Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4965/15 (Z. Č., I. Č. i S. Č.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4965/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4965/15, rješavajući apelaciju Zuhre Čolo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Čolo, Irfana Čole i Selme Čolo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050419 14 Rev od 18. augusta 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zuhra Čolo, Irfan Čolo i Selma Čolo (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Muratović, Hadžagić, Bijedić iz Sarajeva, podnijeli su 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050419 14 Rev od 18. augusta 2015. godine.

2. Podneskom od 26. novembra 2015. godine dostavljene su tražene punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te zakonskih zastupnika tuženih Federacije BiH - Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH i Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužene, odnosno FBiH i OSABiH) zatraženo je 26. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i zakonski zastupnici tuženih su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. septembra do 4. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Predmetni postupak su 26. marta 1999. godine tužbom pokrenuli apelanti, te Ahmet Čolo (suprug, odnosno otac apelanata) i njegova majka Fatima Čolo, koji su tokom postupka umrli, tako da su apelanti povukli dio tužbenog zahtjeva u odnosu na njih. Apelanti su podneskom od 8. decembra 2004. godine kao tužene konačno označili FBiH i OSA-u, te tužbu uredili i u dijelu petita tužbenog zahtjeva u kojem, pored naknade nematerijalne štete (zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta supruga, odnosno oca apelanata), potražuju i naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade, izgubljenog izdržavanja i rente. Apelanti tužbeni zahtjev temelje na štetnom događaju iz 1994. godine, saobraćajnoj nesreći koju je skrivio vozač automobila (koji je 1992. godine mobiliziran za potrebe SDB RBiH), zaposlenik MUP-a RBiH Goran Maksimović u kojoj je pravni prednik apelanata Ahmet Čolo, kao biciklista, zadobio teške tjelesne povrede uslijed kojih je proglašen 100% invalidom. Zaposlenik MUP-a RBiH je, zbog navedenog događaja, procesuiran pred redovnim sudovima, proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja i pravosnažno kažnjen novčanom kaznom.

Parnični postupak

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 05419 11 P 2 (raniji broj predmeta P-372/1999) od 12. aprila 2013. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu FBiH obavezavši je na isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bračnog druga, odnosno oca, u iznosu od po 10.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, pri čemu je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata za isti vid naknade preko dosuđenog iznosa. Istom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknade na ime materijalne štete u odnosu na FBiH, dok je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na drugotuženu OSA-u (sve detaljno navedeno u izreci presude).

8. Odlučujući o prigovorima nedostatka pasivne legitimacije, zastare i litispendencije Općinski sud se, prije svega, osvrnuo na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenivši da je prigovor OSA-e osnovan, a prigovor FBiH neosnovan (o čemu se sud detaljno izjasnio na str. 15 i 16 obrazloženja). Tako je Općinski sud o neosnovanosti prigovora o nedostatku pasivne legitimacije na strani FBiH, između ostalog, naveo da je Sud BiH rješenjem od 27. juna 2007. godine odbio nadležnost u ovoj pravnoj stvari pozvavši se na odredbe člana 102. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH prema kojoj su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze ranije obavještajne službe, te da entitetske vlade neće tražiti odštetu od BiH ili Agencije u pogledu takvih dugova, zaduženja i drugih obaveza. Općinski sud je, u vezi s tim, podsjetio da je predmetnom tužbom od 26. marta 1999. godine kao tužena označena FBiH - Agencija za istraživanje i dokumentaciju, a nakon toga FBiH - MUPFBiH, pa budući da su to, zapravo, organi FBiH koje zastupa Federalno pravobranilaštvo, okolnost da su označena dva organa FBiH nije od značaja za pasivnu legitimaciju, jer je, shodno citiranoj odredbi (član 102. Zakona o OSABiH) prvotužena FBiH pasivno legitimirana u konkretnom slučaju.

9. Općinski sud je neosnovanost prigovora litispendencije, zatim, osnovanost prigovora zastare potraživanja u odnosu na naknadu materijalne štete, te djelomičnu osnovanost zahtjeva u odnosu na naknadu nematerijalne štete detaljno obrazložio na str. od 16 do 19 obrazloženja.

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je žalbu FBiH u cijelosti odbio dok je žalbu apelanata djelomično usvojio i osporenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu u odnosu na visinu dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete, te u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. U odnosu na žalbene prigovore FBiH u vezi sa njenom pasivnom legitimacijom u predmetnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da je prigovor neutemeljen. Takav stav Kantonalni sud je doveo u vezu s činjenicom da je vozilo kojim je počinjena šteta 11. novembra 1992. godine izuzeto od tadašnjeg MUP-a RBiH, a u vrijeme štetnog događaja koristila ga je Agencija za istraživanje i dokumentaciju (RBiH). Nadalje se Kantonalni sud pozvao na Sporazum o oživotvorenju FBiH, koji je zaključen u novembru 1995. godine, u kontekstu pravnog kontinuiteta RBiH da nadležnost koja nije izričito povjerena institucijama BiH pripada entitetima. Shodno tome, kako je utvrdio Kantonalni sud, pravni subjekt predmetne obaveze je FBiH, koja je preuzela sva prava i obaveze unutrašnjih poslova. Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 102. stav 2. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, koja izričito propisuje odgovornost entiteta za dugove, zaduženja i ostale obaveze svoje ranije službe o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio.

12. Djelimičnu osnovanost žalbenih navoda apelanata u odnosu na dosuđujući dio odluke, te neosnovanost ostalih žalbenih prigovora parničnih stranaka Kantonalni sud je obrazložio na str. od 5 do 9 obrazloženja presude.

13. Odlučujući o reviziji prvotužene FBiH izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 050419 14 Rev od 18. augusta 2015. godine reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog naročitog teškog invaliditeta njihovog supruga i oca, te troškova postupka odbio.

14. Ocjenjujući prigovor pogrešne primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o prigovorima nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene FBiH i zastare potraživanja, Vrhovni sud je pošao od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova kojim je taj sud vezan, a u bitnom se odnosi na okolnosti u vezi sa štetnim događajem i njegovim posljedicama. U vezi s tim je navedeno da je 8. augusta 1994. godine srodnik apelanata, vozeći bicikl na kolovozu, doživio saobraćajnu nezgodu kada je Goran Maksimović, upravljajući vozilom koje je mobilizirano i korišteno za potrebe SDBRBiH, udario u bicikl zbog kojih posljedica je srodnik apelanata zabio teške tjelesne povrede, zatim, da je štetnik Goran Maksimović, koji je bio službenik zaposlen u MUP-u RBiH, pravomoćnom presudom Osnovnog suda II u Sarajevu proglašen krivim i osuđen na novčanu kaznu.

15. Vrhovni sud u obrazloženju naglašava da FBiH u reviziji osporava pasivnu legitimaciju na svojoj strani tvrdeći da nije bila ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa štetnikom i vozilom, zatim, ističe da je FBiH nastala tek nakon završetka rata, a da su njeni organi u oblasti obavještajno-sigurnosnih poslova uspostavljeni tek 2002. godine, da je u prethodnom periodu djelovala Agencija za istraživanje i dokumentaciju, koja je bila organ RBiH, a u vrijeme štetnog događaja korisnik vozila i štetnik bila je SDB MUP-a RBiH.

16. Vrhovni sud je u vezi sa ovim prigovorom FBiH naveo da nižestepeni sudovi odgovornost FBiH temelje na odredbama čl. 173. i 174. u vezi sa članom 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je u vezi s tim taj sud citirao navedene odredbe, te je, shodno sadržaju citiranih odredaba, primijetio da su nižestepeni sudovi prilikom razmatranja ovog prigovora utvrdili da je FBiH, nakon uspostavljanja, preuzela nadležnost obavještajno-sigurnosnih organa, pa budući da kasnijim uspostavljanjem OSA-e nije preuzela dug entitetskih organa, zaključili da je FBiH odgovorna za predmetnu štetu.

17. Da bi ocijenio ovaj revizijski prigovor, Vrhovni sud je pošao od propisa koji su regulirali oblast organizacije i rada sigurnosno-obavještajnih službi i tijela u vrijeme nastanka štetnog događaja, kao i nakon tog perioda do podnošenja tužbe.

18. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je SDB bila zadužena za poslove državne sigurnosti pri MUP-u RBiH, koja je, prema utvrđenju suda, 1994. godine privremeno koristila mobilizirano vozilo kojim je uzrokovana šteta apelantima i kojim je upravljao službenik tog organa. Nadalje je pojašnjeno da je SDB bila organizaciona služba koja je bila zadužena za državnu sigurnost, dok su posebno djelovale kao organizacione službe javne sigurnosti, koje su bile u okviru MUP-a RBiH kao organa RBiH koji je imao svojstvo pravnog lica. Shodno tome, kako je naveo Vrhovni sud, za štetu koju je uzrokovao korisnik vozila kao opasne stvari u konkretnom slučaju mogla je biti odgovorna samo RBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine, koja propisuje da „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ima sada 'Bosna i Hercegovina', nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom tim ustavom“, što ukazuje na postojanje pravnog kontinuiteta države Bosne i Hercegovine kao pravnog lica, a time i odgovornosti za rad njenih organa za prethodni period dok se zvala RBiH. Budući da se šteta odnosi na odgovornost organa države RBiH, koji nije imao svojstvo pravnog lica, ni stranačku sposobnost, to je za njega odgovarala RBiH iz čega, prema shvatanju Vrhovnog suda, proizlazi da je danas BiH pasivno legitimirana za štetu ovog organa, jer nije došlo do prestanka njenog pravnog subjektiviteta.

19. Vrhovni sud je, također, naveo da stav nižestepenih sudova o raspoređivanju i prenošenju nadležnosti u oblasti obavještajno-sigurnosnih službi na entitete nakon Dejtonskog sporazuma nije pravilan, posebno kada se uzme u obzir da je, nakon prestanka rata i potpisivanja mirovnog sporazuma, također na državnom nivou 1996. godine osnovana Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), i to na temelju Zakona o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju („Službeni list RBiH“ broj 17/96). Nadalje je navedeno da je na nivou Federacije, kao entiteta, tek 2002. godine osnovana Obavještajno-sigurnosna služba Federacije (OSAFBiH), i to na temelju Zakona o obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/02), da bi konačno 2004. godine na državnom nivou bila osnovana OSABiH, i to na temelju Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 12/04). Nadalje je Vrhovni sud naveo da je neutemeljeno pozivanje nižestepenih sudova na odredbu člana 102. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH kojom je zaista propisano da generalni direktor priprema plan za prenos prava na Agenciju, a da je vlada svakog entiteta i dalje odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obaveze svoje ranije obavještajne službe, te da neće tražiti odštetu od BiH ili Agencije u pogledu takvih dugova, zaduženja i drugih obaveza. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, citirana odredba se odnosi na agencije koje su bile formirane na nivou entiteta nakon Dejtonskog sporazuma, a ne na obaveze koje su nastale prije, pa je stoga pozivanje na citiranu odredbu neutemeljeno.

20. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je prigovor FBiH o nedostatku pasivne legitimacije osnovan, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci presude, u smislu člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se tvrdi da je odluka Vrhovnog suda nezakonita, a odluke nižestepenih sudova pravno valjane i u skladu sa relevantnim propisima. Naime, apelanti tvrde da je SDB kao obavještajno-sigurnosni dio MUP-a RBiH nakon gašenja nastavila raditi u okviru državne obavještajno-sigurnosne agencije, a da je 2002. godine postala dio obavještajno-sigurnosne agencije na nivou FBiH da bi 2004. godine ponovo postala dio državne agencije, pri čemu je FBiH postala obveznik dugova RBiH i njenih organa, koji egzistiraju na teritoriji FBiH, pa tako i obaveza MUP-a RBiH, a što proizlazi iz Sporazuma o oživotvorenju Federacije BiH, zaključenog u Dejtonu, da je pravni kontinuitet koji nije izričito povjeren institucijama BiH ostavljen u obavezu entitetima. Dodatno je članom 102. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH propisana odgovornost entiteta za dugove i ostala zaduženja svojih ranijih službi. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio citiranu odredbu, pa shodno tome apelanti, zbog arbitrarne primjene propisa Vrhovnog suda, traže da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se u apelaciji pozvali, osporena presuda stavi van pravni snage, te da se na pravnoj snazi održe nižestepene presude.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da, suprotno stanovištu apelanata, prilikom donošenja osporene presude nisu uskraćena garantirana prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, niti je primjena prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.

23. Pravobranilaštvo BiH je u ime OSA-e navelo da je, imajući u vidu statusne promjene obavještajnih službi i s tim u vezi zakonske propise, OSA kao učesnik postupka sasvim osnovano temeljila prigovor nedostatka pasivne legitimacije u predmetnoj pravnoj stvari, koji su prihvatili svi nižestepeni sudovi. Imajući u vidu razloge kojima se rukovodio Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Pravobranilaštvo FBiH je u ime prvotužene FBiH, između ostalog, navelo da je presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita, jer je donesena pravilnom primjenom relevantnih propisa, a Vrhovni sud nije proizvoljno tumačio i primijenio materijalno pravo, pa je apelacija neosnovana i nedokazana. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju („Službeni list RBiH“ broj 17/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom osniva se Agencija za istraživanje i dokumentaciju (u daljnjem tekstu: Agencija), utvrđuje nadležnost, uređuju ovlašćenja, uređuju određena pitanja iz radnog odnosa i sredstava za rad, kao i druga pitanja od značaja za organizovanje i funkcionisanje Agencije.

Član 2.

Agencija je državni organ koji obavlja poslove u skladu sa Ustavom i zakonom.

Skraćeni naziv Agencije je AIDBiH.

Sjedište Agencije je u Sarajevu.

Član 5.

Skupština Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Skupština) vrši kontrolu nad zakonitošću rada Agencije (…).

26. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 32/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna služba Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Služba), uređuje njen djelokrug, način organizacije, ovlaštenja i odgovornosti i druga pitanja koja su značajna za uspješno, blagovremeno i zakonito djelovanje Službe Član 2. stav (1) Služba je nezavisna federalna institucija, čiji djelokrug i način rada zahtijevaju posebnu organizaciju Član 68.

Služba će djelovati do osnivanja obavještajno-sigurnosne službe na nivou Bosne i Hercegovine, nakon čega će prestati s radom i predati svu opremu, inventar, materijal, arhivu, dokumenta, nepokretnu imovinu i svu ostalu imovinu toj službi.

27. U Zakonu o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 12/04), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

I - OPĆE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 2.

Agencija je civilna obavještajno-sigurnosna institucija, koja će imati status nezavisne administrativne organizacije Bosne i Hercegovine.

Agencija ima status pravne osobe.

U sastav Agencije ulaze civilne obavještajno-sigurnosne institucije koje su ranije djelovale u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i u Republici Srpskoj.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine ne mogu se osnivati ni djelovati nikakave druge civilne obavještajno-sigurnosne strukture.

Član 3. stav (1) Agencija ima nadležnost na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Član 96.

Civilne obavještajno-sigurnosne službe, koje su radile u Bosni i Hercegovini prema zakonima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, prije stupanja na snagu ovog zakona, ukidaju se od 1. maja 2004. godine.

Član 102.

Od 1. maja 2004. godine, kada generalni direktor smatra da to odgovara potrebama Agencije, Agencija može direktno da koristi, kontrolira i na drugi način raspolaže cjelokupnom pokretnom i nepokretnom imovinom ranijih obavještajnih službi, pravima i obavezama ranijih obavještajnih službi, kao i predmetima u zakonskom vlasništvu ranijih sigurnosno-obavještajnih službi, uključujući arhivsku građu, spise i druge dokumente.

U roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog zakona, generalni direktor organizira popis kompletne pokretne i nepokretne imovine i obligacionih prava ranijih obavještajnih službi. U roku od šest mjeseci generalni direktor priprema plan za prijenos prava na Agenciju, kada je to potrebno u cilju osiguranja efikasnog rada Agencije. Generalni direktor dostavlja taj plan Vijeću ministara na odobrenje, a postupak odobravanja izvršit će se u roku od 30 dana od dana dostavljanja. Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u gore navedenom planu, vlada svakog entiteta je i dalje odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obaveze svoje ranije obavještajne službe. Vlade entiteta neće tražiti odštetu od Bosne i Hercegovine ili Agencije u pogledu takvih dugova, zaduženja i drugih obaveza.

U roku od 60 dana nakon što Vijeće ministara odobri plan, generalni direktor priprema nacrt okvirnog sporazuma za prijenos imovinskih prava ranijih sigurnosno-obavještajnih službi, kada to bude potrebno, koji će zaključiti Vijeće ministara i vlade Federacije i Republike Srpske.

U prijelaznom periodu do zaključivanja gore navedenog okvirnog sporazuma, pravni status te imovine može biti promijenjen samo pismenim odobrenjem Vijeća ministara na prijedlog generalnog direktora.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050419 14 Rev od 18. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 14. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na predmetni postupak, Ustavni sud podsjeća da, prema vlastitoj praksi: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

36. U vezi s ključnim apelacionim prigovorom koji se odnosi na arbitrarnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. Ustavni sud zapaža da se sporno pitanje tiče pasivne legitimacije prvotužene FBiH za nastalu štetu koju apelanti potražuju, koja im je pričinjena u štetnom događaju tokom ratnih dešavanja u BiH. Ustavni sud, također, zapaža da su nižestepeni sudovi, Općinski i Kantonalni, odgovornost prvotužene FBiH za nastalu štete utemeljili na odredbama člana 102. Zakona o Sigurnosnoobavještajnoj agenciji BiH smatrajući da je upravo FBiH odgovorna za nastalu štetu obavezavši je na isplatu nematerijalne štete primjenom odredaba čl. 173. i 174. ZOO. Ustavni sud, također, zapaža da takav stav zastupaju i apelanti smatrajući da je upravo stav nižestepenih sudova zakonit i ispravan, a da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio citirane odredbe na njihovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu OSA-u smatrajući da ona nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju, pri čemu apelanti reviziju nisu izjavili kako bi, eventualno, osporili taj dio odlučenja nižestepenih sudova, koji je u tom dijelu postao pravosnažan.

39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, odlučujući o reviziji prvotužene FBiH, zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani FBiH za šta je, prema ocjeni Ustavnog suda, dato detaljno i relevantno obrazloženje. U vezi s datim obrazloženjem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu propise koji su regulirali organizaciju rada sigurnosno-obavještajnih službi u vrijeme kada je šteta nastala (august 1994. godine) do podnošenja tužbe (mart 1999. godine), te je u vezi s tim detaljno razmotren status SDB, kao organizacione službe (budući da je vozač koji je skrivio saobraćajnu nezgodu bio službenik te službe) u okviru MUP-a RBiH, koji je imao svojstvo pravnog lica, a sve to je dovedeno u kontekst relevantnih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine (član I/1) koje govore o pravnom kontinuitetu RBiH. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, između ostalog, razmotrio i hronologiju formiranja sigurnosnih agencija na području BiH počev od 1996. godine, kada je formirana Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AIDBiH), kao državni organ (član 2. stav 1. Zakona o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju), do 2002. godine (nakon štetnog događaja), kada je privremeno formirana entitetska agencija na području FBiH koja je 2004. godine obuhvaćena jedinstvenom državnom agencijom OSABiH. Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud osvrnuo i na odredbu člana 102. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH smatrajući da, suprotno stajalištu nižestepenih sudova, nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona, prema ocjeni Vrhovnog suda, odnosi na obaveze agencija koje su nastale nakon njihovog formiranja (2002. godina).

40. Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba na koje se Vrhovni sud pozvao prilikom odlučenja, ne uočava arbitrarnost u njihovoj primjeni, koja bi posljedično vodila ka kršenju prava apelanata na pravično suđenje, niti se u okolnostima konkretnog slučaja obrazloženje tog suda da FBiH, kao prvotužena, nije bila u materijalnopravnom odnosu sa nastalom štetom, u smislu čl. 173. i 174. ZOO, doima proizvoljnim.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori neutemeljeni, te da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. U vezi s pozivanjem apelanata i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga, Ustavni sud pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu smatra neutemeljenim. VIII.Zaključak

43. Ustavni zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, uvažio žalbu prvotužene i preinačio nižestepene presude utvrdiviši da, shodno relevantnom zakonskom okviru, FBiH nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju da, u smislu odredbama čl. 173. i 174. ZOO, apelantima naknadi nastalu štetu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4965/15 (Z. Č., I. Č. i S. Č.) | Sudska praksa | Aktio