Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3665/17 (F. M.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kamata
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3665/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3665/17, rješavajući apelaciju Frane Maleša, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Frano Maleš protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 038051 17 Gž2 od 24. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Maleš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 28. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 I 038051 17 Gž 2 od 24. maja 2017. godine. Osporenim rješenjem odbijena je žalba apelanta (kao tražioca izvršenja) protiv rješenja prvostepenog suda kojim je završen postupak izvršenja.
2. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je apelant pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave- Presude Kantonalnog suda u Travniku broj 006-0-Gž-07-000 587 od 29. maja 2008. godine i da je prvostepeni sud postupajući po prijedlogu za izvršenje donio rješenje o izvršenju broj 85 0 1 038051 13 I od 28. augusta 2013. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Nadalje je navedeno da je po pravosnažnosti rješenja o izvršenju Sberbank a.d. Banjaluka izvršila zapljenu i prenos novčanih sredstava izvršenika te obavijestila prvostepeni sud da je navedenim prenosom sredstava rješenje o izvršenju u cjelosti provedeno. Međutim, apelant je osporio navode iz podneska Sberbank a.d. Banjaluka uz obrazloženje da rješenje o izvršenju nije provedeno, jer zakonska zatezna kamata nije naplaćena u skladu sa izvršnom ispravom, dok je izvršenik istakao činjenicu da je prenosom zaplijenjenih sredstava u cjelosti namireno potraživanje apelanta. Zatim je prvostepeni sud zbog oprečnih izjašnjenju u pogledu provedenog izvršenja odredio vještačenje po vještaku ekonomske struke, te cijeneći sve navedene činjenice prvostepeni sud je u skladu sa članom 64. Zakona o izvršnom postupku obustavio izvršni postupak smatrajući da je potraživanje apelanta kao tražioca izvršenja u cjelosti namireno. Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je apelant naplatio glavni dug u ukupnom iznosu od 61.000,00 KM kako je to određeno izvršnom ispravom. Također je utvrđeno da je na ime zakonske zatezne kamate na glavni dug naplatio ukupno iznos od 61.000,00 KM, te određene novčane iznose na ime ukupnih troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na troškove, te troškove izvršenja. Stoga, iz stanja spisa proizilazi da je apelantovo potraživanje namireno u cjelosti, pa je Okružni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava primjena Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" br. 19/01, 52/06 i 103/08) iz razloga što izvršnom ispravom nije određena visina nego samo period za koji se ima obračunati zakonska zatezna kamata. Osim toga, Okružni sud je naveo da je visina zakonske zatezne kamate utvrđena u toku izvršnog postupka koji se vodio na teritoriji Republike Srpske, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate utvrdio da zakonska zatezna kamata ne može biti veća od visine glavnog duga.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate koji se primjenjuje u Republici Srpskoj, budući da su presudu, koja je izvršna isprava, donijeli sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine koji su u pogledu zatezne kamate primijenili između ostalog Zakona o visini stope zatezne kamate u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim visina zateznih kamata nije ograničena do iznosa glavnice.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravičan postupak i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman