Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-654/18 (K. M. iz Sarajeva)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pretpostavka nevinosti
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-654/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 654/18, rješavajući apelaciju Kerima Mudželeta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kerima Mudželeta podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 024062 18 Kž 23 od 12. januara 2018.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024062 17 Kv 23 od 29. decembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kerim Mudželet iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 024062 18 Kž 23 od 12. januara 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024062 17 Kv 23 od 29. decembra 2017. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Kantonalnom sudu u Sarajevu i KPZ Sarajevo PJ Miljacka bilo naloženo da ga odmah puste na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 16. februara 2018. godine, Kantonalni sud 19. februara 2018. godine, a Kantonalno tužilaštvo 21. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

-Uvodne napomene

6. Od 11. juna 2015. godine apelantu je određena i u kontinuitetu produžavana mjera pritvora.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 K 024062 15 Kv od 1. decembra 2016. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu:

KZFBiH).

8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024062 17 Kž 13 od 20. aprila 2017. godine ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024062 17 Kž 13-1 od 20. aprila 2017. godine ukinuo pritvor apelantu i odredio da se pusti na slobodu. Istovremeno je apelantu izrečena mjera zabrane privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024062 17 Kv 15 od 3. maja 2017. godine djelimično uvažio žalbu Federalnog tužilaštva, rješenje Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine ukinuo i odredio pritvor apelantu od dva mjeseca koji se ima računati od dana i časa lišavanja slobode.

11. Apelant je lišen slobode 4. maja 2017. godine Nakon toga, u okviru dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, apelantu je pritvor produžavan u kontinuitetu.

12. Pred Kantonalnim sudom je u ponovnom postupku protiv optuženog apelanta 15. juna 2017. godine otvoren glavni pretres.

-Osporena rješenja

13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024062 17 Kv 23 od 29. decembra 2017. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca koji se po ovom rješenju računa od 3. januara 2018. godine i može trajati do 3. marta 2018. godine ili do druge odluke suda. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, a iz razloga određenih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. U prilog ovom zaključku cijenjeni su: nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke koje je predložio tužilac i branilac, a koji su bili saglasni u dijelu da je apelant kritične prilike upravljao brzinom većom od dozvoljene, te da na strani pješaka (oštećenih – smrtno stradale J. O. i teško povrijeđenog J. E. R.) nije bilo propusta, a ni doprinosa nastanku nesreće; zapisnik o uviđaju na licu mjesta; te iskazi svjedoka O. Č., Z. Š., Dž. K., nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka; nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke koje su predložili tužilac i apelant. Pobrojani dokazi detaljno su interpretirani, te su cijenjeni kako pojedinačno tako i dovođenjem u uzajamnu vezu. Nadalje, u obrazloženju rješenja označeno je da su ponovnom postupku protiv apelanta održana ročišta za glavni pretres: 15. juna 2017. godine (uvodna izlaganja i čitanje optužnice), 12. oktobra 2017. godine (saslušani svjedoci optužbe O. Č. očevidac nesreće, suprug oštećene smrtno stradale istakao imovinski zahtjev), 20. oktobra 2017. godine (saslušani svjedoci optužbe M. Š., Z. Š. i Dž. K.), 16. novembra 2017. godine (saslušani sudsko-medicinski vještaci N. S. i H. Ž. o povredama koje su zadobili oštećeni), 11. decembra 2017. godine (saslušan i unakrsno ispitan vještak saobraćajne struke Š. K.), 21. decembar 2017. godine (tužilac u spis uložio zapisnik o uviđaju). Sljedeći glavni pretres zakazan je za 18. januar 2018. godine radi saslušanja vještaka mašinske struke Z. Č.

15. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da pobrojani dokazi i na osnovu njih utvrđene činjenice potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant, kršeći saobraćajne propise, prouzrokovao saobraćajnu nesreću u kojoj je jedno lice smrtno stradalo, a drugo teško povrijeđeno, odnosno da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.

16. Kantonalni sud je zaključio da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

17. Pored ispunjenosti objektivnog uvjeta u smislu citirane odredbe (krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna), Kantonalni sud je cijenio naročite okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti, kao i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim je ukazano da iz prekršajne evidencije za apelanta proizlazi da je u periodu od 4. oktobra 2013. do 1. juna 2015. godine (u periodu od godinu i 8 mjeseci) apelant počinio 17 prekršaja iz oblasti saobraćaja, zbog čega su mu ovlaštena službena lica izdala prekršajne naloge. U vezi s tim cijenjena je i činjenica da je u vrijeme kritičnog događaja apelant imao 20 godina života, a da je kao tako mlada osoba u prekršajnoj evidenciji evidentiran 17 puta zbog prekršaja iz oblasti sigurnosti javnog saobraćaja, koji su počinjeni na području gradskih općina. U vezi s tim cijenjeno je, pored ostalog, da je krivično djelo za koje se apelant osnovano sumnjiči počinjeno u strogom centru grada, na izuzetno frekventnom mjestu gdje se odvija i javni gradski prevoz). Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenog proizlazi da se radi o licu koje je u označenom periodu u kontinuitetu, upravljajući motornim vozilom, kršilo saobraćajne propise, pa da je apelant iskazao sklonost ka kršenju propisa iz sigurnosti saobraćaja. Prema ocjeni Kantonalnog suda navedene okolnosti, za sada ne dovode u pitanje neophodnost i opravdanost pritvora imajući u vidu i vrijeme koje je apelant u dosadašnjem toku postupka proveo u pritvoru.

18. Najzad, cijeneći prirodu, težinu i posljedice krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, okolnosti njegovog izvršenja, te razloge na kojim je zasnovana ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je zaključio da blaže mjere zabrane nisu primjenjive i da se njima ne može postići svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora, odnosno da se ne bi mogla otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela.

19. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 024062 18 Kž 23 od 12. januara 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda.

20. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da nije izvršena stvarna, tj. suštinska kontrola pritvora jer prvostepeno rješenje sadrži gotovo pa cjelokupne razloge iz ranijih rješenja o produženju mjere pritvora. U vezi s tim je ukazano da apelant u žalbi nije iznio argumente zbog kojih se okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud nisu mogle uzeti u razmatranje ili da određene činjenice i okolnosti nisu uzete u razmatranje, a da su mogle biti od utjecaja na zakonitost prvostepenog rješenja. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da se u osporenom rješenju ponavljaju određeni razlozi kao i u ranijim rješenjima, sama po sebi, nije dovoljna za zaključak da osporeno rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano budući da činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnih rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijih rješenja o produženju pritvora.

21. Prema stavu Vrhovnog suda, prvostepeni sud je naveo konkretne razloge zašto smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant krivično djelo za koje se tereti učinio s eventualnim umišljajem (kretao se brzinom znatno većom od dozvoljene i propisane, propustio da s povećanom opreznošću kretanje vozila prilagodi režimu vožnje koji bi bio adekvatan njegovom predstojećem približavanju i ulasku u polje raskrsnice, nije držao vozilo unutar površine kolovoza namijenjene za saobraćaj, a niti bliže desnoj ivici kolovoza na udaljenosti s koje neće ugrožavati ostale učesnike u saobraćaju), zatim da je apelant imao predstavu i o ostalim uvjetima u kojima preduzima vožnju (u strogom centru grada, glavnom i izuzetno frekventnom ulicom, u kojoj se u to vrijeme nalazi veliki broj drugih učesnika u saobraćaju, kako vozila tako i pješaka, uz istovremeno odvijanje autobuskog i tramvajskog javnog prevoza koje je praćeno prisustvom putnika na stanicama lociranim neposredno uz navedenu ulicu). Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, zaključak prvostepenog suda da postoji osnovana sumnja da je apelant postupao s eventualnim umišljajem ne dovodi u pitanje zbog činjenice da se u osporenom rješenju ne konstatira da je apelant grubo i bezobzirno kršio saobraćajne propise. Također je ukazano i da se upute iz rješenja Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine (ukinuta prvostepena presuda protiv apelanta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje) ne odnose na donošenje odluke o produženju pritvora.

22. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je konstatacijom „da vijeće suda nalazi da je optuženi umišljajno postupao u nepoštovanju saobraćajnih propisa vozeći neprilagođenom brzinom i s prekoračenjem koje je značajno veće od dozvoljenog u konkretnoj situaciji, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te da je pristao i na nastupanje zabranjene posljedice“ prekršena pretpostavka nevinosti. U vezi s tim je ukazano da se prvostepeni sud pozvao na konkretne činjenice pri donošenju svog zaključka i da se zaključak prvostepenog suda odnosi na postojanje osnovane sumnje (str. 7. i 8. osporenog rješenja) da je apelant učinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, a da nije naveo da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti. Stoga je neosnovanim ocijenjeno i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3924/17.

23. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog opisa djela, koje se apelantu stavlja na teret u optužnici, slijedi da se saobraćajna nezgoda dogodila u ljetnom periodu oko 23.50 sati u Sarajevu, u Ulici Maršala Tita, u općini Centar, da se apelant svojim vozilom kretao nedozvoljenom brzinom od 97 km/h iako je propisana brzina bila 60 km/h, zatim da je propustio da se s povećanom opreznošću koja odgovara uvjetima saobraćaja na raskrsnici približi raskrsnici, da drži vozilo unutar površine kolovoza namijenjenog za saobraćaj, te da drži vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza na udaljenosti da ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud (osim što je imao u vidu činjenični opis predmetnog krivičnog djela u optužnici) pozvao na određene dokaze iz kojih proizlaze navedene činjenice i naveo njihovu sadržinu, a na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant postupao s eventualnim umišljajem. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da razlozi o odlučnim činjenicama ne proizlaze iz dokaza u spisu, nego da predstavljaju apstraktne i stereotipne konstrukcije koje bi se mogle uopće pripisati svakoj saobraćajnoj nezgodi koja se desila u centru grada. Uporište za ovakav zaključak prvostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, imao u provedenim dokazima (zapisnik o uviđaju, iskazi svjedoka O. Č., Z. Š. i Dž. K.). Stoga su neosnovanim ocijenjeni navodi da je apsolutno nejasno na osnovu čega je sud utvrdio kakvo je bilo stanje saobraćaja u datom dijelu saobraćajnice i šta ga je karakteriziralo, pa da se apelant prilikom prilaska raskrsnici nije približavao s povećanom opreznošću (kakva je bila gustoća saobraćaja, frekventnost i sl.). Najzad, ukazano je da su ovoj fazi postupka navedene činjenice dovoljne za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant postupao s eventualnim umišljajem, dok će konačan zaključak o apelantovoj krivici sud dati nakon okončanog dokaznog postupka i na osnovu ocjene svih dokaza koji se izvedu u toku postupka.

24. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant kršio saobraćajne propise, i to ne samo one koji se odnose na brzinu kretanja vozila koja je u datim okolnostima (prema stavu prvostepenog suda) bila enormno velika, nego je imao u vidu postojanje osnovane sumnje o kršenju drugih propisa koje se ogledalo u tome što apelant, prilikom približavanja raskrsnici, nije vozio s povećanom opreznošću koja odgovara uvjetima saobraćaja na raskrsnici, što za kretanje vozila nije koristio isključivo saobraćajnu traku i što vozilo u kretanju nije držao bliže desnoj ivici kolovoza na tolikoj udaljenosti od nje da ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju. Stoga je neosnovanim ocijenjena tvrdnja da je osnovana sumnja zasnovana na prekoračenju brzine i na članu 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS).

25. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih bi bilo vidljivo da je voljni element umišljaja bio na nivou pristajanja na nastupanje teže posljedice. U vezi s tim je ukazano da je primarna posljedica učinjenja krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, ugrožavanje sigurnosti javnog saobraćaja i ono se (kao i osnovno krivično djelo iz člana 332. stav 1. KZFBiH) može učiniti s umišljajem, o čemu je sud dao razloge u svom rješenju, a u odnosu na težu posljedicu tog djela (u konkretnom slučaju smrt jednog i teška tjelesna povreda drugog lica) dovoljno je nehatno postupanje.

26. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovane apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud zanemario i nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka odbrane koji se razlikovao od nalaza i mišljenja vještaka tužilaštva. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud cijenio oba nalaza i mišljenja iz kojih nesporno proizlazi da se apelant kritične prilike kretao brzinom većom od dozvoljene, kao i da je u ovoj fazi postupka sud cijenio dokaze na nivou postojanja osnovane sumnje, a da će konačna ocjena dokaza biti data nakon provođenja svih dokaza i okončanja glavnog pretresa.

27. Vrhovni sud nije prihvatio kao osnovanu ni apelantovu tvrdnju da je prenesen raniji iskaz svjedoka O. Č., a zanemaren njegov kasniji iskaz, kao i da je prvostepeni sud u cijelosti zanemario iskaze svjedoka Z. Š. i Dž. K. i nije ih cijenio u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva. Vrhovni sud je istakao da su u obrazloženju prvostepenog rješenja interpretirani iskazi navedenih svjedoka koji su cijenjeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, da je ova ocjena vršena na nivou postojanja osnovane sumnje, te da iz pobrojanih dokaza proizlazi da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je uslijed iznenadnog kretanja velikom brzinom označenog vozila pored njega izgubio kontrolu nad vlastitim vozilom. U vezi s tim, Vrhovni sud je posebno interpretirao upravo iskaz svjedoka Z. Š.

28. Vrhovni sud je zaključio, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, da prvostepeni sud zaključak o postojanju razloga za pritvor apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije zasnivao samo na izvodu iz prekršajne evidencije za apelanta, nego je cijenio i druge činjenice i okolnosti koje karakteriziraju učinjenje predmetnog krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je učinio apelant, a koje žalbom nisu ni osporene. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da prvostepeni sud nije uzeo u obzir temporalne dimenzije trajanja pritvora koji u ovom momentu traje duže od dvije godine. Pri tome je ukazano i da apelant nije naveo argumenta koji bi uputili na zaključak da pritvor neopravdano dugo traje uslijed nedovoljne hitnosti u postupanju nadležnih organa.

29. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su razlozi i obrazloženja iz osporenog rješenja identični onim iz ranijih rješenja, kao i da se pritvor apelantu nakon potvrđivanja optužnice produžava „procesnom inercijom”. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelant ne iznosi argumente zbog kojih se okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud nisu mogle uzeti u razmatranje pri donošenju osporenog rješenja, kao ni argumente da određene činjenice i okolnosti sud nije uzeo u obzir, a da su mogle biti od utjecaja na pravilnost spomenutog zaključka. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da se u pobijanom rješenju ponavljaju određeni razlozi kao i u ranijim rješenjima, sama po sebi, ne daje osnov za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano budući da činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnih rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijih rješenja o produženju pritvora. Dakle, u situaciji kada jedna ista okolnost egzistira sve vrijeme trajanja pritvora, pozivanje na nju ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne predstavlja stereotipnu formulaciju, niti ima za posljedicu proizvoljnost zaključka prvostepenog suda da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 4135/17 od 6. decembra 2017. godine).

30. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da na apelantovu sklonost ka vršenju prekršaja kršenjem saobraćajnih propisa objektivno upućuje izvod iz prekršajne evidencije iz koje proizlazi veliki broj učinjenih saobraćajnih prekršaja (ukupno 17) u vremenskom periodu od 19. septembra 2013. do 1. juna 2015. godine, što sve upućuje na zaključak da se radi o vršenju prekršaja u kontinuitetu i u kratkom vremenskom periodu, pa da je bez značaja što za učinjene prekršaje apelantu nije izricana mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. U vezi s tim, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je Vrhovni sud u rješenju od 13. januara 2015. godine (protiv drugog optuženog) zauzeo stav da saobraćajni prekršaji za mjeru pritvora imaju utjecaj samo ako se radi o licu kojem su više puta u prekršajnom postupku izricane mjere zaštite, mjere zabrane upravljanja motornim vozilom. Vrhovni sud je pojasnio da su u tom rješenju cijenjene okolnosti koje su se ticale optuženog u tom predmetu, pa između ostalog i okolnosti da su tom optuženom više puta bile izrečene i zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom.

31. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je njegovo ponašanje za vrijeme trajanja pritvora takvo da je mjera pritvora imala „resocijalizativnu i korektivnu funkciju“, pa da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je istakao da osnovni cilj mjere pritvora nije resocijalizacija pritvorenog lica i korektivna funkcija, već da se osigura nesmetano vođenje krivičnog postupka, pa i tako što će se onemogućiti optuženi u činjenju krivičnih djela. Također, bez utjecaja na pravilnost prvostepenog rješenja ocijenjeni su i apelantovi navodi da je izrazio iskreno kajanje zbog spornog događaja, čije su ga posljedice teško pogodile. Najzad, ukazano je i da je prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka A. K. iz kojeg, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, ne proizlazi da je ovaj vještak eksplicitno potvrdio da se, s obzirom na strukturu apelantove ličnosti i ostale elemente koje je cijenio, ne može očekivati da će apelant u budućnosti činiti krivična djela ili druga devijantna ponašanja.

32. Prema stavu Vrhovnog suda, ni apelantovi navodi da njegovo ponašanje, za vrijeme dok je bio na slobodi apsolutno ne ukazuje na bojazan da će ponoviti krivično djelo, ne dovode u pitanje postojanje okolnosti na kojima je prvostepeni sud zasnovao zaključak o postojanju pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

33. Najzad, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode da prvostepeno rješenje uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi bilo vidljivo da je sud na suštinski način razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane, mjere privremenog oduzimanja vozačke dozvole u smislu člana 140a. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 140c. stav 6. ZKPFBiH i u vezi s mjerom zabrane napuštanja boravišta, tj. doma u kojem živi s roditeljima u smislu člana 140. stav 1. u vezi sa članom 140c. stav 1. ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud dao konkretne razloge na osnovu kojih je zaključio da se izricanjem blažih mjera apelantu ne bi mogla ostvariti svrha koja se želi postići produženjem mjere pritvora, te da je pri tome imao u vidu sve okolnosti koje se tiču vrste i težine krivičnog djela i načina izvršenja, za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant počinio, kao i razloge na osnovu kojih je produžen pritvor.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

34. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prva iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, te iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

35. Apelant najprije tvrdi da su osporena rješenja nezakonita jer je prekršen član 151. stav 1. ZKPFBiH jer je izostala stvarna i suštinska kontrola i analiza opravdanosti mjere pritvora. U vezi s tim ističe i da Vrhovni sud, bez ikakve analize činjenica i temporalne dimenzije dosadašnjeg trajanja mjere pritvora, kako navodi, „nezakonito pretpostavlja“ preuzimanje cjelokupnog sadržaja osporenog rješenja Kantonalnog suda.

36. Nadalje, u opširnim navodima apelant je osporio zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 336. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U ovom dijelu ukazao je da ne postoje razlozi i dokazi da postoji osnovana sumnja da je postupao umišljajno, da je preuzet činjenični opis iz optužnice i tako zanemaren stav iz rješenja Vrhovnog suda kojim je ukinuta prvostepena presuda kojom je bio proglašen krivim, a iz razloga jer nije sadržavala navode o gruboj i/ili bezobzirnoj vožnji (niti opis takve vožnje), da su iznesena samo teoretska razmatranja o eventualnom umišljaju, odnosno da se umišljajno postupanje zasniva na preuzetom činjeničnom opisu iz optužnice, te okolnostima i činjenicama koje bi se uopćeno mogle pripisati svakoj saobraćajnoj nesreći. Prema njegovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih rješenja samo su interpretirani provedeni dokazi, ali je izostala njihova ocjena. Apelant insistira na tvrdnji da je osnovana sumnja o njegovom umišljajnom postupanju zasnovana samo na činjenici da je vozilom upravljao brzinom većem od dozvoljene, što je kvalificirano kao grubo i bezobzirno kršenje saobraćajnih propisa, a što je suprotno stavu Vrhovnog suda iz rješenja od 21. maja 2015. godine, odnosno na kršenju člana 44. stav 1. ZOBS. Također tvrdi da su pogrešno ocijenjeni nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva, da su zanemareni iskazi svjedoka Z. Š. i Dž. K. i nisu dovedeni u vezu s navedenim nalazom vještaka, odnosno da je zanemarena činjenica da je svjedok O. Č. dao novi iskaz 12. oktobra 2017. godine, te u vezi s tim da je prekršeno načelo jednakosti oružja.

37. Apelant osporava i zaključak redovnih sudova o ispunjenosti uvjeta za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim apelant najprije ističe da su u osporenim rješenjima ponovljeni razlozi i obrazloženja iz ranijih rješenja, odnosno da se minimalno u zadnjih osam mjeseci mjera pritvora produžava procesnom inercijom, a da pritvor traje duže od dvije godine. On osporava zaključak redovnih sudova da je osoba sklona vršenju saobraćajnih prekršaja zasnovan na prekršajnoj evidenciji (da je za 21 mjesec koliko posjeduje vozačku dozvolu počinio 17 prekršaja) jer se radi o prekršajima koji spadaju u red blažih prekršaja; da se ne radi o vršenju prekršaja u kontinuitetu; da mu za ove prekršaje nije izricana i mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. U vezi s tim apelant ukazuje i na stav Vrhovnog suda iz rješenja od 13. januara 2015. godine prema kojem, kako navodi, ranija prekršajna kažnjavanost za saobraćajni prekršaj ima utjecaj na mjeru pritvora samo ako se radi o licu kom je u prekršajnom postupku izricana i mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, te zaključuje da dokaz-izvod iz prekršajne evidencije redovni sudovi uopće nisu ni cijenili (odnosno cijenili su samo broj, a ne i karakter prekršaja). U vezi s tim, apelant tvrdi i da je potpuno zanemarena „temporalna dimenzija“ pritvora (koji, kako tvrdi, u njegovom slučaju traje više od dvije godine), kao i, kako navodi, preventivni utjecaj mjere pritvora na njega da shvati zbog čega mu je mjera pritvora određena. Nadalje navodi da ranije nije dolazio u sukob sa zakonom, da njegovo ponašanje od početka postupka ukazuje da se od njega može očekivati ponašanje koje će biti u skladu s procesnim normama i da ubuduće neće činiti bilo kakvo devijantno ponašanje. Apelant ukazuje na primjereno ponašanje u Pritvorskoj jedinici, te da je već na prvom ročištu za glavni pretres izrazio jasno i nedvojbeno teško kajanje zbog kritičnog događaja. U prilog iskrenom i dubokom kajanju, kao i psihičkom stanju u kom se nalazi nakon nesreće, apelant je ukazao i da je u pritvoru tretiran od psihijatra, kao i na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra prema kojem je, nakon saobraćajne nesreće, razvio PTSP koji, ako ne bude adekvatno medicinski tretiran, može da se razvije u ozbiljno psihičko oboljenje. Slijedom navedenog, smatra da ne postoje objektivne okolnosti koje bi bile valjan osnov za produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPBiH, odnosno da je teret dokazivanja prebačen na njega.

38. Apelant tvrdi da su izostali razlozi i obrazloženja zbog kojih se nekom od mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora. U vezi s tim, ukazuje da je 14 dana bio na slobodi (nakon što je ukinuta presuda Kantonalnog suda i određena mu mjera privremenog oduzimanja vozačke dozvole), da je vozačku dozvolu predao nadležnom organu. Prema njegovom mišljenju, navedena mjera, uz mjeru zabrane napuštanja boravišta (doma u kom živi s roditeljima), suprotno stavu redovnih sudova, ne može se smatrati neadekvatnom, tim prije što se redovni sudovi nisu ni bavili suštinskim ispitivanjem u tom smislu, pa su tako na njega prebacili i teret dokazivanja.

39. Nadalje, apelant tvrdi i da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o čitavom nizu žalbenih navoda koji su ukazivali na ozbiljna kršenja odredbi krivičnog postupka, pa da mu je tako prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

40. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim je istakao da je u rješenju Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda kojom je proglašen krivim navedeno, kako citira: „Naime, pravilno se žalbom branioca ukazuje da izreka pobijane presude uopće ne sadrži navode o gruboj i/ili bezobzirnoj vožnji optuženog (niti opis takve vožnje), dok je nasuprot tome krivično djelo pravno kvalificirano kao krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, dakle kao teško djelo počinjeno s umišljajem.“ Stoga smatra da se u ocjeni postojanja osnovane sumnje nije mogla preuzeti konstatacija iz činjeničnog opisa optužnice „svjestan da upravljajući vozilom takvom brzinom i zbog nepridržavanja saobraćajnih propisa može nastupiti zabranjena posljedica i da može dovesti u opasnost život ljudi i imovine na koji je pristao“. U vezi s, kako navodi, novim oblikom vinosti (eventualni umišljaj) s kojim je počinio krivično djelo za koje se tereti ukazuje na razloge iz osporenog prvostepenog rješenja: „Međutim, vijeće ovog suda smatra da je optuženi, vozeći brzinom neprilagođenom i s prekoračenjem, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, bio svjestan i s htijenjem nije se pridržavao saobraćajnih propisa, da je umišljajno postupao u nepoštovanju saobraćajnih propisa, pa je takvom neprilagođenom vožnjom i s prekoračenjem brzine, koja je značajno veća od dozvoljene u konkretnoj situaciji, pristao i na nastupanje zabranjene posljedice.“ Ova konstatacija, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti, odnosno na ovaj način se de facto i de jure iznosi zaključak van razumne sumnje da je kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome ukazuje i da je ova konstatacija u direktnoj suprotnosti s konstatacijom iz istog pasusa „pa je optuženi mogao imati predstavu o mogućoj posljedici kao rezultatu preduzete radnje“, a što također potvrđuje, kako smatra, njegove tvrdnje da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti.

41. U prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant se pozvao na, kako navodi, evidentna kršenja prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, pa da bi mu daljnjim ostajanjem u pritvoru bila nanesena nepopravljiva šteta.

b) Odgovor na apelaciju

42. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju iscrpno iznio razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja koja se odnose na svaki od istaknutih apelacionih navoda koje je, odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje, ispitao i zaključio da su neosnovani.

43. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja, te zaključio da su oni jasni i određeni i kao takvi prihvaćeni i potvrđeni od Vrhovnog suda kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

44. Kantonalno tužilaštvo se u odgovoru na navode iz apelacije referiralo na odgovarajuće razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja u vezi s konkretnim apelantovim navodima, ukazujući da je Vrhovni sud identične tvrdnje istaknute u žalbi na prvostepeno rješenje ocijenio neosnovanim. V.Relevantni propisi

45. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 332.

Ugrožavanje javnog prometa (1)Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

(…) Član 336.

Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. (Ugrožavanje javnog prometa) st. 1. i 2.; (…) ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; (…) ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana (…)

46. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(...)

Član 15.

Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)

Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(...)

Član 152.

Pritvor poslije izricanja presude (...)

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još najduže šest mjeseci.

(…) VI.Dopustivost

47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 024062 18 Kž 23 od 12. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja osporenog rješenja – 12. januar 2018. godine i datum podnošenja apelacije – 1. februar 2018. godine proizlazi da nije protekao rok od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

51. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

53. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

54. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje, kao i razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, da redovni sudovi nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera, te da nije odgovoreno na njegove žalbene navode.

55. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi, naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

56. Iz apelantovih navoda kojima osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, u suštini, proizlazi da su izostali razlozi i obrazloženja u osporenim rješenjima da postoji osnovana sumnja da je počinio teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, a kako je to navedeno u potvrđenoj optužnici. Prema njegovom mišljenju, u ovom dijelu izostali su razlozi u vezi s eventualnim umišljajem kao oblikom vinosti s kojim je krivično djelo za koje se tereti počinjeno, te se više i ne tvrdi da je grubo i bezobzirno kršio saobraćajne propise, a što je, kako smatra, conditio sine qua non za postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo iz člana 336. stav 2. KZFBiH. U prilog ovim tvrdnjama apelant je ukazao i na stav Vrhovnog suda iz rješenja od 20. aprila 2017. godine (kojim je ukinuta prvostepena presuda kojom je proglašen krivim za navedeno krivično djelo), a u kom je, kako navodi, konstatirano da izreka osporene presude uopće ne sadrži navode o gruboj i/ili bezobzirnoj vožnji (niti opis takve vožnje) iako je djelo kvalificirano kao krivično djelo iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, dakle kao krivično djelo počinjeno s umišljajem.

57. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Nadalje, pojam „djelo“ u smislu člana 5. ima autonomno značenje identično kao i „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga se trebaju imati u vidu klasifikacija „djela“ prema nacionalnom pravu, karakter postupka i težina zaprijećene kazne (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 56). Najzad, „djelo“ mora biti specifično i konkretno jer lišavanje slobode samo na osnovu činjenice da se radi o licu koje je sklono vršenju kažnjivih djela nije dozvoljeno (Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102; Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine, stav 40; M. protiv Njemačke, presuda od 17. decembra 2009. godine, stav 89; Shimovolos protiv Rusije, presuda od 21. juna 2011. godine, stav 54).

58. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je potvrđenom optužnicom apelantu stavljeno na teret da je prouzrokovao saobraćajnu nesreću koja se dogodila u ljetnom periodu oko 23,50 sati u Sarajevu, u Ulici Maršala Tita, u općini Centar, da se apelant svojim vozilom kretao nedozvoljenom brzinom od 97 km/h iako je propisana brzina bila 60 km/h, zatim da je propustio da se s povećanom opreznošću, koja odgovara uvjetima saobraćaja na raskrsnici, približi raskrsnici, da drži vozilo unutar površine kolovoza namijenjenog za saobraćaj, te da drži vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza na udaljenosti da ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju, a što je za posljedicu imalo smrt jednog lica i teške tjelesne povrede drugog lica. Stoga, proizlazi da se apelantu, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, na teret stavlja specifično i konkretno „djelo“. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se u ovako određenom „djelu“ stječu obilježja krivičnog djela propisanog KZFBiH u članu 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH (član 336. stav 2. - Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2. prouzrokovana smrt jedne ili više osoba; član 332. stav 1. - Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM). Naime, u osporenim rješenjima detaljno su interpretirani dokazi, te njihova ocjena, na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju osnovane sumnje kao prvog i općeg uvjeta za produženje mjere pritvora apelantu. Činjenica da se dokazi vještaka optužbe i odbrane razlikuju u pogledu utvrđene brzine kretanja je bez značaja s obzirom na to da su oba vještaka saglasno potvrdila da je brzina kretanja bila veća od dozvoljene. Nadalje, nesporno je da se apelant većom brzinom od dozvoljene kretao prometnom ulicom u centru grada, gdje je povećan broj učesnika u saobraćaju (kako vozila tako i pješaka), te kojom se odvija i javni gradski prevoz i pored koje se nalaze stanice za putnike. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant lice koje ima položen vozački ispit i izdata mu je vozačka dozvala, tj. da je uspješno prošao obuku za učešće u saobraćaju u svojstvu vozača u okviru koje je upoznat sa saobraćajnim propisima, pa nije nerazumno zaključiti da je mogao imati svijest i znanje da u navedenim konkretnim okolnostima, upravljajući brzinom većom od dozvoljene, krši propise iz oblasti saobraćaja, te da može uzrokovati posljedice koje se ogledaju u dovođenju u opasnost života ljudi (pa i smrti jednog ili više lica) ili imovine većih razmjera. Stoga su, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge koji, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, kod objektivnog posmatrača stvaraju uvjerenje da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda ukinuta prvostepena presuda zato što izreka nije sadržavala navode o gruboj i/ili bezobzirnoj vožnji, imajući u vidu pravnu kvalifikaciju djela, odnosno da je djelo počinjeno s umišljajem. Naime, Ustavni sud zapaža da se ovaj stav Vrhovnog suda odnosio na prvostepenu presudu u kojoj ova pitanja moraju biti rasvijetljena van razumne sumnje, a u konkretnom slučaju se radi o rješenjima o produženju mjere pritvora za čiju zakonitost je dovoljno postojanje osnovane sumnje.

59. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje koji je zasnovan na detaljno interpretiranim i cijenjenim dokazima provedenim u dosadašnjem toku postupka.

60. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno zaključili da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelant je, u suštini, istakao: da je postojanje ovog pritvorskog razloga zasnovano na izvodu iz prekršajne evidencije, da je zanemaren njegov odnos prema spornom događaju, kao i njegovo psihičko stanje, te da nije cijenjeno njegovo primjereno ponašanje u pritvoru.

61. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009).

62. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).

63. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je na osnovu uvida u prekršajnu evidenciju za apelanta utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu od godinu i osam mjeseci (od 4. oktobra 2013. do 1. juna 2015. godine) učinio 17 prekršaja zbog povrede propisa koji se tiču saobraćaja, zbog kojih su izdati prekršajni nalozi. Brojnost prekršaja cijenjena je u vezi s činjenicom da je apelant mlada osoba, kao i da je u vrijeme počinjenja djela za koje se osnovano sumnjiči, a koje se također tiče povrede propisa koji se tiču saobraćaja imao nepunih 20 godina. Nadalje, proizlazi da su svi saobraćajni prekršaji, kao i djelo za koje se apelant osnovano sumnjiči, počinjeni uglavnom na području gradskih općina. Slijedom navedenog, redovni sudovi su zaključili da je, činjenjem saobraćajnih prekršaja u kontinuitetu, apelant iskazao sklonost ka kršenju propisa iz oblasti saobraćaja. Nadalje, cijenjene su i specifične okolnosti u kojima je počinjeno djelo za koje se apelant osnovano sumnjiči (da je počinjeno u strogom centru grada, na frekventnom mjestu i dr.).

64. Imajući u vidu pobrojane okolnosti Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da je postojanje ovog razloga za određivanje pritvora cijenjeno samo na osnovu prekršajne evidencije, i to s obzirom na broj, a ne i karakter počinjenih prekršaja koji su se, kako tvrdi, ticali lakših prekršaja (nepropisno parkiranje, nekorištenje pojasa i sl.), za koje su mu pretežno izricane novčane kazne. Naime, uvidom u prekršajnu evidenciju nesporno je utvrđeno da su prekršaji počinjeni u kontinuitetu (17 prekršaja u periodu od nešto manje od dvije godine) i u vezi s tim zaključeno da je apelant iskazao sklonost ka kršenju popisa iz oblasti saobraćaja. Imajući u vidu da se radi o relativno mladoj osobi koja je u kontinuitetu i u relativno kraćem periodu počinila označeni broj prekršaja za koje je i kažnjavana nije nerazumno zaključiti da izrečene prekršajne sankcije nisu imale vaspitni učinak na apelanta da prestane s kršenjem propisa iz oblasti saobraćaja, pa da postoji osnovana bojazan da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao počiniti i novo djelo. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant iskazao sklonost ka kršenju propisa kojim se regulira oblast saobraćaja koji su u funkciji osiguranja bezbjednosti i sigurnosti svih učesnika u saobraćaju, a što predstavlja nesporan javni interes koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad apelantovim pravom na slobodu. Najzad, u vezi s apelantom tvrdnjom da se radilo o „lakšim prekršajima“, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, i najmanji saobraćajni prekršaj predstavlja „krivično djelo“ u smislu člana 6. Evropske konvencije.

65. Nadalje, apelant tvrdi i da se u rješenjima o produženju mjere pritvora ponavljaju identični razlozi, da se pritvor produžava „procesnom inercijom“, te da su redovni sudovi zanemarili da pritvor traje duže od dvije godine.

66. Ustavni sud podsjeća da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaj koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

67. Ustavni sud zapaža da pri odlučivanju o ispunjenosti uvjeta za produženje mjere pritvora redovni sud cijeni okolnosti koje postoje u vrijeme odlučivanja. Stoga, ne postoji prepreka da se redovni sud pozove na iste razloge i okolnosti kao i u prethodnoj odluci ukoliko oni i dalje egzistiraju i od značaja su donošenje odluke o ispunjenosti zakonom određenih uvjeta za produženje mjere pritvora, pa se u takvoj situaciji ne može govoriti o stereotipnim formulacijama i korištenju jednih te istih razloga (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4135/17 od 6. decembra 2017. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, a kako je zaključio i Vrhovni sud, apelant svojim navodima nije doveo u pitanje postojanje naprijed pobrojanih okolnosti na kojima je zasnovan zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH da mu mjera pritvora bude produžena. Vrhovni sud je također dao i iscrpne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega na drugačiji zaključak ne utječe ni apelantova tvrdnja da je određivanje mjere pritvora na njega djelovalo vaspitno u smislu da više nikad ne počini sličan propust, da je iskazao iskreno kajanje i žaljenje zbog spornog događaja, da se sporni događaj odrazio na njegovo psihičko stanje, a što je potvrdio i nalaz i mišljenje vještaka A. K. Najzad, imajući u vidu naprijed naveden razloge i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke o produženju pritvora apelantu, kao i da apelant ne tvrdi u apelaciji, a to nije isticao ni u postupku pred redovnim sudovima, da se krivični postupak nije vodio s potrebnom marljivošću, dužina trajanja pritvora, a kako je i ukazano u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda, nije razlog, sam po sebi, koji bi uputio na zaključak da je apelantovo lišavanje slobode nezakonito. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je članom 152. stav 3. ZKPFBiH trajanje pritvora u situaciji u kojoj se nalazi apelant (nakon što je presuda prvostepenog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje) određeno u maksimalnom trajanju od jedne godine, a apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz predočenog Ustavnom sudu, da je ovaj rok prekoračen.

68. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera zabrane. U prilog navedenom istakao je i da za period od 14 dana koliko je bio na slobodi, kada mu je određena i mjera zabrane oduzimanja vozačke dozvole, nije počinio niti jedan prekršaj.

69. Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja, a s čim se saglasio i Vrhovni sud, proizlazi da iz razloga koji su opredijelili sud da produži pritvor apelantu nema mjesta izricanju blažih mjera, odnosno da se svrha pritvora ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su redovni sudovi propustili ispitati i mogućnost određivanja blažih mjera od pritvora, te ponuditi razloge i obrazloženja zbog čega se one ne mogu primijeniti prema apelantu.

70. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

71. Najzad, apelant tvrdi da je Vrhovni sud propustio ispitati njegove žalbene navode, već da se u odgovoru na njih rukovodio razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja.

72. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Međutim ova odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).

73. Ustavni sud zapaža da su u prilično opširnom i detaljnom obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda pobrojani konkretni apelantovi žalbeni navodi, da su oni ispitani u vezi s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda, te da je Vrhovni sud dao vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih stavove prvostepenog suda prihvaća, te zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, apelantovi navodi da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o čitavom nizu žalbenih navoda, bez navođenja konkretno o kojim navodima se radi, a što nije moguće zaključiti ni iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, ne rezultiraju povredom apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

74. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. neosnovane.

Pravo na pravično suđenje

75. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

76. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

77. Apelant tvrdi da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti jer je u osporenom prvostepenom rješenju, pri ocjeni postojanja osnovane sumnje, preuzeta konstatacija iz optužnice „svjestan da upravljajući vozilom takvom brzinom i zbog nepridržavanja saobraćajnih propisa može nastupiti zabranjena posljedica i da može dovesti u opasnost život ljudi i imovine na koji je pristao“, te konstatacijom: „Međutim, vijeće ovog suda smatra da je optuženi, vozeći brzinom neprilagođenom i s prekoračenjem, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, bio svjestan i s htijenjem nije se pridržavao saobraćajnih propisa, da je umišljajno postupao u nepoštovanju saobraćajnih propisa, pa je takvom neprilagođenom vožnjom i s prekoračenjem brzine koja je značajno veća od dozvoljene u konkretnoj situaciji, pristao i na nastupanje zabranjene posljedice.“

78. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

79. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da se za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze, kao što je „krivica“ i „dokazana“, ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

80. Apelant tvrdi da mu je povrijeđena pretpostavka nevinosti jer smatra da u osporenom prvostepenom rješenju, pri ocjeni postojanja osnovane sumnje, nije mogla biti preuzeta konstatacija iz optužnice „svjestan da upravljajući vozilom takvom brzinom i zbog nepridržavanja saobraćajnih propisa može nastupiti zabranjena posljedica i da može dovesti u opasnost život ljudi i imovine na koji je pristao“, te da ga je prvostepeni sud konstatacijom: „Međutim, vijeće ovog suda smatra da je optuženi vozeći brzinom neprilagođenom i s prekoračenjem, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, bio svjestan i sa htijenjem nije se pridržavao saobraćajnih propisa, da je umišljajno postupao u nepoštovanju saobraćajnih propisa, pa je takvom neprilagođenom vožnjom i s prekoračenjem brzine koja je značajno veća od dozvoljene u konkretnoj situaciji, pristao i na nastupanje zabranjene posljedice“ de facto i de jure proglasio krivim za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP 3924/17.

81. Ustavni sud zapaža da je identične apelantove navode ispitao i Vrhovni sud koji je zaključio da se prvostepeni sud pozvao na konkretne činjenice pri donošenju svog zaključka i da se zaključak prvostepenog suda odnosi na postojanje osnovane sumnje (str. 7. i 8. osporenog rješenja) da je apelant učinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZFBiH, a da nije naveo da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti, pa da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3924/17.

82. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 25. oktobra 2017. godine naveo da konstatacija redovnog suda u obrazloženju osporenog rješenja koje se ticalo kontrole opravdanosti mjera zabrane izrečenih apelantu u ovom predmetu i ostalim osumnjičenim „da je krivično djelo koje im se stavlja na teret počinjeno“ (vidi tač. 59 i 60) ima učinak jasne sudske objave u odsustvu pravomoćne presude da je apelant izvršio krivično djelo u pitanju, pa da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

83. Ustavni sud zapaža da iz spornih konstatacija na koje ukazuje apelant proizlazi da prvostepeni sud „smatra“, a ne i da „zaključuje“ da je apelant postupao s umišljajem, te da se sporne konstatacije, a kako je to ukazano i u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda, nedvosmisleno odnose na zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant, kršeći saobraćajne propise prouzrokovao saobraćajnu nesreću u označeno vrijeme i na označenom mjestu, počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je spornim konstatacijama de facto i de jure proglašen krivim. Stoga, konkretna situacija i nije uporediva s onom iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3924/17.

84. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da je prekršeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

85. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi svojim obrazloženjima o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

87. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

88. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

89. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-654/18 (K. M. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio