Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/17 (M. M. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3522/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3522/17, rješavajući apelaciju Maide Mlivić Salčinović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Maida Mlivić Salčinović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 095274 17 Už od 7. juni 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maida Mlivić Salčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 17. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 095274 17 Už od 7. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tužene (Apelacione komisije, Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) od 22. decembra 2015. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv rješenja Disciplinske komisije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) od 10. novembra 2015. godine kojim je utvrđeno da je apelantica odgovorna za težu povredu službene dužnosti iz člana 90. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) i kojim joj je izrečena novčana kazna na vrijeme od jednog mjeseca u iznosu od 20% ukupne plate.

2. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud naveo da apelantica neosnovano u tužbi ističe da je njenom punomoćniku uskraćena mogućnost saslušanja predloženih svjedoka D. J. i M. B.. Naime, apelantici je u provedenom disciplinskom postupku bila pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelantica predložila samo saslušanje svjedoka M.V., a koji svjedok je i saslušan na javnoj raspravi). Također, prvostepeni sud je ukazao da su Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti namještenika Vlade Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao podzakonskim aktom, utvrđena pravila za vođenje postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnih službenika, javnih službenika i namještenika u organima javne uprave Brčko distrikta, koji postupak se provodi u skladu sa odredbama Zakona o državnoj službi. Apelacioni sud je naveo da je apelantica vaspitač u obdaništu „Naša djeca" Brčko, te je opis njenih poslova određen Organizacionim planom Odjeljenja za obrazovanje Vlade Brčko distrikta kojim je, između ostalog, propisano da vaspitač preuzima odgovornost za djecu u zatvorenom i otvorenom prostoru. S tim u vezi, po ocjeni Apelacionog suda tužena je u obrazloženju konačnog upravnog akta pravilno zaključila da ta odgovornost podrazumijeva potpunu brigu o djetetu. Apelacioni sud je naveo da ukoliko je apelantica smatrala da nije dužna oprati i presvući dijete (J. M.) onda je bila dužna preduzeti druge radnje kako bi se dijete adekvatno zbrinulo u datim okolnostima. Apelacioni sud je ukazao da prema dokazima izvedenim tokom disciplinskog postupka odnosno prema izjavama svjedoka saslušanih (direktora i drugih vaspitača zaposlenih u istom obdaništu) apelantica nije preduzela nijednu od radnji koje se očekuju od vaspitača koji je preuzeo odgovornost za dijete, odnosno nije dozvolila medicinskoj sestri (J. D.) da opere dijete, niti je pozvala roditelja. Stoga je Disciplinska komisija, po mišljenju Apelacionog suda, pravilno utvrdila da je apelantica počinila težu povredu službene dužnosti iz odredbe člana 90. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi, odnosno neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nemarno izvršavanje službenih obaveza. U konačnom, Apelacioni sud je naveo da su paušalni apelantičini žalbeni navodi kojima ukazuje da je u disciplinskim postupkom koji je prethodio ovom upravnom sporu prema apelantici učinjena diskriminacija na nacionalnoj osnovi, jer je jedina Bošnjakinja zaposlena u obdaništu, imajući u vidu da je na osnovu izvedenih dokaza Disciplinska komisija pravilno utvrdila da je apelantica počinila težu povredu službene dužnosti koja joj je stavljena na teret.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da se upravni organi pogrešno pozivaju na Zakon o državnoj službi, a ne na Pravilnik, te da joj je uskraćena mogućnost saslušanja predloženih svjedoka (D. J. i M. B.). Apelantica smatra da pranje djeteta nije obaveza vaspitačice, te je ukazala na pristrasnost saslušanih svjedoka (drugih zaposlenih vaspitača) koji su po mišljenju apelantice imali interes da apelantica odgovara kako bi oni izbjegli odgovornost, te smatra da je prema njoj učinjena diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Osim toga apelantica je zatražila isplatu naknade nematerijalne štete, kao i naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbe člana 74. Pravila Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, te imajući u vidu odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da apelantici u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

9. U pogledu apelantičinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/17 (M. M. S.) | Sudska praksa | Aktio