Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5270/17 (L. S., Ž. S. i D. S.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5270/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5270/17, rješavajući apelaciju Ljubice Stevanović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljubica Stevanović, Željko Stevanović i Darko Stevanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 019831 17 Gž od 20.

septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Stevanović, Željko Stevanović i Darko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnijeli su 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 019831 17 Gž od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je preinačena prvostepena presuda na način da je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu rente i to I apelantici za period od 1. novembra 2008. godine pa ubuduće, II apelantu za period od 1. septembra 2015. godine pa ubuduće, dok je III apelantu renta dosuđena ubuduće sve dok se ne promjene prilike koje bi pravdale izmjenu te odluke.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da se 26. februara 2007. godine dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj je poginuo muž (Z. S.) I apelantice, a otac II i III apelanata i to kao saputnik u određenom vozilu, da je saobraćajnu nezgodu skrivio vozač tog vozila, koji je takođe poginuo, a da je vozilo bilo osigurano kod tužene („Wiener osiguranje“ a.d. Banja Luka). Nadalje, da je postupak za naknadu nematerijalne i dijelom materijalne štete protiv iste tužene pravosnažno okončan, ali da u tom postupku nije odlučivano o zahtjevu za rentu. Zatim, da apelanti u konkretnom postupku traže rentu zbog izgubljenog izdržavanja, s obzirom da je nastradali Z. S. bio zaposlen i izdržavao porodicu. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu prihoda prednika stranaka i činjenicu da bi on doprinosio izdržavanju članova svoje uže porodice, te da bi pri tom morao podmirivati i jednim dijelom i vlastite troškove. Međutim, da prvostepeni sud nije pravilno primijenio član 194. stav 1. i

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da lice koje je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ono koje je po zakonu imalo pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. U vezi s tim je ukazano, da se ta šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog, da je ostao u životu, te da sud određuje vrijeme za koje će odgovorno lice plaćati rentu. Naglašeno je da je težište tog propisa na izdržavanju i njegovom trajanju po normalnom toku stvari, a da sve preko toga dolazi u sferu neizvjesnih pretpostavki. Okružni sud je istakao da je odredbama Porodičnog zakona regulisano ko ima pravo na izdržavanje i pod kojim uslovima, koje realno ukazuju na budući normalan tok stvari, što je prihvatljivo s obzirom na teško dokazivu izvjesnost budućih činjenica. S tim u vezi je istaknuto, da I apelantica izvjesno nema pravo na rentu od dana zaposlenja kao ni II apelant, kao punoljetna i radno sposobna lica, na šta žalba pravilno ukazuje. Zatim, da III apelant, koji je rođen 1. novembra 1996. godine, s obzirom da je redovan student, u pravilu ima pravo na rentu sve dok se nalazi na redovnom školovanju, a do navršenih 26 godina života, jer bi ga sve dotle umrli otac, po normalnom toku stvari, izdržavao (i morao izdržavati). Okružni sud je istakao da se konkretnom odlukom ne može odrediti do kada će ta obaveza trajati jer se ne zna datum do kada će taj apelant biti na redovnom školovanju, a naročito jer se izdržavanje u skladu sa zakonom može izuzetno produžiti i poslije navršenih 26. godina života, pa da stoga obaveza ubuduće traje, dok ne nastupe okolnosti zbog kojih bi ova obaveza bila ukinuta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe člana 194. ZOO. Apelanti, između ostalog, navode da je pravilno prvostepeni sud naveo da bi prednik apelanata prema redovnom toku stvari nakon prestanka obaveze da izdržava apelante nastavio da redovno pomaže apelante, pa da su shodno tome apelanti osiguranim slučajem pretrpjeli i štetu zbog gubitka izdržavanja, a potom i zbog gubitka redovnog pomaganja, te da je trenutak zaposlenja nekog od oštećenih irelevantan za postojanje njegovog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5270/17 (L. S., Ž. S. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio