Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5286/17 (A. S.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5286/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5286/17, rješavajući apelaciju Avde Sijerčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Avdo Sijerčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 025254 14 Rev od 19. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Avdo Sijerčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Ibrahimpašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 025254 14 Rev od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je apelant stekao građenjem pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene odluke), a što su tuženi (Z. Z., S. S., J. S., A. H., A. S. i A. P.) dužni priznati i trpjeti da se apelant, kad se steknu za to zakonom predviđeni uslovi, upiše kao vlasnik na predmetnoj nekretnini.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), proizlazi da su parnične stranke braća i sestre, odnosno bliži srodnici, da su nakon smrti oca 1951. godine, zajedno sa majkom živjeli u zajedničkom domaćinstvu u kući njenog oca u Goraždu, od kojih je samo apelant bio punoljetan. Nadalje, da su u ostavinskom postupku iza umrlog djeda po ocu ostavinskim rješenjem od 11. novembra 1952. godine naslijedili i spornu nekretninu sa idealnim suvlasničkim dijelovima. Zatim, da su gradnju sporne kuće započeli 1953. godine, a da je u najvećem dijelu gradnja završena 1955. godine, kada su uselili u kuću, iako ona nije bila u cijelosti završena, pa su i duže zajedno radili na njenom završavanju, te da su cijelo vrijeme gradnje stranke, kao braća i sestre živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa majkom. Naglašeno je da je u vrijeme započete gradnje na kući u katastarskom operatu, koji je bio popisni, kao posjednik sporne parcele bio upisan apelant, a da je gradnja kuće započeta bez pismenog ugovora o građenju, ali uz zajedničku odluku o potrebi gradnje kuće, u kojoj su učestvovali svi članovi zajedničkog domaćinstva prema svojim mogućnostima i sposobnostima. Takođe je utvrđeno, da je zajedničko domaćinstvo i izgrađenu kuću prvi napustio apelant odlaskom u Zagreb, a zatim u Sarajevo, a nakon njega i ostali članovi porodičnog domaćinstva, nakon što bi zasnovali svoje porodice i izgradili ili dobili stanove, dok je sa majkom ostao da živi jedino sin Ć. S.. Vrhovni sud je istakao da su u navedenoj činjeničnoj i pravnoj stvari nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 123. stav 1., u vezi sa članom 126. ZPP), zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao da je on sam svojim sredstvima i za svoje potrebe izgradio sporni objekat, koji je upisan kao suposjed i u korist tuženih, čime bi na istom stekao pravo vlasništva, u smislu člana 27. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima. Naime, da je odredbom člana 27. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, određeno da osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnim okolnostima apelantovom zahtjevu moglo biti udovoljeno jedino u okolnostima da je on izvođenjem dokaza, u smislu elana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP dokazao navode iz tužbe (da je on sam svojim sredstvima izgradio predmetni objekat), a da on to izvan razumne sumnje nije dokazao. S obzirom na navedeno, da su nižestepeni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP), po ocjeni Vrhovnog suda pravilno odlučili kada su apelantov zahtjev odbili.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant smatra da su sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, te ukazuje da je izvedenim dokazima dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman