Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/18 (N. S.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-674/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-674/18, rješavajući apelaciju Nedžad Sadiković, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tač. c), h) i l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Sadikovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000789 10 Rev od 16. avgusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000329 od 17.

februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P- 06-001822 od 25. decembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Sadikovića podnesena protiv Zaključka o prodaji koji je donio Općinski sud u Tuzli broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 195629 14 I od 4. jula 2017.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Sadikovića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 195629 14 I od 4. jula 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Sadiković protiv Zaključka o prodaji Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Ibrišimović, advokat iz Tuzle, podnio je 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000789 10 Rev od 16. avgusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000329 od 17. februara 2010. godine, Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032- 0-P-06-001822 od 25. decembra 2007. godine, Zaključka o prodaji koji je donio Općinski sud broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 I 195629 14 I od 4. jula 2017. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud „ukine i stavi van snage Zaključak o prodaji koji je donio Općinski sud broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine, a sve izvršne radnje u predmetnoj pravnoj stvari odmah i bez odlaganja obustavi“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-001822 od 25. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000329 od 17. februara 2010. godine, obavezani su apelant i ostali tuženi da tužitelju solidarno isplate iznos od 45.719,00 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.124,40 KM.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000789 10 Rev od 16. avgusta 2011. godine odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene presude.

4. S.S. kao tražilac izvršenja podnio je 21. februara 2014. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu pravosnažne i izvršne isprave Presude Općinskog suda broj 032-0-P-06-001822 od 25. decembra 2007. godine, predlažući izvršenje na apelantovim nekretninama (stanu) i to zabilježbom, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

5. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 32 0 I 195629 14 I od 4. juna 2014. godine odobreno je predloženo izvršenje.

6. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv rješenje o izvršenju, Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 I 195269 14 I od 4. jula 2017. godine kojim je odbacio apelantov prigovor kao neblagovremen.

7. Apelant je 6. oktobra 2017. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 I 195269 14 I od 4. jula 2017. godine i postupak je u toku.

8. Zaključkom o prodaji koji je donio Općinski sud broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine određeno je prvo ročište putem javnog nadmetanja za prodaju apelantovog stana. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom i izvršnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da su mu navedena prava povrijeđena jer je Općinski sud donio osporeni zaključak od 12. januara 2018. godine, prije nego je odlučeno o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv osporenog rješenja od 4. jula 2017. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. c), h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tač. c), h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

h) apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Protek roka

11. U pogledu osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je apelantov punomoćnik (advokat Miloš Stanimirović) 21. septembra 2011. godine primio presudu Vrhovnog suda, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 2. februara 2018. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000789 10 Rev od 16. avgusta 2011. godine.

II.Ratione materiae u odnosu na Zaključak o prodaji Općinskog suda broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 I 195269 14 I od 4. jula 2017. godine (u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje)

12. S obzirom da je apelant osporio Zaključak o prodaji Općinskog suda broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 I 195269 14 I od 4. jula 2017. godine, koji su doneseni u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je apelant izvršenik, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno stranka protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. U konkretnom slučaju, osporene odluke su donesene u postupku koji se pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim odlukama ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

III.Apelacija preuranjena (u pogledu navoda o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek)

15. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 I 195269 14 I od 4. jula 2017. godine pred Kantonalnim sudom u toku, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

IV.Prima facie u odnosu na Zaključak o prodaji Općinskog suda broj 32 0 I 195629 14 I od 12. januara 2018. godine (u pogledu navoda o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek)

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek u predmetnoj apelaciji svode na tvrdnju da je osporeni zaključak donesen prije nego je odlučeno o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv osporenog rješenja od 4. jula 2017. godine. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tač. c), h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-674/18 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio