Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4436/17 (S.S.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4436/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4436/17, rješavajući apelaciju S. S. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 164344 14 Gž od 16. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 164344 14 Gž od 16. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi („Bosna Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Sarajevo) da mu na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo, između ostalog, da se 28. decembra 2011. godine dogodila saobraćajna nezgoda u Tuzli u kojoj su učestvovali apelant (upravljao putničkim motornim vozilom „Seat leon“) i M. H. (upravljala putničkim motornim vozilom „VW Golf II“), te da je apelant u nezgodi zadobio povrede (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke). Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka proveden dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke dr. A. V., koji se na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i pregledom apelanta, pored ostalog, izjasnio da je apelantu 10 dana nakon svake operacije (ukupno bile tri operacije) bila neophodna tuđa njega i pomoć (preciznije opisano u obrazloženju prvostepene odluke) dok je vještak u usmenom izjašnjenju precizirao da je apelantu u navedenom periodu tuđa njega i pomoć bila neophodna 12 sati dnevno. Općinski sud je naveo da je apelant u iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, istakao da mu je u svakodnevnim aktivnostima nakon tri operativna zahvata, odnosno nakon bolničkog liječenja tuđu njegu i pomoć pružala supruga. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da kod tako provedenih dokaza nije bilo osnova za usvajanje ovog dijela tužbenog zahtjeva, odnosno da se osnovanost nije mogla temeljiti samo na pismenom nalazu i mišljenju vještaka i njegovom usmenom izjašnjenju. Općinski sud je istakao da apelant nije pružio ni jedan drugi relevantan dokaz, prije svega na okolnost njegovog bračnog statusa, kao i da mu je supruga pružala njegu i pomoć i da je zbog toga imao izdatak. Općinski sud je naveo da nalaz i mišljenje vještaka jeste jedan od dokaza koji ukazuje da je apelantu bila potrebna tuđa njega i pomoć, ali se iz sadržine ovog dokaza ne može izvesti zaključak da li je i kojim licima apelant plaćao pružanje njege i pomoći, odnosno da li je imao umanjenje imovine i pored činjenice da ni najbliži srodnici nisu dužni da takve vanredne usluge čine bez naknade. Općinski sud je zaključio da je zbog apelantovog propusta da predloži dokaze za svoje tvrdnje (prije svega osobe za koju tvrdi da mu je pružala tuđu njegu i pomoć i da je imao umanjenje imovine u vidu materijalne štete za izdatak koji je platio), primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama člana 185. stav 3. i 4. i člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, odbijen je apelantov zahtjev za ovaj vid materijalne štete.

3. U obrazloženju konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu troškova za tuđu njegu i pomoć. Kantonalni sud je ukazao da nije osnovana apelantova tvrdnja da je osnovanost tog zahtjeva dokazao nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke i potvrdom o visini zarade medicinske sestre, jer apelant nije dokazao da mu je bila neophodna pomoć i njega stručnog lica, medicinske sestre. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je pogrešan zaključak sudova da nije pružio dovoljno dokaza da mu je u periodu oporavka bila potrebna tuđa njega i pomoć. Takođe, apelant navodi da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene odredaba člana 195. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredaba člana 126. ZPP-a. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 126. ZPP-a, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao svoje tvrdnje da mu je pružena tuđa njega i pomoć i da je imao izdatke, odnosno nije predložio dokaze za ove tvrdnje, te slijedom toga odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP-a propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem Kantonalnog i Općinskog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4436/17 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio