 2. ZKPRS ne uvaži apelantov prijedlog za čitanje iskaza svjedoka Hasibe Karalić iz istrage, sve u skladu sa obavezom koja proizlazi iz odredbe člana 304. stav 7. ZKPRS. Ti razlozi, prema datom obrazloženju iz osporavane presude (str. 3. pasus 1), ne odnose se samo na razloge ekonomičnosti postupka, kako se to selektivno navodi i potencira u žalbi, već i na obrazloženje činjenice da je na istu okolnost sud prethodno prihvatio prijedlog za saslušanje pet svjedoka apelantove odbrane.
20. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da se argumentima iznesenim u žalbama branilaca optuženih ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak osporavane presude da su optuženi G. N. i apelant počinili krivično djelo iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ na način kako je to činjenično opisano u izreci osporavane presude. Takav zaključak, po ocjeni Vrhovnog suda, rezultat je pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, i to pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Nadalje, Okružni sud je analizom i ocjenom iskaza svjedoka odbrane optuženog G. N., Ljubomira, Rade i Mile Niševića, te svjedoka apelantove odbrane S. U., D. K. i O. M. utvrdio da su optuženi bili u sastavu seoskih straža kao organiziranih oružanih formacija u Trnopolju, te su dati valjani razlozi o uzročnoj vezi između radnji optuženih i oružanog sukoba koji se u kritičnom vremenu odvijao na području BiH. Time je u osporavanoj presudi jasno definiran i psihički odnos prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici i o toj odlučnoj činjenici su dati (str. 47. pasus 4) valjani razlozi. Činjenice koje se potenciraju u žalbi apelantovog branioca da nije utvrđeno kojoj vojnoj formaciji je pripadala grupa naoružanih i uniformiranih vojnika koji su došli u zaseok Sivci, sa kojima su, prema utvrđenju iz osporavane presude, optuženi postupali kao saizvršioci, bez osnova su s aspekta odgovornosti optuženih za one radnje opisane u izreci osporavane presude za koje su proglašeni krivim, jer upravo taj činjenični opis radnji ne definira njihovu pripadnost određenoj vojnoj formaciji.
21. Nadalje, i prema stavu Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da izvedeni dokazi upućuju na jedini mogući zaključak, a to je da je ubistvo oštećenih nastupilo kao direktna posljedica radnji optuženih kao saizvršilaca, jer prisilnim odvođenjem oštećenih od grupe uniformiranih i naoružanih lica, među kojima su bili i optuženi, oštećenima se gubi svaki trag i njihova tijela nikada nisu pronađena, niti se o njima bilo šta zna od toga dana. Optuženi su imali posljednji kontakt i faktičku vlast nad oštećenim Suadom Sivcem ispred njegove porodične kuće, te njega i oštećenog Sulejmana Garibovića prilikom njihovog odvođenja ispred kuće Hase Ičića od kada im se gubi svaki trag, čime je dokazano da su lišeni života. Pravilnost takvih zaključaka proizlazi i iz sadržaja iskaza svjedoka (porodica oštećenih) koji su saglasno potvrdili da oštećene nikada nisu vidjeli u logoru, iako su ih tražili odmah nakon prisilnog odvođenja, niti su u logoru bili (svjedok Mirsad Dizdarević), pa kada se ti iskazi dovedu u vezu s materijalnim dokazima, i to rješenjem o proglašenju umrlim oštećenog Suada Sivca i izvodom iz matične knjige umrlih za oštećenog Sulejmana Garibovića, nema sumnje da je i sva odlučna činjenica pravilno utvrđena i valjano obrazložena u osporavanoj presudi. Sve navedeno potvrđuje pravilnost zaključka iz osporavane presude da realne radnje optuženih onako kako su činjenično utvrđene i opisane u izreci osporavane presude jasno definiraju njihovu ulogu kao saizvršilaca i jasno određuju njihov psihički odnos prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici. O svim tim odlučnim činjenicama dati su valjani razlozi u osporavanoj presudi.
22. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 014497 15 Kvlz od 28. augusta 2015. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca za zaštitu zakonitosti.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da krivično djelo koje je opisano u izreci pravosnažne presude sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, pa krivični zakon na apelantovu štetu nije povrijeđen. Naglašeno je da bi krivični zakon bio povrijeđen samo u slučaju da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje krivični zakon pogrešno primijenjen, što ovdje nije slučaj. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepena presuda odgovorila na brojne prigovore apelantovog branioca koji su isticani u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se ponavljaju u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. U pogledu apelantovih navoda da je učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS jer je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za čitanje iskaza Hasibe Kararić, Vrhovni sud je istakao da je taj prigovor istican i u žalbi protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud je (str. 4. posljednji pasus i str. 5 prvi pasus) detaljno obrazložio zašto je taj prigovor neosnovan, iz razloga iznesenih u tom obrazloženju, a i prvostepeni sud je na stranici 7. prvi pasus presude obrazložio zašto je odbio prijedlog za čitanje iskaza Hasibe Kararić. Kako se prigovor istog sadržaja ponavlja i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a na isti prigovor su obje presude odgovorile, to povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS nije učinjena ni u žalbenom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju tih navoda apelant osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza i time pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o njegovoj krivici. U tom kontekstu, apelant ističe da iskazi svjedoka optužbe nisu podudarni niti pouzdani, tako da se na osnovu tih iskaza nije mogla na nesumnjiv način utvrditi njegova krivica te vršiti analiza iskaza svjedoka Emine Sivac, Hase Ičića, Mirsada Dizdarevića, Hajrudina Sivca i Senada Sivca. Nasuprot tome, apelant navodi da je Okružni sud samo površno analizirao izjave svjedoka njegove odbrane ne ocjenjujući da li vjeruje ili ne vjeruje njihovim saglasnim tvrdnjama da apelant nikada nije tokom maja i juna 1992. godine napuštao zaseoke u kojim je „davao“ seosku stražu, da nikad nije išao u neke akcije sa optuženim G. N. i da nikada nije u tom period bio u zaseoku Sivci. Naprotiv, kako apelant dalje tvrdi, iako su iskazi svjedoka odbrane saglasni i podudarni u činjenici da apelant nije 9. juna 1992. godine a ni ranije bio u zaseoku Sivci, sud proizvoljno zaključuje da odbrana nije dokazala apelantov alibi. Također, apelant navodi da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima – iskazima iz istrage svjedoka Mehmeda Sivca, Hajrudina Sivca i Izeta Menkovića, jer su prilikom saslušanja u istrazi tim svjedocima postavljana sugestivna pitanja. Pored toga, apelant vrši analizu činjeničnog stanja, te tvrdi da je povrijeđen krivični zakon jer u konkretnom slučaju nema bitnih elemenata bića krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant navodi da kao pripadnik „seoske straže“ nije bio pripadnik neke vojne, političke ili administrativne organizacije strane u sukobu ili u službi jedne od strana u sukobu, te da stoga nije mogao biti učinilac ovog krivičnog djela. Osim toga, apelant prigovara stavu iz obrazloženja drugostepene presude da je na čitavom području BiH u kritičnom periodu, 9. juna 1992. godine, postojao oružani sukob i da je takav zaključak donesen bez i jednog provedenog dokaza, iako je poznato da je Odlukom Predsjedništva Republike BiH broj PR1200/92 od 20. juna 1992. godine proglašeno ratno stanje. Krivični zakon je povrijeđen i u vezi sa činjenicom da li je apelant mogao biti saizvršilac i u vezi sa subjektivnim odnosom apelanta prema djelu, odnosno prema tome da li je apelant postupao s umišljajem. Apelant ističe da je izreka prvostepene presude nerazumljiva jer sadrži navode koji su ustvari zakonski opis krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, a ne sadrži činjenice i okolnosti kako se ovaj događaj stvarno desio i ko je u njemu i na koji način i kako učestvovao. Apelant i u apelaciji ističe da smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku zato što sud „nije dozvolio da odbrana izvede jedan vrlo bitan dokaz, a to je čitanje iskaza svjedoka Hasibe Kararić, koji iskaz je dat u istrazi 2. augusta 2012. godine pred policijskim službenicima CJB Prijedor“. Apelant smatra ovaj iskaz vrlo bitnim te u apelaciji vrši analizu tog iskaza. Osim ovih navoda, apelant smatra da je činjenično stanje u konkretnom slučaju „paušalno utvrđeno“ i da nije primijenjen princip in dubio pro reo. U obrazloženju tih navoda apelant vrlo detaljno i opširno iznosi svoje viđenje provedenih dokaza, te smatra da ni Vrhovni sud njegove žalbene navode nije uzeo u obzir.
b)Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana iz razloga navedenih u presudi tog suda.
26. Vrhovni sud je istakao da su apelacioni navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku i po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te da su o njihovoj neosnovanosti dati razlozi u presudama Vrhovnog suda br. 11 0 K 014497 15 Kž od 16. aprila 2016. godine i 11 0 K 014497 15 Kvlz od 28. augusta 2015. godine.
27. Tužilaštvo je navelo da su o svim utvrđenim činjenicama koje terete apelanta sudovi dali prihvatljiva obrazloženja. Presuda nije rezultat proizvoljne ocjene dokaza i sudovi nisu primijenili princip in dubio pro reo jer za to nije bilo razloga, a činjenice koje terete apelanta su nedvosmislene, potpuno jasne i nisu u sumnji. Naglašeno je da je za neprihvatanje izvođenja jednog dokaza odbrane sud dao prihvatljivo i razložno obrazloženje.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
29. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, [...] postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, [...];
30. Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1. i stav 2. tačka a) Osnovne garancije
1. Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.
2. Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, slijedeća djela protiv osoba pomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:
(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;
Član 13. stav 2.
Zaštita civilnog stanovništva
2. Civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti predmet napada. Zabranjeni su akti ili prijetnje nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom.
31. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju Član 14 (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav 7.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 014497 15 Kvlz od 28. augusta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 10. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
36. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to tvrdi apelant.
39. Apelant smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno te da su nepravilno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, te da mu je zbog toga prekršen princip in dubio pro reo. Smatra da je provedenim postupkom prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku zato što je sud odbio izvesti određeni dokaz koji je predložio.
40. U vezi sa apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje općih elemenata tog krivičnog djela tako i da je on počinio krivičnopravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH u inkriminirano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH. Nadalje, Okružni sud je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta kao pripadnika „suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu“ tako i svojstvo oštećenih, te zašto su apelantovi prigovori suprotni tom utvrđenju i nisu uvaženi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da oštećeni u inkriminirano vrijeme nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, niti su neposredno učestvovali u neprijateljstvima. Također, kako je u prvostepenoj presudi navedeno „ni odbrana optuženih nije sporila, niti je izvedenim dokazima dovela u sumnju činjenicu da oštećeni nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, odnosno da nisu neposredno učestvovali u neprijateljstvima.“ Naime, sud je utvrdio da su oštećeni kritičnog dana bili civilna lica, bili su bošnjačke nacionalnosti i kao takvi uživali su zaštitu po pravilima međunarodnog humanitarnog prava.
43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na ubistvo oštećenih. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima svjedoka odbrane, kao i ocjena neslaganja u iskazima svjedoka Tužilaštva, čemu je poklonjena i posebna pažnja, s obzirom na specifičnosti konkretnog predmeta. Naime, Okružni sud je istakao da su svjedoci Haso Ičić, Emina Sivac, Mehmed Sivac, Hajrudin Sivac i Senad Sivac iznijeli svoja zapažanja od kritičnog dana i podrobno ispričali suštinu predmetnog događaja, naglasio je da su iskazi ovih svjedoka jasni i uvjerljivi, te podudarni u osnovnim i važnim elementima, odnosno u pogledu suštine predmetnog krivičnog djela, kao i da su ovi svjedoci identično iskazivali i tokom direktnog i tokom unakrsnog ispitivanja. Okružni sud je posebno pojasnio i zašto neznatna odstupanja u iskazima svjedoka Emine i Hajrudina Sivca i Hase Ičića u pogledu određenih činjenica o kojima su svjedočili predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanju lica sa različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se događaja koje su percipirati prije više godina. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da su svi oni preživjeli veoma stresne i traumatične događaje tokom kojih nisu mogli istovjetno zapaziti sve važne detalje, niti bi bilo razumno takvu preciznost od njih očekivati. Ove razlike zapravo samo potkrepljuju zaključak da svjedoci svjedoče o proživljenom, a ne naknadno naučenom događaju. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio u kojem dijelu i zašto je prihvatio iskaz svjedoka apelantove odbrane Mile Čavića, odnosno zašto je ocijenio istinitim iskaz ovog svjedoka u dijelu kojim se izjašnjavao na okolnosti postojanja seoskih straža u Niševićima, te učešća optuženih u seoskim stražama, dok u preostalom dijelu iskaz ovog svjedoka, prema ocjeni suda, nije vjerodostojan jer je protivrječan iskazima svih svjedoka odbrane apelanta i optuženog G. N. koji su se izjašnjavali na ovu okolnost, pa i iskazu optuženog G. N. koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a kako je na osnovu iskaza svjedoka u toku postupka utvrđeno da je svjedok Mile Čavić u kritično vrijeme rukovodio svim seoskim stražama u Trnopolju.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene prvostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovog alibija, a u okviru kojeg su ocijenjeni iskazi svjedoka koje je predlagao apelant. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je obrazloženo da je svjedok Ostoja Milutinović u svom iskazu naveo da su seoske straže u kojima je učestvovao apelant držali bez smjena i napuštanja položaja, danonoćno oko 15 do mjesec dana. Međutim, Okružni sud je za ovaj iskaz zaključio da je suprotstavljen skoro svim iskazima svjedoka odbrane optuženog G. N., ali i iskazima svjedoka, apelantove odbrane, uključujući iskaz svjedoka Dragoljuba Kostića koji je saglasan sa iskazom svjedoka Steve Unijata, ali i sa iskazima svjedoka odbrane optuženog G. N., na osnovu kojih je sud utvrdio da su seoske straže u svim zaseocima bile organizirane pod jedinstvenim rukovodstvom, da su kao takve održavane po „kružnom principu“ i u smjenama. Analizirajući iskaze svjedoka Steve Unijata i Dragoljuba Kostića, sud je ocijenio da iskazi ovih svjedoka samo potvrđuju da je apelant u kritično vrijeme bio pripadnik seoskih straža, koju činjenicu apelantova odbrana nije ni osporavala tokom postupka. Međutim, sud je ocijenio da se na osnovu njihovih iskaza ne može zaključiti da apelant zbog prisustva na straži, ali ni zbog vlastite sigurnosti nije mogao da ode u Sivce 9. juna 1992. godine. Također, Okružni sud je analizirao i iskaze svjedoka Izeta i Zlatana Menkovića te Mirzeta i Juse Kararić date na okolnosti ličnosti i ponašanja apelanta u kritično vrijeme, prema kojima ovi svjedoci nisu vidjeli niti čuli da je apelant kritičnog dana bio u Sivcima i učestvovao u odvođenju oštećenih, te odlučio da nisu od utjecaja na apelantovu krivicu utvrđenu na osnovu ostalih dokaza izvedenih u ovom postupku. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
45. Ustavni sud naročito zapaža da su u redovnom postupku razmotreni i apelantovi navodi o nezakonitosti zapisnika iz istrage svjedoka Mehmeda Sivca, Hajrudina Sivca i Hase Ičića. Prvo, Ustavni sud zapaža da su ti svjedoci saslušani na glavnom pretresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz drugostepene presude proizlazi da je Vrhovni sud odgovarajući na identične žalbene navode izvršio uvid u sporne zapisnike te istakao da iz sadržaja tih zapisnika ne proizlaze apelantove istaknute tvrdnje jer pozivanje svjedoka da iznesu sve što im je poznato u vezi sa izvršenjem konkretnog djela, kako su to i učinila ovlaštena službena lica prilikom njihovog saslušanja, nema karakter sugestivnih pitanja u smislu utjecaja ili navođenja svjedoka na davanje konkretnih odgovora za određene činjenice. Konačno, kako je naglasio Vrhovni sud, ti zapisnici su sačinjeni u skladu sa odredbama člana 63. st. 1. i 2. ZKPRS i sadrže sve podatke o toku preduzete radnje, postavljenih pitanja i datih odgovora, zbog čega su tvrdnje iz žalbe kojima se ukazuje i na povredu citirane zakonske odredbe bez osnova. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode da su zapisnici iz istrage nezakoniti dokazi.
46. Najzad, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njegove žalbene navode. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u žalbi, da je slaganje ili neslaganje sa odlukom nižestepenog suda zasnovano na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je žalba, prije nego što ju je sud odbio, bila predmet razmatranja tog suda (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)).
47. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedene principe u obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
48. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
49. U vezi sa navodima da nije izveden dokaz koji je apelant predlagao, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zauzeo stav da član 6. stav 3.d Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24). Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da je njegov prijedlog za čitanje iskaza svjedoka Hasibe Kararić proizvoljno odbijen ili da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
50. Što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovaj princip kao dio principa presumpcije nevinosti prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
51. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
52. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član
6. Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenog dokaza koji je apelant predložio.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman