Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/17 (R. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3661/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3661/17, rješavajući apelaciju Rudolfa Pezera, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudolf Pezer protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 069090 17 Gž od 16. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudolf Pezer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 28. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 069090 17 Gž od 16. juna 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik dijela u površini od 52 m² parcele, bliže opisane u izreci presude, a što je tuženi ("Tetra Kompany" d.o.o. Brčko) dužan trpjeti i dozvoliti da se apelant uknjiži kao vlasnik na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da apelant tražio da se utvrdi da je vlasnik dijela parcele 1251/1 KO Gorice u površini od 52 m² i da se na toj površini uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza i ocjene istih utvrdio da je tuženi vlasnik parcele broj 1251/1 KO Gorice, a da je dio te parcele u površini od 52 m² u faktičkom posjedu apelanta, koji je vlasnik parcele broj 1255/4 KO Gorice. Nadalje je navedeno da je geodetskim snimanjem zemljišta i objekata utvrđeno da položaj međnih granica na digitalnom geodetskom planu između apelantove parcele i parcele tuženog ne odgovara stvarnom položaju zatečene međne granice između zemljišta u faktičkom posjedu apelanta i tuženog. Apelacioni sud je naveo da je tuženi svoju parcelu kupio u toku 2008. godine od A. L. prema čijoj izjavi sporna površinu od 52 m² čini sastavni dio parcele tuženog i koju je tuženi držao u posjedu do 2010.godine, odnosno sve dok apelant nije postavio betonski zid (ogradu) u toku 2011. godine. Stoga je tuženi pokrenuo postupak uređenja međe između navedenih parcela koji je okončan pravosnažnim rješenjem o uređenju međe od 13. jula 2012. godine i prema kojem sporna međašna površina od 52 m² prema zemljišnoj knjizi čini sastavni dio parcele koja je u vlasništvu tuženog, ali je u faktičkom posjedu apelanta. Apelacioni sud je ukazao da je nakon pravosnažnosti rješenja o uređenju međe tuženi kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje, koje je dozvoljeno rješenjem o izvršenju od 7. novembra 2013. godine, a apelant je podnio tužbu u ovom sporu. Apelacioni sud je naveo da je vještak geometar utvrdio da je sporni dio zemljišne površine od 52 m² u sastavu parcele tuženog prema oba katastarska plana (analogni i digitalni) ali bi, kako je izjavio na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, trebao biti u sastavu apelantove parcele. Naime, da su granice pogrešno postavljene zbog greške u aerofotogrametrijskom snimanju, te da postoji "deformacija" za cijele katastarske opštine, pa i KO Gorice i pogrešno postavljene granice, a što se ne može otkloniti u ovom postupku. Cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, u kontekstu nalaza vještaka geometra (koji je utvrdio da nema zauzeća apelantove parcele od strane tuženog), te imajući u vidu da ovom postupku apelant (na kome je teret dokazivanja tih činjenica) nije dokazao da je po valjanom pravnom osnovu stekao pravo vlasništva na spornoj površini od 52 m² u smislu člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. 7., 8. i 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je donio presudu na osnovu iskaza jednog svjedoka (A. L.) koji je tuženom prodao parcelu i koji je suprotan nalazu i mišljenju vještaka i iskazima ostalih svjedoka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja je ukazano u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 236. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (na kome je teret dokazivanja) nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zhatjev, slijedom čega su odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/17 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio