Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5022/15 (I. I.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Mjenica
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5022/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5022/15, rješavajući apelaciju Ivana Ivankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. ožujka 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Ivankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 I 030562 13 Rev od 7. srpnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Damir Raguž, odvjetnik iz Mostara, podnio je 13. studenog 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 I 030562 13 Rev od 7. srpnja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Raiffeisen Leasing d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. siječnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. siječnja 2018. godine, tužitelj i Općinski sud 12. veljače 2018. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 53 0 I 030562 11 P 2 od 17. studenog 2011. godine obvezan je tuženi Pavo d.o.o Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju na temelju Ugovora o zajmu sa založnim pravom broj 6266/08 od 15. travnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) isplati iznos od 1.038.037,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. siječnja 2010. godine pa do isplate (stavak 1.); odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na apelanta (stavak 2.), te je tuženi Pavo d.o.o Široki Brijeg obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka precizirane u presudi (stavak 3.). U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je predmetnim ugovorom regulirano da tužitelj daje zajam u novcu tuženom s namjerom financiranja kupnje poslovnih prostora - etažni dijelovi Šoping centra Džananović, ukupne površine 45.815 m , preciziranih u presudi; da su ugovorne strane ugovorile predmet zajma, i to iznos od 1.129.950,00 KM, što odgovara iznosu od 577.734,26 EUR prema srednjem kursu RRBH važećim na dan zaključenja ugovora u koje je uključen i iznos PDV-a; da su predmetni ugovor potpisali tužitelj i dužnik Pavone d.o.o (koji je u međuvremenu promijenio naziv firme u ime tužitelja), te je taj ugovor notarski obrađen; da je prema notarski obrađenoj izjavi dužnika kao dužnik izjavu dao tuženi, a nju je potpisao i apelant kao direktor društva i Mario Ivanković kao njegov osnivač. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da iz ugovora o zasnivanju hipoteke, koji je notarski obrađen 15. listopada 2008. godine, proizlazi da je hipoteka zasnovana na navedenim nekretninama u Šoping centru Džananović; da je taj ugovor potpisao vjerovnik odnosno tužitelj, a za tuženog direktor, tj. apelant; da je pored založnog prava prvog reda na navedenim nekretninama ugovoreno da tuženi izda 15 bjanko mjenica koje su avalirane od strane apelanta, 10 bjanko mjenica izdanih od strane vlasnika odnosno osnivača tuženog i notarski obrađenu izjavu tuženog; da je nalazom i mišljenjem vještaka grafologa utvrđeno da je na mjenici preciziranoj u presudi autentičan potpis apelanta kao mjeničnog jamca-avaliste; da se tuženi obvezao tužitelju da će vršiti povrat navedenih sredstava u 119 mjesečnih rata s krajnjim rokom dospijeća 30. travnja 2018. godine prema otplatnom planu i s kamatnom stopom preciziranom u presudi, da je ugovorena i visina troškova opomene u slučaju neizvršenja obveza od strane tuženog, kao i da će se u slučaju raskida ugovora naplatiti tuženom troškovi od 3% na preostali iznos neplaćene glavnice.
6. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je člankom 6. predmetnog ugovora regulirano plaćanje zajma, te da ako tuženi ne izvrši plaćanje u definiranom roku, tužitelj kao vjerovnik ima pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata za svaki dan zakašnjenja, dok je člankom 7. tog ugovora regulirano da tuženi ovlašćuje vjerovnika da bez njegove suglasnosti ili dozvole, a radi naplate dužnog iznosa, može podnijeti na naplatu sve dospjele obveze iz ugovora, te da je ovlašten u primljenu bjanko mjenicu upisati iznos dospjelog nenaplaćenog potraživanja prema knjigovodstvenom stanju potraživanja na dan potpisivanja mjenice s upisom datuma dospijeća. Navedeno je i da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno da je ukupan dug tuženog na dan 26. siječnja 2010. godine 1,038.037,74 KM. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz protesta mjenice zavedenog u protestni registar kod tog suda pod brojem preciziranim u presudi proizlazi da je tužitelj predmetnu mjenicu protestirao 26. siječnja 2010. godine. Općinski sud je istaknuo da je zbog svega navedenog jasno da tuženi nije ispunio preuzetu obvezu, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu, ali da je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na obvezivanje apelanta kao jamca da solidarno s tuženim isplati navedeni iznos tužitelju. U svezi s tim je navedeno da je odredbom članka 32. Zakona o mjenici propisano da se aval daje na mjenici i da ga potpisuje avalista, te se izražava riječima „per aval“, „kao jamac“, „kao poruk“ ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači i da se iz avala treba vidjeti za koga je dan, a ako se to ne vidi vrijedi kao da je dan za trasanta. Navedeno je i da je člankom 33. stavak 1. istog zakona propisano da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za kojeg jamči, te da njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništavna iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. Općinski sud je naveo da je, međutim, odredbom članka 998. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjava o jamstvu učinjena pismeno. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te kako je utvrđeno da apelant nije potpisao pismeni ugovor o jamstvu, kako njegov potpis na mjenici ne može zamijeniti njegov potpis na ugovoru o jamstvu, te iako zakon ne propisuje poseban oblik - formu ugovora o jamstvu, ali on mora biti pismen, to je taj sud odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom dijelu koji se odnosio na apelanta.
7. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 53 0 I 030562 12 Gž od 1. siječnja 2013. godine žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu prihvaćajući razloge i obrazloženje koje je dao prvostupanjski sud.
8. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 53 0 I 030562 13 Rev od 7. srpnja 2015. godine reviziju usvojio i obje nižestupanjske presude preinačio tako što je apelantu naloženo da solidarno s tuženim tužitelju isplati iznos od 1,038.037,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. siječnja 2010. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17. siječnja 2011. godine pa do isplate. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju preciziran u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravno stajalište nižestupanjskih sudova, te istaknuto da je pravno stajalište tih sudova nepravilno. Vrhovni sud je naveo da je u ovom predmetu riječ o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe članka 3. Zakona o mjenici koja propisuje sadržaj trasirane mjenice. Prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženom kao glavnom dužniku i apelantu kao mjeničnom jamcu, a primjenom odredaba Zakona o mjenici kao posebnog zakona koji isključuje primjenu odredaba ZOO, pa i onih koje uređuju pravni institut jamstva.
9. U svezi s tim je navedeno da je svojim potpisom uz naznaku „kao jamac“ apelant mjenicu avalirao i time preuzeo mjeničnu obvezu kao mjenični jamac avalista, što je učinio u svrhu osiguranja novčanog potraživanja tužitelja u navedenom iznosu koji je tužitelj imao prema tuženom. Navedeno je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u skladu s odredbom članka 32. stavak
2. Zakona o mjenici u kojem slučaju, ako se ne radi o potpisu trasanta ili trasata, za davanje avala dovoljan je samo potpis neke osobe na licu mjenice, a što je nesporno u konkretnom slučaju, te za postojanje avala nije ni potrebno izražavanje posebnim izrazom. Vrhovni sud je zaključio da je s obzirom na navedeno jasno da se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis, a ne opća pravila o uvjetima davanja zajma i obvezama glavnog dužnika i jamaca sadržanih u odredbama članka 1004. stavak 3. i članka 1065. ZOO. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud bez ikakvog zakonskog uporišta zaključio da je u ovom slučaju potrebno primijeniti isključivo Zakon o mjenici kao lex specialis jer bi u takvom slučaju, prema apelantovom mišljenju, ZOO postao nepotreban u dijelu koji se odnosi na jamstvo i aval i bjanko mjenica bi bila dovoljna da se zasnuje nečije sudužništvo. Smatra i da avalista bjanko mjenice nikako ne može biti solidarni jamac po ugovoru koji nikada nije potpisao, te da je osporena presuda kontradiktorna jer prema istoj proizlazi da tuženi treba odgovarati po ZOO, a apelant po Zakonu o mjenici. Apelant navodi i da je nesporno da se u konkretnom slučaju ne radi o lex specialis jer očito ni sam tužitelj ne zna što tvrdi, već se, prema apelantovom mišljenju, ovdje radi o nekom novom pravu koje je samorazumljivo i prihvatljivo jedino tužitelju.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te da taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo.
12. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovog prava na koje se u apelaciji poziva.
13. Tužitelj je naveo da se u konkretnom slučaju, kako je to pravilno zaključio Vrhovni sud, radi o mjeničnopravnom sporu, te je pravilno obvezao apelanta da solidarno s tuženim plati tužitelju navedeni iznos.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase: Članak 31.
(1) Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).
(2) Ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak i netko od potpisnika mjenice.
Članak 32.
(1) Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista.
(2) Aval se izražava riječima: “per aval“, “kao jamac“, “kao poruk“ ili ma kojim drugim izrazom koji to isto znači.
(3) Za davanje avala dovoljan je potpis na licu mjenice, osim ako je u pitanju potpis trasata ili trasanta.
(4) Iz avala treba se vidjeti za koga je dan. Ako se to ne vidi, vrijedi kao da je dan za trasanta.
Članak 33.
(1) Avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.
(2) Njegova obveza vrijedi i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka.
(3) Kad isplati mjenicu, avalista stječe pravo iz mjenice protiv onoga za koga je inače jamčio, kao i protiv onih koji su po ovoj mjenici odgovorni (pravo na regres).
Članak 111.a.
U slučaju kolizije ovoga zakona s drugim zakonima iz ovih područja primjenjuju se odredbe ovoga zakona.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 I 030562 13 Rev od 7. srpnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 14. rujna 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. studenog 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. [...]
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove solidarne obveze da s tuženim naknadi potraživani iznos tužitelju, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
23. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda koji je, zaključivši da se na temelju utvrđenih činjenica na konkretan slučaj ima primijeniti Zakon o mjenici kao lex specialis, preinačio nižestupanjske presude i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na apelanta. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestupanjske presude i obvezao apelanta da solidarno s tuženim, kao mjenični jamac-avalista, tužitelju isplati potraživani iznos po osnovi ugovora o zajmu koji je zaključio tuženi s tužiteljem. Vrhovni sud je navedeni zaključak obrazložio na način da se, u konkretnom slučaju, mora primijeniti Zakon o mjenici kao lex specialis, a ne ZOO, te da stoga nije potreban poseban pismeni ugovor o jamstvu (kako su, prema mišljenju Vrhovnog suda, to pogrešno zaključili nižestupanjski sudovi) da bi se apelant obvezao na navedeno. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 31., 32., 33. i 111a. Zakona o mjenici kojim je, između ostalog, jasno propisano da aval ili mjenično jamstvo može dati treća osoba ili netko od potpisnika mjenice (članak 31.), da je kod davanja avala dovoljan samo potpis na licu mjenice (osim ako se radi o trasatu ili trasantu što ovdje nije slučaj) (članak 32.), da avalist odgovara isto kao i onaj za koga jamči (članak 33.), te da se u slučaju kolizije ovoga zakona s drugim zakonima iz ovih područja primjenjuju odredbe ovoga zakona (članak 111a.). Dakle, iz navedene odredbe članka 111a. Zakona o mjenici nesporno proizlazi da se taj zakon u ovakvim i sličnim sporovima primjenjuje kao lex specialis, kako je to i zaključio Vrhovni sud, pa Ustavni sud, s obzirom na naprijed navedene činjenice predmeta, apelantove navode vezano za primjenu Zakona o mjenici smatra neutemeljenim. Osim toga, iz samih činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da u konkretnom slučaju obveza tuženog i proističe iz odredbi ZOO vezanih za ugovor o zajmu kod kojeg je mjenična obveza, nesporno, akcesorna, a ugovorna obveza je primarna, dok, s druge strane, apelantova obveza, kako je već rečeno, proizlazi iz odredbi Zakona o mjenici vezanih za aval jer je apelant dao aval, odnosno mjenično jamstvo za obvezu tuženog po osnovi ugovora o zajmu i nije bio neposredni korisnik, odnosno primatelj sredstava dobivenih po osnovi spornog ugovora o zajmu. S obzirom na navedeno, te kako apelant svojim navodima i tvrdnjama ničim nije doveo u pitanje zaključak Vrhovnog suda, Ustavni sud apelantove navode smatra neutemeljenim.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestupanjske presude i obvezao apelanta da solidarno s tuženim isplati tužitelju potraživani iznos po osnovi ugovora o zajmu koji je tuženi zaključio s tužiteljem, pri čemu je apelant dao mjenično jamstvo za dužnika, zbog čega se na konkretan slučaj treba primijeniti Zakon o mjenici kao lex specialis, a ne ZOO.
28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman