Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4420/17 (M. K. i L. L.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4420/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4420/17, rješavajući apelacije Mirele Koprivica i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirela Koprivica protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 020521 15 Rsž od 21. decembra 2015. godine i Ljubomir Lepir protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 209668 17 Rsž od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4420/17
1. Mirela Koprivica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 020521 16 Rev od 29. juna 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 020521 15 Rsž od 21. decembra 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-139/15 od 7. juna 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1017/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem ugovora o radu od 1. oktobra 2013. godine zasnovala radni odnos kod tužene (JU Osnovna škola „Petar Petrović Njegoš“ iz Maslovara) na neodređeno vrijeme.
2. U obrazloženju odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari predmet apelantičinog tužbenog zahtjeva zahtjev da se ugovor o radu na određeno vrijeme koji je zaključila sa tuženom, ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, u smislu odredaba člana 16. stav 3. Zakona o radu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kod tužene koja obavlja djelatnost osnovnog obrazovanja i vaspitanja, pa se na ostvarivanja prava iz radnog odnosa apelantica može pozvati na Zakona o radu samo u situaciji ako određena oblast nije regulisana odredbama Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju propisana mogućnost da Vlada Republike Srpske i Ministarstvo prosvjete i kulture podzakonskim aktima propišu način angažovanja zaposlenih, među kojima su i poslovi stručnih saradnika u školama. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je tako, temeljem odredbe člana 8. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, Vlada Republike Srpske Uredbom o pedagoškim standardima i normativima za osnovno obrazovanje i vaspitanje propisala, da su stručni saradnici u školama, između ostalog, i psiholozi. Dalje, da na temelju člana 153. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, ministar prosvjete i kulture donosi Pravilnik o finansiranju osnovnih škola, te je članom 15. stav 1. istog propisano da škola koja ima 24 odjeljenja može Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta sistematizovati radno mjesto psiholog. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena donijela Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta, te je članom 8. utvrdila, da se broj izvršilaca, poslova i radnih zadataka nastavnog osoblja utvrđuje Godišnjim programom rada škole, a broj ostalih radnika da se utvrđuje prema Pravilniku o finansiranju osnovnih škola. Okružni sud je ukazao da je tim istim Pravilnikom za radno mjesto školskog psihologa propisano da se psiholog prima na određeno vrijeme do 31. avgusta 2014. godine. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da je apelantica radni odnos zasnovana kod tužene potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 30. septembra 2013. godine, u kojem je navedeno da se ista prima na rad i raspoređuje na radno mjesto školski psiholog na određeno vrijeme, najkasnije od kraja školske 2013/2014 godine odnosno do 31. avgusta 2014. godine. Okružni sud je zaključio da kako je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme, to se ista na temelju gore navedenih zakonskih i podzakonskih akata ne može pozivati na odredbu člana 16. stav 3. Zakona o radu, te temeljem iste zakonske odredbe tražiti utvrđenje da se njen ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Okružni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke nisu od uticaja ni žalbeni navodi apelantice da "preporuke" ministra nisu obavezujuće za postupanje po njima, pošto je članom 61. stav 1. tačka g) Pravilnika o finansiranju osnovnih škola, propisano da će se školi obustaviti prenos obračunatih sredstava za rad u slučaju da ne sprovodi propise iz oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja i pojedinačne akte Ministarstva. Naime, Okružni sud je naveo da preporuke Ministarstva od 14. februara 2011. i 4. aprila 2012. godine, predstavljaju obavezu za školu, koja je javna ustanova, čija sredstava za rad se obezbjeđuju iz budžeta Republike Srpske i budžeta jedinice lokalne samouprave, nad kojom nadtor vrši nadležno ministarstvo, te daje preporuke i uputstva. Okružni sud je naveo da je uvidom u uputstvo Ministarstva od 4. aprila 2012. godine, ovaj sud utvrdio da je isto naslovljena na sve škole, te se istim daju preporuka da se u narednom periodu do početka nastavnog procesa u školskoj 2012/2013 godini, vrše primanja na određeno vrijeme, zbog mogućnosti pojave tehnološkog viška prilikom organizovanja nastave za školsku 2012/2013 godinu.
2. AP-4832/17
3. Ljubomir Lepir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 209668 17 Rsž od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tuženog (JU „Gerantološki centar“), te je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tuženi zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se poništi rješenje direktora tuženog, a kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos zbog ispunjavanja zakonskih uslova za starosnu penziju.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem Fonda PIO RS od 25. aprila 2014. godine utvrđeno da ukupan penzijski staž apelanta iznosi 46 godina, 3 mjeseca i 12 dana, od čega poseban staž u trajanju od 8 godina, 5 mjeseci i 24 dana za period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da navodi apelanta da je protiv ovog rješenja izjavio žalbu, te da je navedeno rješenje poništeno, nisu dokazani jer u tom pravcu nisu ponuđeni dokazi, nego je apelant u iskazu iznio tvrdnju da je ovo rješenje korigovano kasnijim aktom Fonda PIO RS od 10. februara 2016. godine (kojim je utvrđeno da je apelant na dan prestanka radnog odnosa ostvario staž osiguranja i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem za koje su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju od 38 godina, 2 mjeseca i 25 dana). Okružni sud je naveo da, imajući u vidu fotokopiju radne knjižice apelanta, period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine je period zaposlenja apelanta u MUP-u Republike Srpske, a za taj period sudeći prema rješenju Fonda PIO RS od 25. aprila 2014. godine nisu uplaćeni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja od strane poslodavca. Shodno navedenom, Okružni sud je ocjenio da uzima utvrđenim da je period od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996. godine apelantu utvrđen rješenjem Fonda PIO RS od 25. aprila 2014. godine jedino i isključivo kao poseban staž. Takođe, Okružni sud je istakao da imajući u vidu obrazloženja i razloge pobijanja rješenja, jasno je da apelantu ugovor o radu nije prestao samo zbog ostvarivanja zakonskih uslova za starosnu penziju, nego zbog toga što je ostvario više od 40 godina penzijskog staža. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant izjavio tuženom da želi da mu se poseban staž kod utvrđivanja uslova za trajanje i prestanak ugovora o radu računa u jednostrukom trajanju, u smislu stava 2. člana 125. Zakona o radu, što je utvrđeno na osnovu zapisnika inspekcije rada od koja je vršila inspekcijski nadzor kod tuženog u pogledu radnog odnosa apelanta. Okružni sud je ukazao da su u apelantovom slučaju na dan 19. avgusta 2014. godine, bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za prestanak radnog odnosa apelantu, pošto je na taj dan on ostvario više od 40 godina penzijskog staža uz računanje posebanog staža u jednostrukom trajanju. S tim vezi, Okružni sud je naveo da tvrdnje apelanta da je na dan prestanka radnog odnosa (19. avgust 2014. godine) ostvario radni staž od 36 godina, 11 mjeseci i 25 dana nisu pravno relevantne, jer ukupno trajanja rada nije uslov za prestanak ugovora o radu nego je to penzijski staž. Takođe, Okružni sud je ukazao da mišljenje apelanta da je po njegovom zahtjevu trebalo u potpunosti zanemariti poseban staž pošto za isti nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, nije pravilno, jer se ovaj staž i priznaje osiguranicima zbog posebnih okolnosti u kojim se nalaze u određenom periodu vremena, a za koji doprinosi osiguranja nisu plaćeni. Dakle, Okružni sud je naveo da je tuženi u pravu kada tvrdi da su zakonski uslovi za prestanak važenja ugovora o radu bili ispunjeni na dan 19. avgusta 2014. godine i kada se poseban staž uzme u obzir u jednostrukom trajanju, pošto je apelant uz staž osiguranja za koji su plaćeni doprinosi penzijskog i invalidskog osiguranja (od 38 godina, 2 mjeseca i 25 dana), ostvario penzijski staž od ukupno 42 godine, 5 mjeseci i 21 dan penzijskog staža. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4420/17.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. U odnosu na predmet AP-4420/17, Ustavni sud zapaža da apelantica osim što je navela da " traži isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju je pretrpjela usljed donošenja nezakonite sudske odluke i povrede prava na suđenje u razumnom roku“, nije posebno obrazlagala te navode. Dakle, apelantica nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila navode o povredi prava na "suđenje u razumnom roku", tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman